Nije baš često da vam onaj kojega smatrate bezrezervnim prijateljem u samo nekoliko dana opali dvije zvučne pljuske, jednu izravnu i drugu neizravnu. Riječ je, naravno, o Hrvatskoj i Njemačkoj, a u slobodnom prijevodu o nepostojanju hrvatske vanjske politike. Najprije se oglasilo njemačko veleposlanstvo u Zagrebu, prenoseći – uoči objavljivanja odluke arbitražnog suda o Savudrijskoj vali – upozorenje kako bi se Hrvatska trebala pridržavati odluke te arbitraže, makar službeni Zagreb godinama trubi (i to osnovano) da je arbitražni proces nepovratno kontaminiran dogovaranjem jedne od slovenskih predstavnica s jednim od sudaca, naknadnim ubacivanjem dokumenata itd. A potom je njemački parlament, Bundestag, izglasao zakon kojim životno partnerstvo proglašava brakom, bez obzira na spol partnera.
Dakle Njemačka, baš ona Njemačka koju Hrvatska otkako je ostvarila državnu samostalnost smatra svojim strateškim prijateljem i saveznikom, okrenula je Zagrebu leđa u dva ključna pitanja. Prvo, nije uzela u obzir ni činjenice što ih je hrvatska diplomacija iznosila o kontaminiranju procesa arbitraže, niti se obazirala na odluku Sabora da se Hrvatska iz arbitraže zbog toga povuče, uz najavu da odluku iz Haaga neće poštivati. Usprkos tome, točnije ignorirajući sve to, službeni je Berlin (doduše, samo putem priopćenja objavljenog u Zagrebu) rekao: Hrvatska se odluke arbitražnog suda mora pridržavati. A potom je, možda čak još bolnije, a slijedeći primjer sve većeg broja evropskih zemalja, zakonski otvorio mogućnost da i oni koji žive u istospolnim zajednicama te zajednice zovu brakom. I da one službeno tako budu i tretirane. Ako bi netko tražio potez koji je jednak ubodu nožem u srce ne konzervativne nego klerofašističke Hrvatske, onda je to upravo prihvaćanje tog zakona u Bundestagu. Na stranu što je kancelarka glasala protiv zakona što će ga ti krugovi u Hrvatskoj (i oni koji stoje iza njih) doživjeti kao izdaju i što je samo nekoliko dana prije izglasavanja Angela Merkel otvorila mogućnost članovima svoje stranke da glasaju po savjesti, a ne slijedeći stranačke direktive (ta izbori se bliže, a vlast treba zadržati, ako je potrebno i protiv vlastitih uvjerenja). Ostaje ipak – nekima barem – gorka spoznaja kako je država što ju je Hrvatska smatrala svojom neupitnom saveznicom, partnerom i pokroviteljem toj njihovoj Hrvatskoj okrenula leđa.
Treba li se tome čuditi? Kada bi postojala osmišljena i dugoročna hrvatska vanjska politika, odgovor bi glasio – da! No činjenica je da takva politika ne postoji, niti je ikada postojala. U deset godina mandata drugog hrvatskog predsjednika bio je primjetan pokušaj (pa čak i s djelomičnim rezultatima) da se etablira nešto što bi se moglo nazvati hrvatskom vanjskom politikom. Bio je vidljiv napor da zemlja, makar na razini prvog čovjeka (jer nijedna vlada, odnosno koalicija, bez obzira na to vodio je HDZ ili SDP, nije ga htjela slijediti), krene svojim putem, ostvarujući vlastite interese. A nakon njega uslijedio je potop. Hrvatska se vratila legendi o svojim tradicionalnim prijateljima (što je išlo dotle da se počela, ne doduše službeno, a uz primjetnu nelagodu Berlina, pozivati i na ratno savezništvo s Hitlerom i zajedničku borbu protiv boljševizma). Zaboravilo se da se vanjska politika, generalno govoreći, sve do potkraj 1980-ih godina temeljila koliko na interesima, toliko i na nekim nedodirljivim načelima. Smetnulo se s uma da svaka zemlja (doista svaka) ima u Ujedinjenim narodima jedan glas, dakle da su sve ravnopravne i da apsolutno svaka država, ma koliko mala, ima ne samo pravo nego i dužnost postupati u najboljem interesu svojih građana. Hrvatska je zaigrala na kartu svojih ‘tradicionalnih prijatelja’: u Evropi Njemačke, a preko Atlantika SAD-a, zanemarujući činjenicu da je Washington vidno zaostajao za zemljama EU-a kada je priznata neovisnost Hrvatske. Jednostavno rečeno, Hrvatska se ponašala (i još se ponaša) kao malo dijete, uvjereno da će ga roditelj braniti u svakoj situaciji. Hrvatska ne misli nego sluša. Greška!
Koliko god da je istina kako su Njemačka (ali i Austrija) kao i kasnije SAD kumovali početku hrvatskoga puta u nezavisnost, toliko je istina i da su te zemlje, kao i svaka druga, priznajući Hrvatsku i prihvaćajući disoluciju Jugoslavije (makar uz grdni danak u krvi), slijedile svoje dugoročne interese (a dugoročni interes je pojam nepoznat onima koji bi trebali kreirati hrvatsku vanjsku politiku). Ukratko, Jugoslavija sa svojim modelom socijalizma, nakon raspada Sovjetskog Saveza i nakon onoga što su zapadni stratezi percipirali kao svoju pobjedu u hladnom ratu, nikome više nije trebala. Dapače, država koja bi korigirala svoj socijalistički ustroj (ali ga se ne bi odrekla), koja bi oslobodila svoj jedinstveni model radničkog samoupravljanja (što su ga zapadnoevropski socijaldemokrati godinama izučavali) od monopolističkog položaja Saveza komunista i približila ga radničkom dioničarstvu, takva država mogla je biti samo opasnost za neoliberalni model koji se, poput jata skakavaca na plodno polje, spustio na cijeli svijet. Ono što su Sovjeti, od Staljina nadalje, bez obzira na sve javne izjave i potpisane deklaracije, godinama željeli, Zapadu je sada uspjelo. Zašto? Dok je većina ljudi u Jugoslaviji sovjetski hegemonizam smatrala neprijateljem protiv kojega se valja boriti (dakle bio je faktor homogenizacije), Zapad nije doživljavan kao neprijatelj. Čimbenik homogenizacije je izostao, a stare predrasude i netrpeljivosti, kako vjerske tako i nacionalne, vješto su izvučene na površinu. Pa će zato upravo zahvaljujući politici Zapada, odnosno gospodarsko-financijskih centara što formiraju tu politiku (pri čemu ulogu vodstva tadašnje Srbije nikada ne treba zaboraviti!), biti uništeni i jugoslavenska država i jugoslavensko gospodarstvo, za koje današnji mladi, uspješno indoktrinirani gotovo tri desetljeća, i ne vjeruju da je bilo spomena vrijedno.
U euforiji samostalnosti, mahanja zastavom, isticanja grba i pjevanja himne, svi kao da su zaboravili kako država ne živi od simbola, već mora pokazati sposobnost da samostalno misli i djeluje, prije svega u vlastitom interesu (što je donekle ograničeno ulaskom u evroatlantske integracije). Pa je u radikalnom, a objektivno gledano u kažnjivom procesu razračunavanja sa svime što je bilo (koji u danima što predstoje ide prema svojemu završetku), uništena kičma hrvatskoga gospodarstva i otvoren prostor neofašizmu na plodnoj osnovi klerikalizma, a pod vidom borbe protiv nepostojećeg komunizma. Zemlja je pretvorena u lovište za strani kapital (financijski i svaki drugi, najmanje onaj što bi investirao) i u rezervoar jeftine radne snage (naricanje nad prijetećom demografskom propašću nije još vratilo u Hrvatsku nikoga od onih koji su se iselili). Pouzdati se u svoje ‘tradicionalne prijatelje’ je koliko naivno toliko i pogubno. Jer svaki od tih ‘prijatelja’ ima u prvom redu u vidu vlastite interese. Načela na kojima su nekada počivali međunarodni odnosi davno su pregažena. Pa će Njemačka podržati Hrvatsku onda kada to bude (i) njoj odgovaralo. Baš kao što će Rusija podržati Srbiju onda kada to bude (i) u njezinom interesu. I to je cijela mudrost. No očito je kako je to onima koji se nazivaju kreatorima i sukreatorima hrvatske vanjske politike teško shvatiti. A dok tako bude, zvučne će pljuske nastaviti padati – kada ih najmanje budemo očekivali.
