Udruga pretenciozna naziva Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD), inače ni po čemu relevantna, zaokupila je proteklog tjedna pažnju javnosti priopćenjem poslanim političarima, među njima i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i premijeru Andreju Plenkoviću, kojim najavljuju postavljanje spomen-ploče na rodnu kuću ustaškog zločinca Jure Francetića, što bi se trebalo zbiti ove subote u Otočcu. Da desničarsko podzemlje sve više izlazi na svjetlo dana, pa tako i ono dijasporsko, već je dulje kristalno jasno, no ovo je prvo priopćenje u kojem se vođa Crne legije, odgovoran za smrt brojnih nedužnih civila, proglašava ustašom – antifašistom. Ludilo revizionističkog uma tu ne staje, pa se tako u sklopu Francetićeve borbe protiv ‘talijanskoga i srpskog fašizma’ spominje i genocid u Srebrenici.

Odgovornima za to što je današnje hrvatsko društvo u puno goroj poziciji po pitanju revizije našeg odnosa prema Drugom svjetskom ratu smatram ponajprije hdz i dio visokoga katoličkog klera, a suodgovornima ljude iz sdp-a – govori Dragan Markovina

- Riječ je o ekstremnoj neofašističkoj retorici u kojoj postoji i jedan novi moment, slično kao i u susjednoj Srbiji u kojoj se četnike pokušava prikazati kao antifašiste. S obzirom na to da je dokazano da su četnici aktivno surađivali s Talijanima i Nijemcima, ali i ustašama, jasno je da ne mogu biti antifašisti. Ustaše su na vlast došli isključivo zahvaljujući fašistima, dakle Talijanima, a na vlasti su se održavali ponajviše zahvaljujući nacistima, Nijemcima. Pred sam kraj rata aktivno su surađivali s četnicima, s kojima su se i povlačili. Po toj logici ispada da su svi bili antifašisti, čak i Hitler i Mussolini. Ni ustaše, naravno, nemaju nikakve veze s antifašizmom, ali sada se krug očito zatvara i dolazi do približavanja ekstremnih srpskih i hrvatskih desničara na poziciju na kojoj su bili 1941. i 1945., kada im glavni neprijatelj nije bio suprotstavljeni nacionalizam, nego isključivo i jedino komunizam. Izgleda će na platformi antikomunizma opet zajednički graditi svoje narative - kaže povjesničar Hrvoje Klasić.

Podsjetimo, Francetić je spomen-ploču već imao u Slunju 2000. godine, ali je ona uklonjena 2004., za vlasti Ive Sanadera. HOS je imenom tog zločinca nazvao jednu svoju jedinicu, a u Bosni i Hercegovini jedna mostarska ulica nosi njegovo ime. U susjednoj se državi i inače sve više ulica i javnih površina imenuje po fašistima, no u tom negativnom trendu u cijeloj regiji još od devedesetih, kada je srušeno i uništeno više od tri tisuće antifašističkih spomenika, i dalje prednjači Hrvatska. Tako je pošle godine bez građevinske dozvole i posve ilegalno u šibenskim Bilicama podignut mul, koji je nazvan po Mili Budaku, ministru u NDH i potpisniku rasnih zakona. Da stvar bude gora, u istom mjestu već godinama propada spomenik za 192 tamošnje žrtve fašizma, koje se spomenutim imenovanjem dodatno vrijeđaju, baš kao i njihovi potomci i sam zdrav razum.

No Bilice u tom smislu nisu usamljene: u proteklih je deset godina čak 17 hrvatskih mjesta i gradova nazvalo svoje ulice po Budaku. Pored toga što je lani u Jasenovcu postavljena sramotna HOS-ova ploča s ustaškim pozdravom, u Dragama, obalnom mjestašcu na pola puta između Zadra i Šibenika, podignut je spomenik Miru Barešiću, teroristu osuđenom za ubojstvo jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Švedskoj. Svečanom otkrivanju tog spomenika nazočio je Ante Gotovina, ali i tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović s kolegom iz braniteljskog resora Tomom Medvedom. Hasanbegović i politička mu istomišljenica Bruna Esih ovog su tjedna prisilili Milana Bandića da poklekne pred njihovim ucjenjivačkim zahtjevom o preimenovanju zagrebačkog Trga maršala Tita, čime je stari/novi gradonačelnik Zagreba odustao od najavljivanog referenduma i još jednom iznevjerio svoje sugrađane radi kratkoročne političke trgovine.

Pored HDZ-a, koji sustavno provodi revizionističku politiku spram jugoslavenske prošlosti, tim je tendencijama doprinio i SDP; nažalost, to samo potvrđuje da se hrvatska politika već godinama temelji na nacionalizmu i šovinizmu.

To što se borba protiv komunizma vodi danas kada ga uopće nema, govori o tome da hrvatska država nikome nije donijela sreću. A Trg maršala Tita ionako je bio kozmetički ostatak na već potpuno ogoljenom tijelu revizionizma – kaže Buden

- Odgovornima za to što je današnje hrvatsko društvo u puno goroj poziciji po pitanju relativizacije i revizije našeg odnosa prema Drugom svjetskom ratu smatram ponajprije HDZ i dio visokoga katoličkog klera, a suodgovornima ljude iz SDP-a, koji su antifašizam uporno branili pozivanjem na Tuđmana, oca relativizacije partizanskog pokreta, pa i samog logora Jasenovac. Istina, za ministrovanja Arsena Bauka pokušavalo se iz javnog prostora ukloniti imena i nazive po fašističkim zločincima, ali je u tom periodu ipak registrirano Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac - govori Dragan Markovina, lider Nove ljevice.

- Kad jednom dopustite medije koji otvoreno šire mržnju i agitiraju protiv sjećanja na partizane, kad neke od takvih ljudi uvedete u sam vrh Vlade, kao što je to bilo u Oreškovićevoj i Karamarkovoj, ali i sadašnjoj Plenkovićevoj, otvorili ste proces koji je nemoguće kontrolirati i zaustaviti. O svemu se treba i mora razgovarati, uključujući i naslijeđe socijalističke Jugoslavije, ali temelj tim razgovorima mora biti neupitnost antifašizma. Dakle ne priča o dva totalitarizma, nego činjenica da su jedina pobjednička i ispravna strana u Drugome svjetskom ratu bili partizani - dodaje Markovina.

Antifašizam je na našim prostorima nemoguće promatrati bez povezanosti s Komunističkom partijom Jugoslavije, koja je jedina pružila organizirani i sveobuhvatni otpor nacifašizmu i to u jugoslavenskim okvirima; antifašizma ne bi bilo bez KPJ i obrnuto. Adaptirajući se na stanje nakon 1990-ih, hrvatski je antifašizam pretrpio različite komodifikacije čime se zapravo prešućivala njegova jasna komunistička orijentacija i popuštalo pred tumačenjima koja su često odlazila toliko daleko da su se i sami revizionizmu naklonjeni povjesničari znali iznenaditi istupima svojih kolega. Revizionizam se danas odvija na nekoliko nivoa.

- Prva je razina ta da se ‘ustaško’ treba pokazati kao starohrvatsko, ali se u tom naumu nije uspjelo, pa se od toga uglavnom odustalo. Druga razina je relativizacija odnosa prema ustašluku u javnom prostoru: za razliku od njemačke, u našoj javnosti ne postoji konsenzus o tom pitanju, nego se pojavljuje cijeli niz onih koji ustaške termine i simbole koriste potpuno normalno i bez rizika da budu kažnjeni. Ante Prkačin je tako u nedavnoj ‘Bujici’ potpuno otvoreno govorio o tome kako se osjeća potomkom Jure Francetića. Nije više poanta u tome postoje li ulice nazvane po Mili Budaku, podiže li se spomenik Juri Francetiću i pozdravlja li se sa ‘Za dom spremni’, poanta je pitanje smeta li to uopće ikoga. Čini se da mladi u školskim programima i javnom, ponajprije medijskom prostoru nisu nikada decidirano čuli da su ustaše zločinci, NDH fašistička marionetska tvorevina, a partizanska vojska i ZAVNOH pozitivne vrijednosti. Nisu to čuli jer u našem društvu oko toga nema konsenzusa posljednjih 27 godina - ističe Klasić.

Konsenzusa nema i stoga što su oni koji su se deklarirali kao ljevičari od samog početka stvaranja današnje Hrvatske pristajali na koncept nacionalističke države, smatra Markovina.

- Ne znam je li to bio nekakav dogovor ili stvar uvjerenja Ivice Račana u namjeri da se zadrži pravno nasljedstvo i imovina Saveza komunista. Od prvog je dana njegova stranka napustila velik broj Srba koji su na prvim višestranačkim izborima glasali za SDP. Možda se rat ne bi uspjelo spriječiti, ali su ti ljudi napušteni bez ikakvog razgovora. Potom su napušteni radnici, a prihvaćanjem te nacionalističke paradigme prikazivali su se većim tuđmanovcima od samih HDZ-ovaca. Bilo je tu zasigurno i straha od agresivne desnice i oportunizma da se sačuva ono što se dade sačuvati. Mislim da je partizanska baština nešto najvrjednije što je ovo društvo dalo i mislim da se za to treba boriti jasnom politizacijom tog pitanja, a ne čekanjem da se postigne opći politički dogovor između SDP-a i HDZ-a. Konstantni protesti, pravni i ulični, trebaju pokazati i da velik dio građana stoji iza toga - govori Markovina.

Da se vraćamo u prošlost, misli i Zoran Pusić koji je svojedobno bio u inicijativi što se izborila za povratak imena Trgu žrtava fašizma; na njega i druge koji su se zalagali da se tom zagrebačkom trgu vrati višedesetljetni naziv tada su bacane staklene boce, kamenje, suzavac.

- Nije prvi put da se vraćamo u prošlost. Nas su napadali isti ljudi koji su danas u Krugu za Trg. Konačno, i Novosti su objavile fotografiju Hasanbegovića koji je tada stajao zajedno s ljudima što su uzvikivali ustaške pozdrave i visoko podizali desnice. Prije 17 godina demonstrirali smo u Slunju zbog spomen-ploče Juri Francetiću, pa smo i tada fizički i verbalno napadnuti. Imam osjećaj da ću opet morati demonstrirati zbog tako imenovane ploče, a tu je opet i zagrebački trg za koji ćemo se morati boriti. I to ne stoga što smatramo da je Tito bio bezgrešan, nego zato što je riječ o obrani temeljnih vrijednosti antifašizma, koje su danas ugrožene. Zaprepašten sam time što toliki broj ljudi prihvaća postupke i ideje radikalnih grupa koje svoje predrasude zovu moralom, a svoju netrpeljivost domoljubljem. Oni su jedna od najvećih opasnosti za ovu zemlju - kaže Pusić.

Prvi korak u borbi protiv nove navale revizionizma napravljen je protestom na zagrebačkom Trgu maršala Tita prilikom obilježavanja nedavnog Dana antifašističke borbe, državnog praznika čije postojanje ekstremna desnica već dovodi u pitanje. Istovremeno, pouzdavanje u nekakve odbore za suočavanje s prošlošću pokazuje se neučinkovitim i pogrešnim, kao i sve češće pozivanje na civilizacijske stečevine. S druge strane, veličanje ustaških simbola i nostalgija za danima najveće hrvatske sramote, što je filozof Boris Buden nazvao nacionalnom samodestrukcijom, ukazuju na svu nemoć hrvatskog nacionalizma da narodu i zemlji osigura socijalni, politički i ekonomski napredak. Pritom s uma ne treba smetnuti ni činjenicu da je NDH ponajprije bila običan resurs za njemački kapital, kao što je i današnja država velikim dijelom izvorište profita globalnoga kapitalizma, na što stranke desnice nemaju nikakav odgovor.

- To što se borba protiv komunizma vodi danas kada ga uopće nema, govori o tome da projekt nacionalnog oslobođenja nije uspio i da hrvatska država nikome nije donijela sreću. Sve većem broju ljudi je jasno da generalni narativ o tisućljetnom snu nema smisla. Ovo je panična reakcija vladajućih koji se moraju boriti koristeći prošlost, jer budućnosti nema. Hrvatska će do kraja stoljeća ostati bez 1,67 milijuna ljudi. Hrvatski nacionalisti su narodu uništili budućnost i nemamo se kamo okrenuti. A Trg maršala Tita ionako je bio kozmetički ostatak na već potpuno ogoljenom tijelu revizionizma - kaže Buden.