Daniela Draštata je dugogodišnja novinarka Hrvatske radiotelevizije te voditeljica i urednica multikulturalnog magazina ''Prizma'' koja je za svoj rad nagrađena i priznanjem Hrvatskog novinarskog društva. Iza nje je 30 dokumentarnih filmova snimljenih zadnjih 20 godina, a predsjeda i EBU-ovom stručnom skupinom za multikulturalnost u kojoj radi koprodukcijske serijale. Urednica je serijala ''Novi susjedi'' i ''Free Spirits''. Za nju se multikulturalna raznolikost podrazumijeva, a uoči međunarodnog znanstveno-stručnog skupa ''Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima'', koji će se održati 23. i 24. maja u Zagrebu, progovorila je o problemima s kojima se susreću manjine i kakvu ulogu ima obrazovanje u njihovom rješavanju.
Već 25 godina vodite i uređujete emisiju HTV-ov multinacionalni magazin “Prizma”. Kako to da ste se posvetili upravo temama koje se tiču nacionalnih manjina?
Kombinacija strasti za novinarstvo, šareno podrijetlo i multikulturalni grad u kojem sam odrasla očito su učinili svoje. U srpnju će biti 29 godina od prve objavljene reportaže u Prizmi: snimali smo u Daruvaru, montirali u Bjelovaru, puno se smijali i vjerovali da mijenjamo svijet. Ipak, tada nisam ni sanjala da ću tolike godine ostati vezana uz jednu emisiju – i biti sretna radi toga! Što zbog ljudi i toliko inspirativnih priča, što zbog moje sjajne ekipe. Uz Prizmu radim mnoge druge, većim dijelom međunarodne projekte vezane uz manjine u širem smislu: od izbjeglica, osoba pod međunarodnom zaštitom do LGBTIQ zajednice.
Magazin ''Prizma'' obrađuje raznovrsne teme, ponekad i one bolne, zaboravljene, stavljene u drugi plan, ali i probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Mislite li da je napravljen pomak u našem društvu i gdje vidite najveći napredak kada govorimo o boljem i kvalitetnijem životu manjina u Hrvatskoj?
Često mi se čini kako godinama ponavljamo iste teme, ukazujemo na iste probleme, i kako se malo toga izmijenilo, a prostora za poboljšanje ima puno previše. Još uvijek se čudim svaki puta kada netko propituje i dvoji o vrijednostima mulitkulturalizma, no to čuđenje mi je vjerojatno pokretačka energija. Kontinuitet praćenja manjinske scene ipak mi daje i perspektivu iz koje se vidi značajno bolja uključenost nacionalnim manjina u društveni život zemlje. Stasala je generacija mladih ljudi koji su ne samo neopterećeni svojim podrijetlom, već ga intenzivno i javno žive. Upravo njima nastojimo dati što više medijskog prostora i ovih dana, primjerice, završavamo emitiranje prvog dijela serijala Zoomeri, o manjinskoj generaciji Z, mladima rođenima nakon 1995.
Obrazovanje je glavna tema međunarodno-stručnog skupa na kojem ćete biti u ulozi moderatorice. Koliko je obrazovanje važno u kontekstu integracije manjina u društvo i čini li se dovoljno po tom pitanju?
I naši nacionalni i europski mehanizmi zaštite od diskriminacije i nejednakosti još uvijek nisu smanjili socijalnu distancu prema dijelu naših manjina i zato držim da je obrazovanje od neobične važnosti. Voljela bih kada bi se učenike koji pohađaju nastavu na manjinskim jezicima, po bilo kojem od modela, dodatno osnažilo da budu i aktivni građani jer je velika vjerojatnost da će mnogi od njih biti nukleus manjinskih zajednica za koju godinu. Istovremeno, neki dan sam s velikim veseljem i očekivanjima slušala Borisa Jokića kada je govorio o novom pristupu građanskom odgoju u kojem učenici sami biraju probleme koje će istražiti poput siromaštva, osoba s invaliditetom, migranata, navijačkih skupina… potom problem prate i na koncu predlažu rješenja. Uči ih se na koji se način mogu izreći svoj stav, uputiti ga političkim akterima i na taj način direktno utjecati na zajednicu u kojoj žive. Držim da je to model koji bi morao biti prisutan u svim školama, bez obzira na kojem jeziku se održava nastava.
Što mislite koji su najveći izazovi s kojima se susreću nastavnici i cijeli obrazovni sustav kada je u pitanju obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima.
Učitelji, nastavnici, ravnatelji, prosvjetni savjetnici – svi će oni bolje od mene artikulirati svoje probleme. Čini mi se da škole u kojima se održava nastava prema nekom manjinskom modelu moraju biti prije svega izvrsne škole, svakako bolje od prosjeka. Samo tako će i djeca i roditelji donijeti odluku da umjesto dodatnog francuskog i informatike, uče slovački, mađarski ili srpski. Bojim se da temeljiti upise isključivo na osjećaju nacionalnog identiteta ili inercije danas više nije dovoljno atraktivno. Treba iskoristiti sve okolnosti obrazovanja na jezicima manjina kao komparativnu prednost. Primjerice: manjinsko obrazovanje nerijetko znači manje razrede – pravi luksuz na učitelje i nastavnike koji mogu osluškivati svoje učenike i dati im platformu da razviju sve svoje potencijale. U Prizmi redovito promoviramo odgojno obrazovne institucije koje su u tome uspjele i često one koje ravnatelji vode poput managera, radi europske projekte, razmjene, koji inzistiraju na vertikali od vrtića do srednje škole - imaju najbolja postignuća.
