Roba iz Kine i Nizozemske, majstori iz Češke, izvođači koji godinama dobivaju najunosnije poslove od Grada Zagreba i Republike Hrvatske povezani s gradonačelnikom Milanom Bandićem, projekt koji je preko noći poskupio za desetak milijuna kuna – to je gotovo jedini odgovarajući način na koji bi trebalo čitati nedavno otvoreni Spomenik domovini. Arhitekt Nenad Fabijanić koji ga je projektirao rekao je suprotno tome, da je ovo "mjesto slave i počasti izvorištima, posebnostima i izvrsnostima". Fabijanić je, međutim, u istom intervjuu dodao da svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje o njegovom djelu i simbolici. Stoga bi na ovom mjestu valjalo interpretirati spomenikov simbolički značaj u ponešto drugačijem, doslovno materijalnom ključu. Za takvo čitanje dodatan doprinos daje i okolina, u kojoj se nalaze spomenik Franji Tuđmanu, čuvene Bandićeve fontane, ali bi tamo trebao biti i budući spomenik holokaustu. No zašto je, za početak, Spomenik domovini koštao 34,7 milijuna kuna?
Natječaj koji je raspisan prije dvije godine imao je 10 milijuna kuna manju težinu. No onda je naručitelj, Grad Zagreb, odlučio povećati cijenu temeljem procjene vještaka. Ispostavilo se da su naručeni materijali znatno skuplji od prvotne procjene. Nisu pomogle oštre kritike oporbe u zagrebačkoj Skupštini: gradonačelnik i njegovi eksperti odgovarali su da se radi o specifičnom pothvatu koji je, uostalom, ionako posvećen domovini. Najvažnije sirovine ne proizvode se i obrađuju u Hrvatskoj, pa se zbog spomenika koji joj je posvećen posegnulo u strane zemlje. Za izvođače i građevinsko-obrtničke radove plaćeno je 21,6 milijuna kuna, od čega je 11,2 milijuna kuna otišlo na "razne ugradnje". Kad je riječ o materijalima, najviše su plaćene staklene opeke za zid, kao podsjetnik na žrtve u Domovinskom ratu. Grad je nabavu, brušenje i ugradnju 1100 cigli platio 4.346.724 kuna.
U blizini se nalaze spomenik Franji Tuđmanu, čuvene Bandićeve fontane, ali bi tamo trebao biti i budući spomenik holokaustu, već sada kontroverzan
Stručnjaci koji surađuju u emisiji "Strah od slobode" na Radio Studentu, inače najzaslužnijoj za javno otkrivanje detalja ovog projekta, postavili su i primjerenu komparaciju. Od novaca za stakleni zid mogla se obnoviti potresom oštećena Osnovna škola Izidora Kršnjavog čija je sanacija ugovorena za 3,8 milijuna kuna. Cijena zida značajna je zato što su troškovi uključivali dobavu "silikatnog optičkog stakla" specifičnog kemijskog sastava iz Kine, ali i njegovo brušenje u Češkoj.
Drugi najveći trošak je kameni monolit, dobavljen iz Istre za cijenu od 3,9 milijuna kuna. Na kamenu se nalazi brončana skulptura, namijenjena za vječni plamen, po cijeni od 448.500 kuna. Portal od 31 metara, koji je izrađivan u Nizozemskoj od posebnog polimernog materijala ojačanog vlaknima otpornima na atmosferske utjecaje, koštao je 1,6 milijuna kuna. Uz fasadu od polimernog materijala ojačanog staklenim vlaknima plaćenu 3,5 tisuća kuna po četvornome metru (665.000 kuna), na njemu se nalaze i grijači za otapanje snijega. Na stavku troškovnika koja se zove "tehnika fontane" utrošeno je 2,9 milijuna kuna. Najveći trošak ovdje je otpao na već čuveni efekt magle, koji je koštao 766.890 kuna. Elektro-radovi koštali su 324.761 kuna, a cijevni razvod, kemijska priprema vode i sterilizator oko 750.000 kuna.
To je što se tiče magle i vode. Sama površina fontane obložena je zelenim granitom Verde Oliva koji je po kvadratu naplaćen više od 3000 kuna, odnosno ukupno 536.448 kuna. Istog je materijala nabavljeno u vrijednosti za još 1,5 milijuna kuna. Kamenoklesarski radovi, uključujući i spomenute cijene, iznosili su na kraju dva milijuna kuna, dok je na klupe potrošeno 104.832 kuna. Za elektrotehničke instalacije isplaćeno je dodatnih 2,5 milijuna, za instalaciju rasvjete 1,7 milijuna kuna, a za samu opremu dekorativne i ostale rasvjete 837.599 kuna. Uz navedeno, dodatnih 1,7 milijuna kuna potrošilo se na izradu tehničke dokumentacije i stručni nadzor.
Staklene opeke bile su najveći trošak (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Projekt su izrađivale dvije partnerske firme Tigra i Vodotehnika, jedine koje su se javile na prvom i ponovljenom natječaju. Pisalo se već poprilično o njihovoj povezanosti s Bandićem u najspornijim poslovima Grada Zagreba. Vlasnik Tigre Milan Penava u javnosti glasi za Bandićevog kuma. Dva javna WC-a koji su koštali 11.000 eura po kvadratu, kućica ZET-a za 5.000 eura po kvadratu i sanacija Velikog potoka na Črnomercu bili su projekti Tigre te su zbog njih dospjeli pod istrage Uskoka. Kad je uhitila Bandića, policija je banula u vilu u Novom Vinodolskom, čiji je vlasnik na papiru bila upravo Tigra.
U zadnjih desetak godina, samo je ova firma od grada dobila niz ugovora preko natječaja u iznosu većem od 300 milijuna kuna. Slična svota, koja se broji u stotinama milijuna kuna, slijevala se s gradskog proračuna na račun partnerske kompanije Vodotehnike. Poput Tigre, i oni su više godina zaredom bili među top deset kompanija s najvećim brojem ugovora i novčanih iznosa s Bandićevom administracijom.
Vodotehnika je bila izvođač na Bandićevim fontanama. Uoči njegova uhićenja 2014. godine, grad je s ovom firmom sklopio posao gradnje i zadnje tri fontane. Slično kao kod Spomenika domovini, početna procijenjena vrijednost od 19 milijuna kasnije se popela na gotovo 31 milijuna kuna. Vodotehnika je dobila i zadaću održavanja fontana. Prošle godine sklopila je posao od tri milijuna kuna, a od 2016. godine joj je za istu gažu uplaćeno desetak milijuna. Samo od 2011. do 2016. s gradom su ugovorili poslove vrijedne 210 milijuna kuna, a zadnje četiri godine taj je iznos značajno uvećan. Vodotehnika je izdašni sponzor Bandićeve političke karijere; samo za predsjedničke izbore 2010. godine uplatila mu je 100.000 kuna.
Uz Tigru i Vodotehniku, rad na Spomeniku domovini nadzirala je tvrtka Mlasing u vlasništvu Mladena Siketića, i to za iznos od 612.500 kuna. Mlasing se donedavno zvala Nering projekt. Kao takva je ušla u Uskokovu optužnicu zbog afere nadstrešnice pod optužbom da je pri višemilijunskoj šteti u gradskome proračunu, njen vlasnik Siketić u dogovoru s Bandićevim suradnicima, zloupotrijebio poziciju nadzornog inženjera, odnosno funkciju koju je njegova firma obavila i u projektu kojim se ovdje bavimo.
Firma Tigra je u zadnjih desetak godina s Gradom Zagrebom sklopila niz ugovora u iznosu većem od 300 milijuna kuna. Slična svota slijevala se na račun partnerske kompanije Vodotehnike
Iako je postupak i dalje u tijeku, njegova novoimenovana firma u zadnje je vrijeme od Zagreba dobila niz istovjetnih i jednako unosnih poslova za nadziranje različitih komunalnih radova. Tu su također poslovi nadzora nad uređenjem okoline nekih drugih zagrebačkih spomenika te nad gradnjom kontroverzne žičare Sljeme.
Uz Mlasingov inženjerski nadzor, cijela je spomenička lokacija omeđena i kamerama. A za četiri postavljene kamere Grad Zagreb je dodijelio čak 269.540 kuna plus PDV, i to tvrtki King ICT. Poznata i po bivšem zaposleniku, donedavnom ministru obrane Damiru Krstičeviću, i ova je kompanija dobivala brojne ugovore preko javne nabave s Gradom Zagrebom i brojnim državnim tvrtkama. Prije postavljanja video-nadzora, lokaciju su fizički štitili radnici tvrtke Bilić-Erić u vlasništvu Matije Jozića, supruga Bandićeve pročelnice za gospodarstvo Mirke Jozić. Pored ovog poslića, spomenuta je kompanija samo u zadnje dvije godine od Zagreba dobila poslove u vrijednosti većoj od 100 milijuna kuna.
Simbolički aspekti velebnog Spomenika domovini vezani su uz njegovu okolicu. Prije nekoliko dana arhitekta Fabijanića je kritizirao jedan od kolega jer smatra da je spomenik trebalo jasnije dovesti u vezu s obližnjim spomenikom prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Kad smo već kod susjedstva, Tuđman nije koštao četiri milijuna, nego osam milijuna kuna. Premda bi i s prvim iznosom bio najskuplji u državi, slično kao i Spomenik domovini te fontane, njegova vrijednost povećana je naknadno. Arhitektica Suzana Dobrić, koja surađuje u emisiji Strah od slobode, prošle je godine izradila najdetaljniju računicu te došla do dvostruko većeg iznosa.
Kipar Kuzma Kovačić dobio je 560.000 kuna za izradu kipa i 475.000 za njegovu umjetničku doradu. Ljevaonici umjetnina Ujević aneksom je dodijeljeno dodatnih 355.000 kuna, pa je za izradu spomenika zaradila dva milijuna kuna. Dodatnih pola milijuna kuna uplaćeno je i tvrtki Graditelj Svratišta, koja je na koncu ovaj posao odradila za 3,6 milijuna. Prije toga, u zadnjih desetak godina, s gradom su iz Graditelj Svratišta sklopili poslove čija vrijednost nadilazi 250 milijuna kuna. Tvrtka Elicom, koja je za pola milijuna kuna dekorativno osvijetlila Tuđmanovu skulpturu, od 2011. sklopila je više od 60 ugovora s Holdingom i Gradom, poput održavanja gradske rasvjete i svjetlosnog kićenja za vrijeme adventa. Povrh svega, za dokumentaciju je raznim firmama isplaćeno 328.000 kuna, od čega 248.000 tvrtki Studio Elle, poznatoj po sudjelovanju u osporavanim projektima poput uređenja Trga žrtava fašizma.
Nedaleko spomenika domovine i Franje Tuđmana, na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, planirano je podizanje spomenika žrtvama holokausta. Predviđeni trošak je 11 milijuna kuna. Sama izrada spomenika koštat će 6,1 milijuna, dekorativna rasvjeta 1,1 milijuna kuna, izrada dokumentacije 612.000 kuna a uređenje okoliša tri milijuna kuna. Potonji trošak namijenjen je za usluge tvrtke P.G.P., koja je s Gradom Zagrebom i Zagrebačkim holdingom zadnjih desetak godina sklopila poslove veće od 250 milijuna kuna. Osim što dobitno rješenje podsjeća na spomenik žrtvama holokausta koji je prije nekoliko godina podignut u Gdanjsku, projekt su snažno kritizirali iz Svjetskog židovskog kongresa i Židovske zajednice u Hrvatskoj. Sporan je, naime, potpuni izostanak lokalnog ustaškog udjela u pogromu Židova.
Kontroverzan s pozicije svjetskog i uopće civilizacijskog stajališta, baš ovakav projekt je simbolički nositelj istine o tretmanu historijskog naslijeđa u Hrvatskoj. Ako ništa, u savršenoj je komunikaciji s obližnjim spomenikom Tuđmanu, začetniku revizionističke pomirbe ustaša i partizana, uz njegovo umanjivanje broja žrtava ustaškog logora u Jasenovcu i proklamiranje Nezavisne Države Hrvatske kao izraza volje i težnje hrvatskog naroda za slobodom i neovisnošću.
Između Tuđmana i spomenika koji će isijavati istinom tako što ju prešućuje, nalazi se Domovina, kao tridesetogodišnja posljedica takvog tuđmanizma. Spomenik domovini može se čitati i na taj način, a moguće ga je tumačiti u korelaciji s tuđmanovskom privatizacijskom grabeži, kršenjem ljudskih prava i despotskom odnosu prema Zagrebu tijekom devedesetih godina. Moguće ga je također tumačiti kroz Bandićevu cjelokupnu vladavinu ili prema postprivatizacijskom bogaćenju pojedinaca kroz namještene i precijenjene natječaje za izgradnju spomenika u javnom prostoru.
