Sveprisutni poduzetnik Nenad Bakić na teži je način ovih dana proniknuo u neke delikatnije karakteristike slobodnog tržišta. A lijepo smo mu signalizirali da bolje pripazi. Sudeći po pisanju Jutarnjeg lista, naime, Bakiću uopće nije jasno kako mu je konobar u stanovitom hotelu na Jadranu smio odbiti poslužiti vodu iz slavine pa se stoga požalio na svojem blogu. Pritom je riječ o donedavnom dioničaru Valamara, najvećeg hotelskog poduzeća u Hrvatskoj. Ulagao je u hotele, dakle, ali ne zna osnove poslovanja s vodom za piće u restoranima.
Javna voda, ona koje je Nenad Bakić bio žedan iako inače preferira privatni sektor, nema svoju cijenu za ponudu u ugostiteljskom objektu. Mada je u Hrvatskoj vrlo kvalitetna, nerijetko i bolja od one u dizajnerskim bocama, naprosto je prejeftina da bi se prodavala na čaše. Zato flaširana voda lako nalazi tržišne pukotine. Čak ni zakoni ne propisuju obavezu ugostitelja da gostu posluže vodu sa špine, a nitko još ne naplaćuje puku uslugu točenja. Možda se raznim bakićima ni to ne bi dopalo, barem iz nekih apstraktnih razloga, npr. moralnih. Ali kruženju vrijednosti nema kraja, naročito ako se naše društvo s elitom na čelu bori za merkantilizaciju te komodifikaciju baš svega. Između samih kapitalista, trenutno nam u toj priči ne pada na um nitko jači od Nenada Bakića.
Naš junak, kao što navodi Jutarnji, zapitao se tad ‘nije li se hrvatski turizam već pomalo pretvorio u pohlepu’. I molimo čitatelje da se ne podsmjehuju, jer ovo je krajnje ozbiljno. Već desetljeće i pol dakle najvitalniji domaći sektori – turizam, bankarstvo, trgovina robom široke potrošnje – krajnje su ozloglašeni po take the money and run principima namicanja profita. Nije da su primarno zločesti, nego je na vlasti takvo ekonomsko uređenje. Pa svejedno Bakić otkriva stolnu vodu i gorko kuka. A sezona se tek zahuktava i tko zna što će mu još ovoga ljeta pokvariti mukom stečeno poduzetničko veselje.
