‘Kako stvari stoje danas u proljeće 1993. godine, izvjesno je da Hrvatskoj preostaju još mnoge teške godine, možda i teže od onih koje su neposredno iza nas. Ne znamo kakva će nakon toga biti Hrvatska, hoće li uopće opstati kao država i kako će biti živjeti u njoj (…) misli mladih sposobnih ljudi, čim završe školovanje, usmjerene su preko granica, što je dalje moguće, po mogućnosti preko oceana: kako otići iz zemlje i gdje se skrasiti. To su stanja u kojima jačaju radikalizmi, sukobljavaju se autoritarni centralizmi s vehementnim separatizmima i nedorasla demokracija lako pervertira u diktaturu.’

Slavka sam upoznala 1947. na Kalniku, gdje smo snimali film ‘Zastava’ Branka Marjanovića. Kao čovjek i prijatelj bio je izuzetan i tolerantan. Mogli ste se u potpunosti u njega pouzdati – Radojka Tanhofer

Tako je u prvom broju časopisa ‘Erasmus’ pisao njegov glavni urednik Slavko Goldstein, koji je preminuo prošloga tjedna u 90. godini, a Hrvatska se otada nije umnogome promijenila. Pa ipak, on se u svom javnom djelovanju i dalje hrabro i energično zalagao za bolje društvo – borba za ljudska prava, vjera u razum, toleranciju i razumijevanje bili su njegov modus vivendi. S jednakim žarom, entuzijazmom i temeljitošću minucioznog istraživača – slažu se svi oni koji su ga imalo poznavali – djelovao je kao filmski radnik, novinski urednik, izdavač, pisac političkih tekstova i historiografski publicist.

Goldsteinova biografija potencijalna je filmska priča. Rođen je u Sarajevu, a odrastao u Karlovcu u kojem su se njegovi prvi pubertetski nestašluci odvijali u osvit proglašenja zločinačke Nezavisne Države Hrvatske. U memoarskoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’ navodi trenutak svoga prekinutog djetinjstva: nedjelja 13. travnja, katolički Uskrs, proljetno prijepodne. Toga dana posljednji je put vidio oca Ivu Goldsteina, poznatog knjižara i viđenijeg pripadnika karlovačke židovske zajednice.

Veliki slikar i akademik Josip Vaništa za Novosti dramatično, kao potezom kista, oslikava obiteljsku traumu Goldsteinovih.

- Probudio nas je krik kantorovih kćeri u travanjsko jutro 1941. godine. Policija odvodi oca. Od vriska, cijela četvrt grada je na prozorima - prisjeća se Vaništa.

Potom se vraća još malo unatrag, kako bi nam opisao duh prijeratnog vremena.

- Godina je 1938. Slavkova obitelj i moja živjele su kuća do kuće. Jednog je jutra moja majka, vraćajući se s tržnice, vidjela Ivu Goldsteina. Trčao je sa svoja dva maloljetna sina uz rub šetališta na kojem smo stanovali.

- Gospon Goldstein, kaj se dogodilo, za Boga miloga? - upitala je Ivu.

- Još ništa, ali moramo biti spremni, ako se zlo dogodi - odgovorio joj je Ivo Goldstein.

Od proljeća 1942. do kraja rata Slavko Goldstein je zajedno s majkom Leom i mlađim bratom Danielom bio u partizanima. U jednom davnom intervjuu o tome je kazao: ‘Za sve je Židove koji su došli u partizane, a bilo ih je pet hiljada (…) partizanstvo, sudjelovanje u tom ratu, značilo povratak ljudskog dostojanstva. Bili ste progonjena zvijer, a došli ste među ljude koji te primaju kao normalnog čovjeka i s kojima dijeliš dobro i zlo.’

Odmah poslije rata mladog Goldsteina počinje zanimati filmska umjetnost. Radojka Tanhofer, montažerka nekih od najvećih filmova jugoslavenske kinematografije, i njezin pokojni suprug, poznati redatelj i snimatelj Nikola Tanhofer, bili su punih sedamdeset godina Goldsteinovi kućni prijatelji.

U njegovim nastupima, govoru i pisanju nikad nije bilo bijesa, zadrtosti i prizemnosti na kakve je dobar dio hrvatske javnosti, nažalost, u mnogim polemikama već navikao – Jasminka Domaš

- Slavka sam upoznala 1947. na Kalniku, gdje smo snimali film ‘Zastava’ Branka Marjanovića po scenariju Jože Horvata. Mislim da je Slavko asistirao na filmu, a čak je, čini mi se, napisao neke dopune scenariju. Kao čovjek i prijatelj bio je izuzetan i tolerantan, vrlo zanimljiv. Mogli ste se u potpunosti u njega pouzdati. Kad bi nešto pripovijedao, bilo ga je užitak slušati, oduvijek je odlično baratao datumima jer je imao fenomenalno pamćenje - kaže za Novosti Radojka Tanhofer.

Otkriva nam da su ga ljudi iz svijeta filma zvali Muki. Tako ga je, kaže, zvala i njegova majka. Bilo kako bilo, Goldstein je filmsku umjetnost zadužio kao scenarist filma ‘Signali nad gradom’, čija se radnja događa u Karlovcu 1941., a također je koscenarist filmova ‘Prometej s otoka Viševice’ Vatroslava Mimice i ‘Akcija stadion’ Dušana Vukotića.

Neposredno nakon rata odlazi u Izrael, ali ubrzo se vraća. Iz tog vremena Radojka Tanhofer pamti anegdotu kad je Slavko supružnicima poslao veliku kutiju punu naranči. Na kraju, kaže ona, pamti rečenice što ih je Goldstein izrekao u dokumentarnom filmu ‘10 mjeseci za život’, koji je 2012. prema njegovoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’ snimio redatelj Mladen Ćapin. Na jednom mjestu Goldstein kaže da nema naroda ili ljudi koji su samo zločesti i da su njemu osobno mnogi napravili dobre stvari. U filmu je istaknuo i da je uvijek bio Židov i Hrvat.

Osim što je neko vrijeme obnašao dužnost predsjednika Židovske općine Zagreb, Goldstein je i jedan od utemeljitelja Židovske vjerske zajednice Bet Israel.

- Prateći njegovo djelovanje, članovi zajednice uvijek su bili sigurni da će izraziti stav o pojedinim događajima na način koji će ih učiniti ponosnima. U njegovim nastupima, govoru i pisanju nikad nije bilo bijesa, zadrtosti i prizemnosti na kakve je dobar dio hrvatske javnosti, nažalost, u mnogim polemikama već navikao. Iskričavost njegovog duha i pronicljivost kao i težnja ka istini bili su i ostali putokaz onima koji žele mir i međusobno poštovanje ljudi bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost - kaže za Novosti Jasminka Domaš iz Bet Israela.

Za vrijeme bivše države, a naročito tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, Goldstein se uglavnom bavio izdavaštvom. U Liberu, u kojem je bio urednik, objavio je 1976. zbirku novela Danila Kiša ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’, koja je prethodno odbijena u Beogradu.

Ipak, jedno od najvažnijih poglavlja u njegovom životu došlo je s prvim naznakama političkih promjena u bivšoj Jugoslaviji. Njegov doprinos demokratizaciji sadržan je u činjenici da je bio osnivač i prvi predsjednik prve političke stranke u suvremenoj Hrvatskoj, HSLS-a.

Nije imao nikakvih poteškoća držati se poštenog, racionalnog i razumnog stava i onda kad je bio u manjini. Pokazalo se da je u bitnim stvarima bio u pravu – Vesna Pusić

- Kad sam se u siječnju 1989. vratio iz Beograda (…), Goldsteinu sam iznio dojam da se u Srbiji razvija opasna politika na koju u Hrvatskoj, za razliku od Slovenije, nema odgovora. Slavko mi je rekao da je on u kontaktu s Dimitrijem Rupelom u Sloveniji s kojim se savjetuje o tome što poduzeti, a da je s dvojicom prijatelja, Vladom Gotovcem i Franjom Zenkom, već razgovarao o pokretanju neke političke organizacije u Hrvatskoj. Pozvao me da im se pridružim. (…) Tako je stvorena inicijalna skupina za osnivanje – tada još nismo znali čega - govori Božo Kovačević, također jedan od osnivača HSLS-a i tadašnji zamjenik predsjednika stranke.

Tako je osnovan Hrvatski socijalno-liberalni savez, koji će godinu poslije biti preimenovan u Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku. Goldstein je dužnost predsjednika obnašao do 1990., kad ga je naslijedio Dražen Budiša.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj Goldstein je bio izdavač i glavni urednik ‘Erasmusa, časopisa za kulturu demokracije’. U tom dvomjesečniku, koji je izlazio do početka 1998., tekstove su objavljivali mnogi poznati intelektualci: jezikoslovac Vladimir Anić, filmski redatelj Zvonimir Berković, politički analitičar Krsto Cviić, povjesničar Ivo Banac, sveučilišni profesori Ozren Žunec i Vesna Pusić, pisci i novinari Miljenko Jergović i Jurica Pavičić, književnica Dubravka Ugrešić i mnogi drugi. Redakcija časopisa organizirala je u studenome 1993. okrugli stol pod nazivom ‘Srbi i Hrvati’ na kojem je sudjelovao 41 sudionik iz Hrvatske i Srbije, uključujući i tadašnja UNPA područja, odnosno zaštićene zone Ujedinjenih naroda. Svrha razgovora bila je artikuliranje civilne inicijative koja bi doprinijela uspostavljanju i stabilizaciji mira. Književnica Dubravka Ugrešić na to vrijeme gleda s neskrivenim sentimentom, ali i sa sebi svojstvenom britkošću.

- Slavko Goldstein nametnuo je prije svega visoke standarde u izdavaštvu. U to vrijeme izdavalo se daleko manje smeća, publika je bila načitanija, a potreba za knjigom, časopisima, intelektualnim stimulansima i emancipatorskim političkim mišljenjem bila je neusporedivo veća. Uostalom, danas u Hrvatskoj ne postoji ništa s čime bi se ‘Erasmus’ mogao usporediti. Nekad su se standardi gradili, da bi danas, četvrt stoljeća kasnije, do temelja bili srušeni: standardi obrazovanja, kulture i kulturnih potreba, estetski, moralni, politički i intelektualni standardi - nabraja Dubravka Ugrešić.

Uža jezgra ‘Erasmusa’ – Slavko Goldstein, Vesna Pusić, Ozren Žunec, Ivo Banac, Krsto Cviić i Vlado Gotovac – potpisala je pismo pod naslovom ‘Vrijeme je za odlazak’, koje su 20. rujna 1993. uputili predsjedniku Franji Tuđmanu, a objavljeno je u ‘Feral Tribuneu’.

Potpisnici su bili zabrinuti zbog porazne bilance hrvatske politike, pogotovo u Bosni i Hercegovini: ‘Hrvatskoj i njenoj politici više se ne vjeruje. To nas je gotovo na sve strane dovelo u slijepe ulice, do rubova nacionalne tragedije i katastrofe (…) Dugogodišnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine pripremili ste i suomogućili tragične lomove ove mnogostoljetne multikulturne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske. Time Hrvatska postaje strateški teško ranjiva, s dugotrajnim napetostima u bosanskom susjedstvu i opasnostima od novih stradavanja i patnji na najdužoj mogućoj granici sa Srbijom i krajinama pod njenim utjecajem, sve do samoga srca Hrvatske. Zbog Vašeg patronata nad sadašnjim vodstvom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO, Hrvatska je izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom (…) Korijeni navedenih nevolja bar djelomično leže u Vašim upornim pokušajima da probleme Bosne i Srba u Hrvatskoj rješavate u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem, usprkos uzastopnom iskustvu da je baš on najperfidniji i najzloćudniji partner, s kojim se ništa dobra ne može riješiti. U ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mijenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju hrvatske države. Veliko je umijeće državnika i drugih javnih djelatnika znati se povući u pravo vrijeme na prikladan i dostojan način. Mislimo da je došlo vrijeme za vaše povlačenje.’

Tuđman ih je prozvao farizejskom inteligencijom i protudržavnim elementima koji ne prihvaćaju suverenu Hrvatsku, a sociolog Ozren Žunec, nekadašnji član uredništva ‘Erasmusa’, za Novosti kaže da se i danas divi neustrašivosti Slavka Goldsteina.

- Misli i ideje uvijek imaju logične posljedice, uključivo i praktične, pa je tako kritika naopakog i opasnog hrvatskog ratnog angažmana u Bosni i Hercegovini našla svoj put u zahtjevu za ostavkom predsjednika Republike, što je, bez obzira na slabu vjerojatnost uspjeha ili baš zahvaljujući tome, čin koji je Slavko smatrao nečim od čega se ne može pobjeći. Ta hrabrost za konsekvencije, za cijenu principa, hrabrost da se i javno kaže ono što se misli, protivno konformizmu koji pogotovo podrazumijeva ratna situacija, to je bio Slavko, borac za ideju, čovjek koji je mislio ono što govori i činio ono što govori i misli. A što je najbolje, nikad nije bio radikalan ni isključiv, nego uvijek pun razumijevanja za sve strane, uvijek mekan i dobrohotan, jednom riječju najpravedniji čovjek kojeg sam ikad znao - ističe Žunec.

Njegov stav dijeli i Vesna Pusić, koja smatra da je Goldstein jedna od vodećih figura druge polovice 20. i početka 21. stoljeća, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe.

- Da, Tuđman nas je prozvao na Saboru HDZ-a, ali nismo se dali impresionirati. Ni Slavka ni mene prozivke nisu sputale u daljnjem djelovanju. Slavko nije imao nikakvih poteškoća držati se poštenog, racionalnog i razumnog stava i onda kad je bio u manjini. Pokazalo se da je u bitnim stvarima bio u pravu - govori Vesna Pusić.

Kako podsjeća Nataša Mataušić, predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac, to nije bilo jedino pismo adresirano na Tuđmana koje je Goldstein potpisao. Početkom 1996. reagirao je i na plediranje tadašnjeg predsjednika na Saboru HDZ-a i u godišnjem izvještaju Hrvatskom državnom saboru da Jasenovac, po uzoru na kosturnicu španjolskog diktatora Franca podignutu nedaleko od Madrida, pretvori u ‘spomen mjesto pomirenja svih Hrvata i grobnicu svih u Drugom svjetskom ratu zavađenih Hrvata’.

Ova povjesničarka, koja je Goldsteina upoznala 2001., u vrijeme kad je kao predstavnik Židovske općine Zagreb bio izabran u Savjet Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, a ubrzo po njegovom konstituiranju i za njenog predsjednika, podsjeća da je Goldstein za svog mandata poticao izradu poimeničnog popisa žrtava ustaškog logora i na taj način doprinio borbi protiv manipulacije njihovim brojem. Njegovom zaslugom komemoracije u Jasenovcu od 2002. dobivaju pokroviteljstvo hrvatske vlade, a u tom je periodu poticao i izdavačku djelatnost Ustanove.

- Godine 2003. Slavko je bio urednik dviju knjiga biblioteke Kameni cvijet. Cilj biblioteke, prema namjeri njenog urednika, bio je da se smirenim, objektivnim i znanstveno-istraživačkim pristupom obilju postojeće građe objave nedovoljno poznati ili sasvim nepoznati dokumenti i historiografski relevantna sjećanja kako bi se prebrodile kontroverze o jasenovačkoj temi. Bile su to knjige ‘Genocid nad Romima. Jasenovac 1942.’ dr. Narcise Lengel-Krizman i moja ‘Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor’: u njenom zadnjem dijelu, pod nazivom ‘Radna grupa Jasenovac 1945.-1947.’, prvi put će se progovoriti o tezama i izvorima o postojanju, odnosno nemogućnosti postojanja komunističkog logora na terenu bivšeg ustaškog logora - naglašava Mataušić.

Tih godina u zamahu je bila i Goldsteinova nakladnička kuća Novi Liber, osnovana 1990., koja je pored niza leksikografskih naslova objavila i niz žanrovski raznolikih izdanja, od književnosti preko popularne publicistike do političke teorije i historiografije.

Novinar Novog lista Boris Pavelić kaže da je Goldsteinov Novi Liber prema broju objavljenih naslova bio izdavački gigant, a prema proizvodnom pogonu jedva više od manufakture – ali manufakture znalaca dobre volje.

- Danas, kad svega toga više nema, teško je povjerovati kakva je silna intelektualna snaga i entuzijastička radna vedrina emanirala iz tih nekoliko nevelikih prostorija, skutrenih u suterenu stare kuće u dvorištu Jurišićeve 23 u Zagrebu. U jednoj od njih, asketski skromnoj, sjedio je Slavko, pod Vaništinim crtežom Miroslava Krleže, veselo neumoran poput pčele, i okupljao sposobne i dobronamjerne ljude. Zašao je bio već u osmo desetljeće života kad je, dječački entuzijastičan, pokrenuo novi izdavački projekt: publicističku biblioteku koju će, na aktualne teme, ispisivati novinari. Vodila ga je, kao i uvijek, prosvjetiteljska vizija, utemeljena na njegovoj nepokolebljivoj vjeri u čovječji rod: pružite ljudima točne i vjerodostojne informacije, pa moralni izbor mora trijumfirati - govori Pavelić.

U sklopu nove biblioteke, koja je na prijedlog Ivice Đikića nazvana ‘Sa zrnom soli’, objavljen je niz naslova: ‘Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata’, ‘Gotovina – stvarnost i mit’, ‘Glavaš – kronika jedne destrukcije’, ‘Kerum i propadanje Splita’, ‘Čovjek iz Krležine mape – život i smrt dr. Đure Vranešića’, ‘Stepinac u Lepoglavi – zapisi nadbiskupova čuvara’, ‘Vukovar ‘91 – dokumenti iz srpskih izvora’, ‘Sedma republika’ pokojnog Ante Perkovića…

- To je bila tek jedna od biblioteka što ih je tih godina, na prijelazu u ovo desetljeće krize, stvarala dostojanstvena Slavkova družba: novo izdanje Krleže, još jedan beletristički niz, ‘Židovska država’, kapitalni program Theodora Herzla… Sve to prožimao je nenametljiv, ali autoritativan, vedar i dubok duh Slavka Goldsteina, maestra one Krležine kutije olovnih slova, maršala tog oružja za obranu ljudskog dostojanstva - dodaje novinar Novog lista.

U izdanju Novog Libera objavljeno je 2007. i Goldsteinovo kapitalno djelo, ‘1941. – godina koja se vraća’. Ta višestruko nagrađivana autobiografija, koja putem mikrohistorijskog pristupa objašnjava društvenu i političku dinamiku događaja na ovdašnjim prostorima, predstavlja nemjerljiv doprinos našoj historiografiji. Da je ona nezaobilazno djelo za sve one koji se žele posvetiti problematici Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji smatra i povjesničar Josip Jagić.

- Goldsteinova eruditska širina, ali i činjenica da je primarno dolazio izvan historiografskog kruga, rezultirala je inovativnim i nekonvencionalnim pristupom u izvedbi tog djela. Stvarne i tragične sudbine su mehanizam putem kojeg se čitatelj uvodi u širi povijesni kontekst u kojem nastoji objasniti odnose i kauzalitete. Polemika je totalna i u njoj autor polemizira s čitateljem, mrtvima i samim sobom. Autor se ne boji ni pitanja ni zaključaka, kao ni nedostatka odgovora ni potencijalnih promašaja - govori Jagić i dodaje da je najveća vrijednost tih memoara njihov širok doseg koji je postignut zahvaljujući pristupačnosti, angažiranosti i objektivnosti.

Kako podsjeća ovaj povjesničar, Goldstein je tim djelom, ali i svime prije i poslije njega, jasno razdvojio zaraćene snage i inzistirao na tome da se između fašističkih i antifašističkih snaga te između države temeljene na genocidnim politikama i narodnog pokreta otpora ne može stavljati znak jednakosti. Smatrao je kako je to sasvim razvidno iz samih događaja te je nastojao to dokazati opisujući i uspoređujući stradanja u Gudovcu, kasnije na Baniji, u Lici i na Kordunu, potom u Jasenovcu, pa sve do Bleiburga i Golog otoka.

- U osnovi se usprotivio vulgarnom revizionizmu kojem smo stalno izloženi i u kojem su linije između žrtve i počinitelja svakim danom sve tanje, povijesni procesi sve nejasniji i zamagljeniji, a bilo kakva logika, osim one nacionalne, prognana. U današnjim uvjetima koje karakteriziraju javne polemike bez sadržaja – pogledajte samo način javne i stručne upotrebe koncepata poput ‘totalitarizma’ koje nitko niti propituje niti razumije – njegovi napori da se shvati i objasni jedno nevjerojatno vrijeme, bez presedana u povijesti, izgledaju itekako aktualnima - kaže Jagić za Novosti.

Goldsteinova borba protiv historijskog revizionizma nastavlja se i u njegovoj posljednjoj knjizi ‘Jasenovac – tragika, mitomanija, istina’, čije su dijelove lani na svojim stranicama objavile i Novosti. U kakvoj je atmosferi nastalo to djelo, koje predstavlja svojevrstan odgovor onima koji negiranjem broja ubijenih i karaktera Jasenovca žele ublažiti narav Pavelićevog zločinačkog režima, najbolje svjedoči njegova zagrebačka promocija, održana u travnju 2016. godine: zbog ranije pristiglih prijetnji ekstremne desnice događaj je u Hrvatskom novinarskom domu morala osiguravati policija.

Zbog svega toga Jagić zaključuje kako nije čudno što oni koji na ciničan način te iste političke dinamike eksploatiraju u svoju korist nisu našli dovoljno vremena da dostojno odaju počast čovjeku koji se dosljedno borio protiv revizionističke histerije, u koju svakoga dana sve dublje propadamo i uvijek iznova dotičemo novo dno.

Ono o čemu govori Jagić Dubravka Ugrešić naziva ‘hrvatskom crnom rupom’ koju odlikuje izostanak svakog standarda i u kojoj se, kao u zrcalu, ‘samozadovoljno ogledava današnja politička, intelektualna i kulturna elita’.

- Smrt Slavka Goldsteina prilika je da se načas prisjetimo standarda i nikad uspostavljene kulture demokracije, te da potonemo u zemlju od stida. Tim više što nad hrvatskim glavama, na hrvatskom nebu, ne sjaje zvijezde nego svastike. Možda je baš s tom posljednjom mišlju u glavi umro Slavko Goldstein - zaključuje Dubravka Ugrešić.

Iako ne možemo znati koja je bila posljednja misao Slavka Goldsteina, pozvat ćemo se na riječi njegovog sina Ive, koji je na komemoraciji u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu okupljenima rekao: ‘Da je s nama, moj tata bi poručio: Nemojte se saginjati!’

Čolović: Goldstein je teško dostižan uzor

Sjećanja na svoje poznanstvo s Goldsteinom za Novosti je podijelio i poznati beogradski antropolog Ivan Čolović.

- Slavka Goldsteina sam najpre upoznao kao jednog od najagilnijih, najkreativnijih izdavača i urednika u Jugoslaviji. Bio je jedan od onih koji su uspostavili visoke standarde hrvatskog i jugoslovesnkog izdavaštva, posebno u oblasti humanistike. Knjige koje su objavljivale izdavačke kuće koje je Slavko osnovao (Stvarnost, Liber, Novi Liber), po tome kako su uređene, ostale su do danas inspirativan i teško dostižan uzor - svjedoči Čolović i dodaje da je u vrijeme jugoslavenskih ratova ‘upoznao jednog novog Slavka’.

- U stvari, on je ostao čovek istih intelektualnih i etičkih kvaliteta, ali je bilo došlo vreme kad su se Goldsteinova društvena agilnost i kreativnost, i njegova privrženost visokim intelektualnim i etičkim standardima, imale ispoljiti u novoj formi, u formi političke i društvene akcije. Strah da bi se mogla vratiti 1941. godina, godina kad su fašisti, pored miliona drugih ljudi, ubili i Slavkovog oca – podstakla ga je na akciju, na borbu protiv restauracije ekstremne desnice. Upozoravao je da se fašizam, ako se protiv njega ništa ne preduzima, može obnoviti. Kad je imao 14 godina, Slavko Goldstein je otišao u partizane da se bori protiv fašista. Nije mu se u starim danima ponovo išlo u šumu. Radije je činio sve kako to ne bi bilo potrebno. Prihvatio je visoku cenu koju danas antifašistički angažman podrazumeva. Verovao je da je ono što je on neumorno radio, govorio, pisao, toga vredno. I u tom pogledu Slavko Goldstein ostaje naš inspirativan i teško dostižan uzor.

Žunec: Slavko nije poznavao ni mržnju ni strah

Ozren Žunec, profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Goldsteina je bliže upoznao kad sam se pridružio projektu Erasmus Gilde, u svojim četrdesetima i nakon iskustva rata.

- Iako to više nisu bile formativne godine, postao mi je ubrzo uzor od kojega sam učio i koji mi je imponirao obiljem ideja što su svakodnevno hrupile iz njega: od izdavaštva, pisanja i uređivanja, pa do politike i političke akcije. Slavko je mislio jasno, čisto, jednostavno, odrješito i odlučno, koristeći svoju silnu erudiciju i nevjerojatno životno iskustvo, u ozbiljnim stvarima nikad ne pribjegavajući cinizmu, i uvijek s nekim radosnim, ponekad šaljivim i bez iznimke dobronamjernim pogledom na stvari - prisjeća se Žunec.

Dodaje da je Goldstein bio pun strasti za ono što je radio i da se isticao po potpunom izostanku dviju najopasnijih emocija koje ljude nagone na svakakva zla i zablude – mržnje i straha.

- Kako to osobito svjedoči njegova ‘1941.’, i za one najgore našao bi neku riječ razumijevanja, mada ne i opravdanja. Možda baš zato što je prošao kroz sve traume i ključne događaje druge polovice 20. stoljeća i proživio najstrašnije od najstrašnijeg, moglo se dogoditi da u Slavku nije bilo ni truna gorčine i ressentimenta koji pokreće opake čine. S njime se nekako prekidao onaj za naše prostore tako karakteristični beskonačni lanac osvete koji jednu tragediju rješava novom, jedan zločin naplaćuje drugim, a u svakom okončanju rata podmeće skriveni uzrok sljedećeg rata. Taj izostanak mržnje i želja da se sve zlo koje se dogodilo ne zaboravi nego zapamti ali umrtvi, da ga se pretvori u vakcinu za budućnost a ne da ostane virusom koji se stalno širi, bila je jedna od Slavkovih nevjerojatnih karakteristika i njegova veličina.