Danka Cvjetićanina nije potrebno posebno predstavljati. Za one kojima je košarka manje u fokusu ili su osamdesetih i početkom devedesetih bili premladi da pamte nezaustavljivog šutera najprije Partizana, pa kasnije Cibone, evo kratka lična karta: rođen je u Zagrebu 1963., pred početak školovanja obitelj se seli u Beograd, gdje je otac Vladimir, inače sociolog koji se bavio socijalnom strukturom stanovništva u Jugoslaviji, dobio posao u Železniku. Danko počinje igrati u OKK Beogradu, da bi kao talentirani košarkaš i redovni član mlađih reprezentativnih selekcija prešao u Partizan, pa se 1985. zajedno s roditeljima vratio u Zagreb i počeo igrati za Cibonu, gdje je s Draženom Petrovićem činio najbolju europsku vanjsku liniju, što je rezultiralo drugom titulom klupskog šampiona Europe zaredom. Nakon Cibone odlazi u španjolski Estudiantes, gdje također igra sjajno, ali ga ozljede sprečavaju u daljnjem razvoju karijere, koju završava nakon još nekoliko klupskih angažmana u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Medalje je, što u jugoslavenskom što u hrvatskom dresu, osvajao na svim velikim natjecanjima: dvije srebrene olimpijske u Seoulu (1988.) i Barceloni (1992.); dvije svjetske bronce u Madridu (1986.) i Torontu (1994.), i dvije europske u Ateni (1987.) i Stuttgartu (1993.). Ako ovoj ionako impozantnoj karijeri dodamo činjenicu da već 26 godina radi kao skaut NBA klubova – najprije Philadelphia 76ersa, pa New Jersey Netsa, odnosno Brooklyn Netsa – i više je nego dovoljno za razgovor o tužnom trenutku u kojem se nalazi hrvatska košarka nakon zadnjeg osvojenog mjesta u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, što je reprezentaciju gurnulo na samo dno europske košarke, gdje će igrati s dojučerašnjim košarkaškim poluamaterima iz Cipra, Švicarske i sličnih država.

S obzirom na ovo zadnje, prvo pitanje ne treba vam posebno postavljati...

Radi se o vrlo kompleksnoj temi. Dijagnozu manje-više svi znamo, ali ne i kako bolest izliječiti. Činjenica je da živimo u podijeljenom društvu u kojem se praktički nitko ni s kim ne može složiti ni oko osnovnih stvari. Hrvatska je odavno u problemima s reprezentacijom. Za vrijeme mandata prethodne garniture u Savezu nagovještavalo se što bi se moglo dogoditi. Još 1996. upozoravao sam da ćemo upasti u crnu rupu iz koje se nećemo moći izvući.

 

Itoudis bi bio idealan

Koji su razlozi zašto smo pali, kako govore analitičari, na dno dna?

Trenerska profesija je totalno degradirana, puno je osobnih interesa, malo se ulagalo u razvoj. U Hrvatskoj je jako teško biti trener, struka je obezvrijeđena i izgleda da danas malo tko razumije koliko je taj posao važan. Ponavlja se kao kakva mantra da je pozicija trenera važna, ali se ništa ne radi po tom pitanju, a bez dobrog i kvalitetnog trenera nema prave košarke. Druga je stvar, koja zaslužuje sociološku analizu, činjenica da igrači imaju sve više izvansportskih sadržaja i zanimanja, a sve manje želje za teškim radom i treniranjem. Došlo je novo doba, način života se drastično promijenio, sve se ubrzalo, društvene mreže su iznimno važne i mladi ljudi žele prečacem do uspjeha. Također, malo je trenera koji imaju ne samo karizmu i volju nego i dovoljna financijska primanja da ih vraćaju na pravi put. Nemamo autoritet koji će se slušati, svatko je na svojoj strani i gleda svoje interese, zbog čega se ne možemo dogovoriti što bismo i kako trebali napraviti. Kao čovjek koji već 26 godina radi kao skaut NBA klubova primjećujem vrlo ozbiljnu promjenu u broju talentiranih igrača, posebno onih unikatnih i ekstra kvalitetnih, onih koji su rođeni da budu zvijezde, kao što je recimo Luka Dončić. Ima puno dobrih i vrlo dobrih, ali malo odličnih, ne samo na području bivše Jugoslavije nego i šire u svijetu. Kao što vidite, i Srbija ima problema koje nisu očekivali jer imaju kontinuitet sustava i rezultate.

Sadašnja garnitura u Savezu – Stojko Vranković, Jerko Vranković i Dino Rađa – dobila je povijesnu šansu da nešto promijeni, ali su grubo pogriješili lutajući s trenerima

Kad govorite o razjedinjenosti i manjku autoriteta, pretpostavljam da mislite na novu polemiku između Dina Rađe kao predsjednika Stručnog savjeta u Savezu i bivšeg selektora Aleksandra Petrovića?

Mislim na sve naše dobre trenere koji su u europskoj eliti, a koji su se zadnjih godina povukli kad je u pitanju ova tema. Od Nevena Spahije preko Jasmina Repeše do Velimira Perasovića. Svi bi oni mogli povući određene poteze. Pitanje je, međutim, bi li i to bilo dovoljno, s obzirom na tešku financijsku situaciju u košarci. Osobno mislim da je sadašnja garnitura u Savezu – Stojko Vranković kao predsjednik, Jerko Vranković kao tajnik i Rađa kao šef Stručnog savjeta – dobila povijesnu šansu da nešto promijeni, a da su grubo pogriješili lutajući s trenerima. Čudno mi je da nakon toliko godina rada s vrhunskim trenerima koji su uspjeli napraviti pomake i u njihovoj igri i u igri njihovih momčadi nisu shvatili da je pozicija trenera krucijalna u europskoj košarci i da radi razliku. Nije mi jasno kako dolazak nisu uvjetovali sakupljanjem financijskih sredstava za dovođenje čovjeka oko kojeg neće biti nikakve dvojbe je li dobar ili loš.

Svojevremeno ste se zalagali za dolazak Dimitriosa Itoudisa, donedavnog trenera moskovskog CSKA, koji je iz Grčke došao u Zagreb studirati košarku i vrlo dobro zna prilike kod nas?

Itoudis bi bio idealna solucija, prijatelj je s našim trenerima, odličan je čovjek, ima autoritet, učio je od najboljih, zagrebački je student, devet godina je bio tu. Međutim, nekome nije odgovaralo da on dođe. U košarci vrlo velik faktor igra i politika, bez obzira na to što tko mislio. Možda ne na direktan način, ali neizravno svakako. Mnogo toga ostaje javno neizgovoreno, a uzima se u obzir. I zbog takvih kalkulacija, koje nemaju za cilj dobrobit hrvatske košarke, imamo ovakvu situaciju.

Umjesto Itoudisa došao je Ivica Skelin s vrlo malo iskustva u samostalnom vođenju momčadi?

Bio je u igri i Ante Nazor, dugogodišnji selektor mlađih kategorija. Nazor je, ako sam dobro upućen, par sati i bio izabran, ali je odluka do večeri promijenjena. Zašto? Ne znam.

Bili ste svojevremeno vrlo aktivni u pokretu Generacija '92. tražeći promjene u košarci?

Bio sam jedan od najaktivnijih. Imao sam veliku želju i volju, s puno entuzijazma sam radio, ali očito sam iz tko zna kojih razloga krivi čovjek. Na kraju sam se povukao. Nemam više ni snage ni volje. Ponavljam, mi smo toliko podijeljeno društvo, ne samo u košarci nego općenito, da je važnije kako se tko zove i u kojoj je stranci nego ima li kvalitetan projekt i za što se zalaže.

Šuvar je bio veliki čovjek. Danas ga pljuju, a nitko ne zna što je napravio. Da smo ga slušali, bili bismo kao društvo daleko napredniji

Zvučite prilično pesimistično. Ima li izlaza? Već treću deceniju praktički svakog ljeta krećemo ponovno, a zapravo tonemo sve dublje?

Taj put je sada sve teže naći, ali odustati nema smisla, jer je odustajanje poraz. Trebalo bi animirati sve snage koje su voljne pomoći. Ako se Aco Petrović prihvatio posla, treba mu dati priliku. Posebno zato što imamo jako malo ljudi koji se uopće žele baviti time. Stalno se priča o domoljublju i nekoj silnoj ljubavi prema državi, ali se malo tko želi izložiti. S druge strane, u Srbiji se treneri ozbiljno bave ovom problematikom, a također se muče s rješenjem. Za mene je veće iznenađenje što se događa ondje, mada Srbija ima još puno prostora za kvalitetniju reprezentaciju od Nikole Jokića do Vasilija Micića pa i Miloša Teodosića. Nama ostaje još samo Dario Šarić, ako bude mogao. Imali smo i Bojana Bogdanovića i Marija Hezonju i Ivicu Zupca i opet smo izgubili od Finske. Očito imamo problem i u mentalnom sklopu za igranje disciplinirane košarke. Sveli smo se na igru jedan na jedan, a to bi trebao biti šlag na kraju. Trebaš napraviti sve da bi dao lagani organizirani timski koš, a na kraju tek ostaje jedan na jedan. Ako igraš od početka jedan na jedan, znači da igraš visoko rizičnu košarku.

Ako se želi igrati pet na pet, nužno je imati plejmejkera. Treba li Hrvatska ponovno uzeti stranca? Rađa je oštro protiv te ideje.

Ne vidim razlog da ga ne uzmemo ako desetljećima nemamo vrhunskog pleja. Ali pritom treba biti vrlo oprezan i paziti hoće li to biti igrač kojem će prioritet biti dodavanje. Nisam siguran da nam treba još jedan koji će juriti koš, dok ostali igrači stoje i gledaju ga. Neće biti lako vratiti se na stare staze. Klubovi stoje loše, Cedevita je pobjegla iz Hrvatske i to ne bez razloga, društvo je sve manje zainteresirano za košarku, u dubiozi smo sa znanjem... Netko bi trebao krenuti od nule.

(Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)

 

Poštujem Acinu inicijativu

Što će biti s Cibonom?

Poštujem Acinu inicijativu koja je zaista pozitivna i hvalevrijedna, ali bojim se da je nerealna jer će malo tko dati novac ako se ne zna tko će voditi klub. Oni bi, bez sumnje, imali što za reći kad bi ga preuzeli. S druge strane, ne shvaćam kako netko nema osobnu potrebu otići s funkcije ako sve oko njega propada. Takav stav odmah za sobom vuče sumnju u krajnje namjere. Osim toga, gdje je nestala želja za općim dobrom? Kako se ne može napraviti baš ništa? Nevjerojatno je da se ne može uvesti barem kontrola trošenja novca. S takvim stavom sport će zaista propasti. Čak i oni koji bi htjeli pomoći ne uspijevaju u tome, jer situacija u klubovima nije zdrava. Mogu zapravo samo ponoviti ono što sam rekao 1996.: Košarka je u raljama politike, osobnih interesa i neznanja. Toliko godina kasnije, s puno padova i povremenih bljeskova uz poneku solidnu generaciju, nismo uspjeli napraviti prepoznatljivu školu. Ne učimo na tuđim pozitivnim primjerima. Evo, sada želimo poslati klubove u Alpe Adria ligu vjerujući da će igranje protiv slabih protivnika iz Austrije ili Slovačke podići samopouzdanje igračima koji gube utakmice u ABA ligi. Može im ga podići samo umjetno, jer što će biti kad se suoče s deset puta boljim igračima.

Osnovni postulat napretka je igra s boljima. Za hrvatski Savez to očito ne vrijedi. ABA liga je mnogima trn u oku?

Trenirali su me brojni vrsni treneri. Vjerujte da je nivo agresivnosti bio jači na treninzima nego na utakmicama. Ljudi koji su preuzeli Savez suočili su se s ogromnim problemima koji su se decenijama gomilali. Nisu imali pravo ni na jednu grešku ako se misli izaći iz krize. A već su ih napravili puno. Sada preostaje samo skupiti sve najbolje i pronaći trenera s autoritetom koji neće dopustiti igračima da rade ono što žele. Žao mi je što se ovo događa izborniku Damiru Mulaomeroviću, koji je s Cedevita Juniorom radio zaista dobar posao, ali povijest nas uči da ovo nije prvi put. I prije se događalo da smo igrali dobro bez zvijezda, a kad su došli najbolji iz NBA, desio se krah. Očigledno nema dovoljno vremena za uigravanje da bi se ta kvaliteta prenijela na teren. Treba također reći da danas svi igraju košarku. To nije floskula. Poljska, s kojom smo sada u grupi, kvalitetna je ekipa, Estonija također, izgubili smo od Finske koja ima sjajnog trenera, Šveđani su namučili Sloveniju...

Jeste li zadovoljni poslom skauta? Što biste savjetovali mladim talentima? Da odmah s 18 godina idu u NBA ili kasnije, kad već prođu Europu?

Već sam 26 godina na ovoj poziciji. Počeo sam točno kad je Dirk Nowitzki draftiran i to iz druge njemačke lige, ali je imao i visinu i šut i karakter. Nevjerojatan čovjek. Pratio sam sve europske igrače koji su danas zvijezde. Teško je odgovoriti na ovo pitanje. To je osobna stvar svakog pojedinca. Novac igra vrlo bitnu ulogu. S jedne strane, shvaćam ih da žele zaraditi što prije i postati zvijezde u NBA, a s druge kao skaut podržavam logičan i pametan razvojni put. Svaki igrač povlači svoje poteze. I jedna i druga solucija su u interesu hrvatske košarke, jer se igrači bolje razvijaju u boljim sustavima, pa će bolje igrati u reprezentaciji, što će dovesti do boljih rezultata.

Završimo u vedrom tonu, da politiku više ne spominjemo.

Nažalost, politika se gura svuda. Ne znam koliko je sport uopće tema na visokim pozicijama ili je sve prepušteno stihiji, odnosno inicijativi pojedinaca koji uspijevaju u pojedinačnim sportovima. Postoji li dobra volja da se, recimo, uvedu porezne olakšice za financiranje klubova ili će se uistinu svi morati privatizirati, a onda kud koji mili moji.

Andrej Plenković je bio košarkaš, donedavni ministar financija Zdravko Marić također. Međutim, postoji velik otpor prema javnom sektoru.

Uvijek postoje stvari koje su nespojive sa sportom, ali što da radimo ako je tako u svim drugim segmentima društva, nemamo izbora nego igrati po tim pravilima.

Jako ste cijenili Stipu Šuvara. Bili ste i na njegovom sprovodu.

Bio je veliki čovjek. Danas ga pljuju, a nitko ne zna što je napravio. Da smo ga slušali, bili bismo kao društvo daleko napredniji. Ljudi iz Ministarstva obrazovanja kazali su mi da je njegov koncept školovanja bio savršen, ali da je zapelo u realizaciji. Tako to obično ide kod nas. Rado čitam Novosti, posebno neke vaše suradnike koji pišu i o tim temama.