Dok je Zdravko Mamić, stručni savjetnik Dinama i višestruki optuženik za financijske malverzacije u upravljanju rečenim nogometnim klubom i igračkim transferima, prije dva tjedna govorio na konferenciji za novinare usmjerenoj ponajprije protiv glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, nekolicini čelnih ljudi HDZ-a, uključujući i premijera Andreja Plenkovića, zacijelo je padao mrak na oči. ‘Dinko Cvitan vodi privatni rat protiv mene i hrvatskog nogometa. On je vaš novac stavio u službu uništenja Zdravka Mamića, Dinama i HNS-a. Gdje god dođe privatno, imam svjedoke, govori: ‘Može propasti Hrvatska, ali njemu ću doći glave.’ On je osobno angažiran. Oni žele da Lovren i Modrić govore ono što paše USKOK-u i DORH-u. E, pa nećete Cvitan i pobočnici!’ grmio je Mamić, a u HDZ-u su se hvatali za glavu. Dinko Cvitan mogao je pak biti zadovoljan nastupom maksimirskog kabadahije: dobio je razlog da se nastavi labavo nadati još jednom mandatu na čelu Državnog odvjetništva. Prvi četverogodišnji mandat, naime, istječe mu potkraj travnja ove godine.
Cvitan niti vodi ozbiljnu borbu protiv korupcije, niti doživljava sudske uspjehe, niti je manifestirao jasnu nezavisnost, niti je uspio izvući dorh iz kadrovske i materijalne devastiranosti
Zašto je još jedan u nizu Mamićevih nekontroliranih javnih ispada izazvao unutrašnje i nejavno negodovanje u vrhu HDZ-a i vlade? Zato što je Plenković, zajedno s najbližim suradnicima, danima prije Mamićevog napada donio odluku da Cvitan neće dobiti drugi mandat: ta odluka, kao što se zna, još uvijek nije objavljena i nije službena, pa je utoliko podložna promjenama, no iz perspektive HDZ-a, pa čak ako perspektiva i nije HDZ-ovska, uskraćivanje povjerenja Cvitanu vrlo je logično i očekivano. Njega je na važnu i moćnu funkciju 2014. godine imenovala vlada Zorana Milanovića, odnosno parlamentarna većina u kojoj su socijaldemokrati bili dominantni, a glavni državni odvjetnik, koji je na to mjesto stigao nakon devetogodišnjeg zauzimanja položaja ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK), u protekle četiri godine svojim radom i rezultatima nije dao uvjerljive argumente za svoj ostanak, čak i da na vlasti nije SDP-ov glavni politički suparnik.
Zato je Mamićev nasrtaj Cvitanova slamka nade: hoće li mu se Plenković zahvaliti na uslugama, iako bi moglo ispasti da je tako ispunjena želja nogometnog gazde koji ne preže ni od čega u nastojanju da se spasi od zatvora? Hoće li se neodlučni i oprezni premijer uplašiti neizbježnih javnih tumačenja da se Cvitana kažnjava zbog krivičnog progona Zdravka Mamića i najboljeg hrvatskog nogometaša Luke Modrića, pri čemu tužitelji ovog potonjeg terete za lažno svjedočenje u Mamićevu korist?
‘Mamićev istup neugodno je pao i sigurno da nije olakšao situaciju, ali Cvitanu će, ipak, biti uskraćeno povjerenje. Radi se o previše bitnoj poziciji i o četverogodišnjem mandatu da bi na odluku o tome mogla utjecati nečija izjava ili neka slučajnost, premda premijer, zapravo, nema ništa protiv Cvitana. Više je riječ o tome da Plenković realizira logična i prirodna stranačka očekivanja i pritiske’, kaže naš sugovornik blizak vodstvu vladajuće partije.
Istina, čak dvije HDZ-ove vlade – ona Ive Sanadera i ona Jadranke Kosor – davale su nove mandate Mladenu Bajiću, kojega je na vodeću poziciju u DORH-u doveo SDP-ov premijer Ivica Račan, ali političke i društvene okolnosti tada su bile bitno drukčije, a i Bajićev talent za čitanje političkih signala, kao i njegovo socijalno umijeće i inteligencija, bili su znatno izoštreniji nego što je to slučaj kod Dinka Cvitana. Pod drukčijim političkim i društvenim okolnostima podrazumijevamo – ispostavilo se: jalovu i poluparadnu – suradnju s Haškim sudom i antikorupcijsku kampanju za potrebe priključenja Europskoj uniji: iz čitavog niza razloga naprosto nije dolazilo u obzir smjenjivati centralnu ličnost tih dviju važnih i krupnih političko-pravosudnih operacija usred njihova odvijanja, a pritom je Bajić vodio računa o tome da medijski i politički atraktivne slučajeve tempira tako da efikasno osujeti i pomisao da ga se smijeni. Do 2014. godine, kad je otišao po Milanovićevoj odluci, Bajiću je ponestalo aduta za političko trgovanje, odnosno aduti koje je bio iskoristio ranijih godina nisu rezultirali pravomoćnim osudama i efikasnim suzbijanjem korupcije u državnim mehanizmima.
Danas objektivno ne postoje nikakvi razlozi da HDZ na Cvitanovo mjesto ne instalira drugog čovjeka, a od tog čovjeka očekivat će se, naravno, da politiku kaznenog progona u većoj mjeri prilagodi interesima i potrebama najveće domaće stranke. Cvitan niti vodi ozbiljnu pravosudnu borbu protiv korupcije, premda izvještaji specijaliziranih agencija govore o novom usponu korupcijskih aktivnosti unutar administracije i javnih službi, niti slučajevi koje su unatrag nekoliko godina pokrenuli DORH i USKOK doživljavaju sudske uspjehe nego se događa upravo suprotno, niti je šef tužiteljstva izgradio ugled i autoritet u javnosti, niti je manifestirao jasnu političku nezavisnost, niti je uspio potaknuti vađenje Državnog odvjetništva iz ralja dugogodišnje kadrovske i materijalne devastiranosti. U četiri godine nije učinio iole ozbiljniji iskorak u bilo kojem pogledu. Pokrenuo je progon zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ali u protekle gotovo dvije i pol godine, koliko je prošlo od podizanja optužnice u slučaju Agram, dogodilo se tek to da je sud, i to prije nekoliko dana, djelomično potvrdio USKOK-ovu optužnicu, što je preduvjet za dovođenje Bandića na optuženičku klupu, ali je ključne točke poslao na doradu. Sud je, također, vratio na doradu i dodatno razjašnjenje USKOK-ovu optužnicu protiv Tomislava Sauche, nekoć šefa kabineta premijera Milanovića a sad nezavisnog saborskog zastupnika, i tajnice u Banskim dvorima Sandre Zeljko, koje se sumnjiči za krađu državnog novca krivotvorenjem putnih naloga. Ishode procesa i istraga protiv Zdravka Mamića te Ivice Todorića i skupine bivših menadžera posrnulog Agrokora u ovoj je fazi nezahvalno prognozirati, jer će proći barem nekoliko godina prije nego što odluke u tim procesima budu pravomoćne.
U političko-pravosudnim krugovima trenutačno kruži nekoliko imena potencijalnih Cvitanovih nasljednika. Spominju se pojedini odvjetnici bliski HDZ-u, od kojih su neki već bili na čelu Državnog odvjetništva, spominju se i neki bivši suci Ustavnog suda, pa neki aktualni zaposlenici tužiteljstva, no prema našim izvorima najveće šanse u ovom času ima Vladimir Terešak, odvjetnik koji od 2013. pravno zastupa HDZ u postupku Fimi media, u kojem se HDZ-u stavlja na teret nelegalno izvlačenje novca iz javnih poduzeća. Prije nego što je postao privatni odvjetnik – to se zbilo u proljeće 2013. – Terešak je bio zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu, a još prije toga bio je šef Državnog odvjetništva u Zlataru. Pravno zastupanje HDZ-a povjerio mu je bivši predsjednik te stranke Tomislav Karamarko, a Terešaku je, sudeći po njegovim javnim istupima, HDZ bio i jest više od klijenta.
Osim po nastupu u opskurnoj televizijskoj emisiji Velimira Bujanca, istaknuo se i napadima na Državno odvjetništvo nedugo nakon što je prestao primati plaću u toj instituciji. ‘ZAMP je jedina firma u svijetu koja je utjerivala dugove, ne plaćajući utjerivače, odnosno utjerivač dugova za ZAMP bilo je Državno odvjetništvo!’ izjavio je Terešak 2014., a godinu i pol kasnije zborio je ovako: ‘Rok od dana upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava do odluke o kaznenoj prijavi je šest mjeseci. Taj se upisnik zove K-DO. Međutim, već sam pričao da je Željka Pokupec dala nalog i da su se krivotvorile službene isprave i izvješća o radu DORH-a. Kaznene prijave tako su se, umjesto da ih se uvodilo pod spomenuti K-DO, uvodile pod upisnik koji se zove KR-DO, dakle upisnik kaznenih prijava – razno, a onda rokovi ne teku.’
DORH je u oba ova slučaja oštro demantirao Terešaka, a on na to nije pružio nikakve dokaze u prilog svojim tvrdnjama: njegovi su napadi ionako bili motivirani politikom i dodvoravanjem Karamarku i HDZ-u, koji su mu dodijelili prvi odvjetnički posao u životu.
‘Ako Plenković uistinu postavi HDZ-ovog odvjetnika za glavnog državnog odvjetnika, tome se neće moći ništa formalno prigovoriti, ali jasno je da to neće doprinijeti porastu ugleda i vjerodostojnosti Državnog odvjetništva’, kaže naš sugovornik iz pravosudnog miljea.
Plenkovićev HDZ dosad je ionako pokazao da mu nije u interesu izgradnja stabilnih državnih institucija kojima građani vjeruju: interes te stranke zaustavlja se na uspostavi političke kontrole nad tim tijelima.
Projekt eurozone čuva Vujčića
Ove godine, u srpnju, istječe šestogodišnji mandat Borisu Vujčiću na čelu Hrvatske narodne banke. Njegove dionice kod Plenkovića i u trenutačno moćnijem dijelu HDZ-a stoje, međutim, bolje od dionica Dinka Cvitana. Nema sumnje da bi se mnogi HDZ-u bliski ekonomisti htjeli vidjeti na čelu HNB-a i nema dileme da se ništa strašno ne bi dogodilo ni kad bi aktualni guverner ostao bez drugog mandata, ali Vujčić – uz to što mu se, bez obzira na napade antisistemskih stranaka i pojedinaca, ne može uputiti nikakva krupna zamjerka – u rukama ima projekt kojim bi se moglo obrazložiti njegovo ostavljanje na guvernerskoj funkciji. Taj projekt je uvođenje Hrvatske u eurozonu, što je Plenkoviću jako važno i u tom se pogledu najvjerojatnije neće upuštati u bilo kakve rizike.
