Držeći u ponedjeljak konferenciju za medije nakon konzultacija s predstavnicima parlamentarnih klubova, na kojima je postignut konsenzus o suspenziji Sporazuma o arbitraži, hrvatski premijer Zoran Milanović odbio je komentirati oba pitanja vezana uz djelovanje hrvatskih tajnih službi i prisluškivanje slovenskih državljana. ‘Ne mogu to komentirati… To je pitanje koje se ne komentira’, mirno je odgovarao Milanović, a novinari, uzimajući takav odgovor kao samorazumljiv, nisu dalje inzistirali. Hrvatskom je zavladalo veliko nacionalno jedinstvo i opće međusobno razumijevanje, do te mjere da je na konzultacijama zaključeno kako će se i sama saborska rasprava o suspenziji arbitraže sa Slovenijom odvijati kroz klubove, dakle – bez suvišne rasprave. Razumije se, tako, da hrvatska vlada neće priznati da je prisluškivala strane državljane jer takvo priznanje nije u nacionalnom interesu. Razumije se da je nacionalni interes par excellence obrana hrvatskih granica od slovenske uzurpacije. Razumije se da je u obrani nacionalnog interesa dopušteno suspendirati pravo javnosti da bude informirana o postupcima vlasti, i razumije se da javnost, ako priznanja nema, ne može postavljati pitanja o tome po kojem je ustavnom članku, kojem zakonu, čijem nalogu i čijem odobrenju hrvatska vlada stupila sa Slovenijom u obavještajni rat, koga je još uhodila osim slovenskog arbitra i je li ono o čemu su građani obaviješteni putem Večernjeg lista baš sve što bi javnost o tome trebala znati, ili je pak riječ o materijalu brižno selektiranom u skladu s obavještajnim željama vlasti. No hrvatska je javnost, u nacionalnom interesu, za to puna razumijevanja.
Nema, s druge strane, ni demantija, jer se razumije da je hrvatska vlada slovenskog suca uhodila. Ni jedna druga država nema u graničnom sporu sa Slovenijom direktan interes, ali bilo bi svejedno čak i da se hrvatska vlada tajnih snimki dokopala tako što ih je našla na cesti, njoj je stalo da se razumije kako je zbog obrane hrvatskog teritorija ona pokrenula obavještajni rat protiv susjedne države i ponizila neprijatelja već nakon prve bitke. Cilj te špijunske operacije očigledno nije bio tek nadzor odvijanja arbitražnog postupka kako bi se moglo intervenirati u slučaju da se on počne rasplitati suprotno očekivanjima, nego sabotaža samog Sporazuma o arbitraži iz 2009. godine i uvjeta na koje je u njemu Hrvatska pristala pod ucjenom slovenske blokade pristupnih pregovora. Hrvatska je tada pristala da Arbitražni sud dodijeli Sloveniji vezu, odnosno spoj s otvorenim morem (famozni ‘junction’ iz engleskog originala Sporazuma o arbitraži), i upravo je odbacivanje te točke, dakle očekivanog rezultata arbitraže, cilj sabotaže koju je sada poduzela. Iz tajnih snimki o kojima je javnost prošlog tjedna obaviještena putem Večernjeg lista ne može se, naime, zaključiti da je arbitražno rješenje koje je bilo na pomolu bilo pristrano u korist Slovenije, koliko god je objava snimki smjesta bila popraćena interpretacijama po kojima su arbitri već na samom početku odlučivanja zauzeli proslovenski stav. Ako je točno ono što je Jernej Sekolec, sudac kojeg je u peteročlano arbitražno vijeće imenovala Slovenija, u nedopuštenim razgovorima sa Simonom Drenik iz slovenskog Ministarstva vanjskih poslova prenosio slovenskoj vladi, tada hrvatska strana ipak ne bi trebala biti nezadovoljna razmišljanjima trojice međunarodnih arbitara.
Ako su informacije o postupku koje je Sekolec prenosio slovenskoj vladi točne, može se zaključiti jedino da je rješenje koje je bilo na pomolu za Hrvatsku znatno povoljnije od rješenja u sporazumu Račan-Drnovšek
Prema Sekolecovim riječima, predsjednik Arbitražnog suda Gilbert Guillaume, koji se pozitivno izjašnjavao o sporazumu Račan-Drnovšek iz 2001. godine, kazao mu je da ne bi trebao toliko navaljivati jer su Slovenci dobili na moru što su htjeli i bio je nesklon udovoljiti slovenskim zahtjevima na kopnu, zbog čega je Sekolec negodovao. Što se tiče mora, Sekolec je u drugom snimljenom razgovoru Simoni Drenik prenio kako će podjela vjerojatno biti takva da će Sloveniji pripasti dvije trećine ili tri četvrtine Piranskog zaljeva, i kako je riješeno da će crta razgraničenja ići od ušća rijeke Dragonje ravnom linijom do talijanske granice. Takvo rješenje linije razgraničenja na moru zapravo je znatno povoljnije za Hrvatsku od onog u sporazumu Račan-Drnovšek, jer isključuje južno skretanje linije oko rta Savudrija, kojim je u tom sporazumu Slovenija, čije nesporne vode imaju samo 180 četvornih kilometara, dobivala dodatnih sto četvornih kilometara mora. To je površina pet puta veća od cijelog Piranskog zaljeva, odnosno desetak puta veća od njegove polovice na koju danas pretendira Hrvatska. Prema Arbitražnom sporazumu, suci su prilikom određivanja toka granice na moru i kopnu trebali primjenjivati pravila i načela međunarodnog prava, ista ona koja bi se primjenjivala da je granični spor završio pred Međunarodnim sudom u Haagu ili Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu, gdje bi Hrvatska mogla očekivati slično rješenje. Ono u ovom segmentu ne zadovoljava njene pretenzije na polovicu zaljeva, ali je još udaljenije od slovenskih pretenzija na cijeli zaljev i more iza rta Savudrija.
Segment arbitraže kojim je Hrvatska od samog početka nezadovoljna odnosi se na utvrđivanje veze Slovenije s otvorenim morem te režima za upotrebu relevantnih morskih područja, i to je onaj dio za koji se može reći da su Slovenci dobili na moru što su htjeli, no to su dobili već u samom Arbitražnom sporazumu, gdje su iznudili i ‘junction’ i njegovo utvrđivanje primjenom ne samo međunarodnog prava nego i nešto rastezljivijih načela ‘pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa’. Sporazum Račan-Drnovšek to je pitanje riješio tako da se kroz hrvatsko teritorijalno more (na dio kojeg, opet, pravo polaže Slovenija) ucrta koridor koji će biti proglašen otvorenim morem i na taj način omogući Sloveniji toliko željeni direktan pristup otvorenom moru, dok je Hrvatskoj iza koridora bio ostavljen jedan dio teritorijalnog mora kojim bi izravno graničila s Italijom. Sadašnje je hrvatsko stajalište pred Arbitražnim sudom da koridor bude hrvatsko teritorijalno more s posebnim slobodnim režimom za Sloveniju, a u trenutku snimljenog razgovora koji su Sekolec i Drenik vodili u siječnju pitanje njegovog statusa još nije bilo riješeno.
Hrvatska i Slovenija ponovo su zapale u krizu odnosa zbog pitanja granice, koje nisu bile u stanju riješiti zbog tvrdih pozicija što su im ih nametale nacionalizmom prožete unutarnje političke scene
Međutim, ako su informacije o postupku koje je Sekolec prenosio slovenskoj vladi točne, iz snimljenih se razgovora o kojima smo obaviješteni putem Večernjeg lista može zaključiti jedino da je rješenje koje je bilo na pomolu za Hrvatsku znatno povoljnije od rješenja u sporazumu Račan-Drnovšek i da proizlazi iz primjene pravila i načela utvrđenih Sporazumom o arbitraži. Ako je, k tome, sudac Guillaume bio nesklon prema zahtjevima Slovenije na kopnu, Hrvatska je po dotadašnjem odvijanju arbitražnog postupka mogla dobiti potvrdu da će u primjeni međunarodnog prava relativno dobro proći, a zbog toga je cijelo vrijeme i nudila Sloveniji, prije sklapanja Sporazuma o arbitraži, da spor rješavaju pred Međunarodnim sudom. Slovenija bi se, s druge strane, teško mogla nadati da bi joj bilo koje međunarodno sudsko tijelo, bez dobre volje same Hrvatske, dodijelilo izravan pristup otvorenom moru, i to pitanje koridora za nju je najdragocjeniji segment u cijelom postupku. Koridor joj jamči jedino iznuđeni Sporazum o arbitraži, koji nakon skandala sa nedopuštenim utjecajem na Sekoleca pokušava spasiti svim sredstvima koje joj stoje na raspolaganju.
Hrvatska, kako vidimo, sa svoje strane nije birala sredstva kojima će neželjeni Sporazum napasti i lišiti Sloveniju izlaza na otvoreno more. Iako predstavnici hrvatske vlade javno tvrde, kao što su tvrdili i u saborskoj raspravi, da za njih nije problem sam Sporazum, nego njegovo teško kršenje koje je slovenska vlada počinila nedozvoljenom komunikacijom sa slovenskim arbitrom, razumije se da pokrenuti postupak izlaska Hrvatske iz Sporazuma predstavlja slatku osvetu za slovenska poniženja iz pristupnih pregovora. Nakon što je na ponos svekolike javnosti Hrvatska pokazala svoje obavještajne mišiće, raskidanjem Sporazuma ona želi demonstrirati svoj novi položaj u regiji i poručiti da su prošla vremena u kojima je na sve strane skidala gaće ne bi li se dokopala članstva u Uniji. Bez obzira na to što su sve parlamentarne stranke spremno pohrlile u nacionalni konsenzus, ili upravo zbog toga, vladajuća koalicija Zorana Milanovića, optuživana za manjak domoljublja, mogla bi u cijeloj priči oko obrane nacionalnog interesa znatno profitirati ako bude u stanju do kraja odraditi diplomatski dio posla koji predstoji.
Slovenija, naravno, neće dobrovoljno pristati na raskidanje Sporazuma. Kako bi pokušala vratiti vjerodostojnost arbitražnom postupku ona je umjesto slovenskog državljanina Sekoleca, koji je odstupio, hitno imenovala kao novog člana Arbitražnog suda francuskog državljanina Ronnya Abrahama, predsjednika samog Međunarodnog suda, pred kojim je Hrvatska ranije predlagala iznošenje spora. Evropska komisija, koja je posredovala u sklapanju Sporazuma, cijelu je aferu nastojala stišati i zauzela se za nastavak započetog arbitražnog postupka. Sam Arbitražni sud, koji je zbog afere pozvao dvije vlade na saslušavanje, ne pokazuje zasad namjere da se svojevoljno raspusti. Hrvatska je u sklopu procesa raskidanja ugovora najavila i povlačenje arbitra kojeg je ona imenovala, Budislava Vukasa, no sudac Guillaume, kao predsjednik Arbitražnog suda, ima po Sporazumu pravo sam imenovati novog suca. Na taj način moglo bi se čak dogoditi da se arbitražni postupak nastavi dok u isto vrijeme jedna od stanaka, pozivajući se na odredbe međunarodnog prava, otkazuje ugovor po kojem se postupak vodi.
Hrvatska i Slovenija tako su ponovo zapale u krizu odnosa zbog pitanja granice, koje nisu bile u stanju riješiti zbog tvrdih pozicija što su im ih nametale nacionalizmom prožete unutarnje političke scene. Sporazum Račan-Drnovšek, taj trenutak velikodušnosti s hrvatske strane, koji je odavno mogao relaksirati odnose dviju zemalja i osloboditi put za rješavanje niza drugih otvorenih pitanja, bio je miniran u Hrvatskoj gdje je danas prokazan gotovo kao čin nacionalne izdaje. To je rezultiralo pokušajima Slovenije da agresivnim diplomatskim pritiskom ostvari svoju tvrdoglavu ideju o izravnom kontaktu s otvorenim morem, a Hrvatska je na to, čim je dobila priliku da uzvrati udarac, odgovorila jednako agresivno. Trenutačno je time stekla veliku prednost koju bi sada bilo racionalno investirati u nuđenje kompromisnog rješenja graničnog spora, ali je pitanje mogu li se na političkoj sceni pronaći ljudi spremni preuzeti odgovornost kakvu je svojevremeno Ivica Račan, bez obzira na sadržaj sporazuma, bio spreman preuzeti.
