U studenome 2015. godine HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka objavio je, između ostalog, imena više desetaka vrhunskih sportaša koji su netom prije parlamentarnih izbora javno podržali Domoljubnu koaliciju, koja je uz HDZ okupljala još sedam uglavnom minornih konzervativnih i radikalno desnih stranaka. Među sportskim zvijezdama, poput košarkaša Gordana Giričeka i Dina Rađe, košarkašica Danire Bilić i Antonije Mišure, bivših nogometnih izbornika Ante Čačića i Miroslava Ćire Blaževića, rukometaša Božidara Jovića i Slavka Goluže te vaterpolista Dubravka Šimenca i Perice Bukića, Karamarkovu je koaliciju podržala i bivša skijašica Nika Fleiss, koja je svoju profesionalnu karijeru okončala još 2010. godine. Danas, nepunih šest godina nakon podrške Karamarku i uoči nastupajućih lokalnih izbora u svibnju, Fleiss je istaknula svoju kandidaturu za gradonačelnicu Samobora. Premda je najavila da se natječe kao nestranačka kandidatkinja, pohvalila se da njezinu kandidaturu podržava upravo – HDZ.
Brojni su slučajevi manje ili više uspješnih sportaša koji su, vođeni različitim motivima, od 1990-ih naovamo ušli u politiku u simbiozi s HDZ-om kao strankom koja je unatrag tri desetljeća glavninu vremena na vlasti. Dok je dio sportaša samo javno agitirao za tu stranku, drugi su se u njoj profesionalno angažirali, nalazeći motive u tzv. domoljublju. No dublji razlozi često proizlaze iz koristoljublja pa se tako na tom putu, poput morske bolesti, lako otkrije i bazična ljudska potkapacitiranost.
Nije za zanemariti da poduzetničke vode, kojima neki u početku postsportskog života teže, nisu u Hrvatskoj ni približno sigurno poslovno utočište koliko to može biti neka politička pozicija povezana s opcijom na vlasti – kaže Ozren Biti
Dobar je primjer boksač Damir Škaro, osvajač brončane medalje u poluteškoj kategoriji 1988. godine u dresu jugoslavenske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Seoulu. Nakon što se početkom 1990-ih priključio HDZ-u, koji ga je uoči prvih izbora postavio za šefa sportskog sektora u svom izbornom stožeru, Škaro je postao i predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza, ali i visokopozicionirani član Hrvatskog olimpijskog odbora. Potom je postao prvi sportaš koji je nakon izbora održanih u studenome 1995. sjeo u saborsku klupu kao HDZ-ov zastupnik. Njegova je sportska karijera na kraju ostala debelo u sjeni političke: Tuđmanov sportski ljubimac, kako su Novosti već pisale, istaknuo se huškanjem javnosti na pojedine sportaše zbog njihovog etničkog porijekla, koristeći društvene pozicije da im oteža rad u Hrvatskoj. Naposljetku je dogurao do predsjednika Autokluba Siget, gdje je prije dvije godine uhićen pod optužbom za silovanje podređene radnice, za što je u tijeku suđenje.
U domoljubnoj zanesenošću sportašima 1990-ih mediji su pisali i kako se tenisačica Iva Majoli zahvaljujući Franji Tuđmanu poželjela pridružiti stranačkom podmlatku HDZ-a, da bi se nakon osvajanja francuskog Roland Garrosa 1997. u tu stranku i službeno učlanila.
Ozren Biti, sociolog i viši znanstveni suradnik u Institutu za etnologiju i folkloristiku, autor knjige "Domaći teren: sociokulturno istraživanje hrvatskog sporta", kaže za Novosti da se početkom 1990-ih državotvorni narativ naprosto prelijevao iz političkih u sportske okvire, baš kao i procesi i prakse etnifikacije sveopćeg života, što je pogodovalo tome da "ambasadori Hrvatske" na sportskom postanu i svojevrsnim manekenima HDZ-a na političkom planu, da neki od njih prilikom intoniranja himne s rukom na srcu stanu uz etničko "mi" ne samo kao reprezentativci na sportskim terenima, nego i kao saborski zastupnici.
Nika Fleiss (Foto: Željko Lukunić/PIXSELL)
- No ako se u tom vremenu politika najveće stranke nametala kao objedinjavajuća, desetljeće ili dva kasnije izleti nekih sportašica i sportaša uz pomoć HDZ-a u gradska vijeća, Sabor ili čak na najviše pozicije u ministarstvima svjedoče o njihovim izgrađenim ideološkim preferencijama i za njih, ali i za stranku korisnom prelijevanju njihova "celebrity kapitala" iz svijeta sporta u svijet politike - ističe Biti.
Tako su saborskim zastupnicima HDZ-a u dva mandata, od prosinca 2003. do prosinca 2011. godine, postali Lino Červar, bivši izbornik rukometne reprezentacije i osvajač osam svjetskih i europskih medalja, ali i trofejni vaterpolist Perica Bukić, koji je slučajno ili ne u tom razdoblju obnašao dužnost predsjednika i izvršnog direktora Hrvatskog vaterpolskog saveza. U novoj političkoj akciji, Bukić uz kolegu Dubravka Šimenca ponovno agitira u propagandnom spotu HDZ-ovog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika Davora Filipovića, i to u prostorijama vaterpolskog kluba Mladost, uz osvojene pehare i odličja. S obzirom na to da opravdano smatra da su time privatizirani sportski uspjesi zagrebačkog kluba u kojem su sudjelovale generacije sportaša i koji se financira javnim novcem, Gordana Pasanec, članica inicijative Zagreb te zove, prijavila je HDZ zbog sukoba interesa.
Damir Škaro (Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)
Premda se nitko ne sjeća nijednog njegovog izlaganja za govornicom ili političkih replika, košarkaš Franjo Arapović također je kao član HDZ-a odradio jedan saborski mandat. Bilo je to u njegovom petom sazivu i za vrijeme prvog mandata premijera Ive Sanadera. Na kraju, Arapović neće po dobrom pamtiti svoje članstvo u HDZ-u jer su mu 2009. zbog kršenja stranačke discipline uručili ispisnicu. Zastupnički je mandat kao članica HDZ-a od 23. prosinca 2003. do 25. veljače 2005. odradila i bivša reprezentativna košarkašica Danira Bilić, u igračkim godinama poznata kao Danira Nakić, koja je triput, od 1989. do 1991., bila proglašena najboljom igračicom Europe.
Berta Šalaja, redovitog profesora zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, pitamo zašto se najveći broj sportaša angažirao na strani HDZ-a, osobito s obzirom na etikete poput korupcije i klijentelizma koje godinama prate tu stranku.
- Zašto je tome tako, možemo samo spekulirati. Ciničan bi odgovor bio da je HDZ stranka koja je najduže na vlasti, a vlast je ljepilo koje privlači ljude, pa onda i sportaše. Drugi odgovor, koji pretpostavlja buduća empirijska istraživanja koja na tu temu kod nas ne postoje, jest da je većina sportaša u Hrvatskoj u sociokulturnom smislu desno, nacionalistički i konzervativno orijentirana. A vjerojatno je riječ o kombinaciji jednog i drugog. Trebalo bi bolje poznavati situaciju u drugim državama, no ako je nacionalizam nekako prirođen sportašima koji nastupaju za svoje nacionalne reprezentacije, onda možda i ne treba čuditi da su sportaši više skloni desnici nego ljevici. S druge strane, upletenost u korupciju i klijentelizam, pa i presude koje o tome govore, nisu naštetili reputaciji HDZ-a ni među dijelom sveučilišnih profesora, kao ni doktora medicine, pa me nekako ne čudi da nisu naštetili popularnosti HDZ-a ni među sportašima - govori za Novosti Šalaj.
Sandra Perković i Milan Bandić 2018. (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)
Naš sugovornik, na tragu sociologa Ozrena Bitija, smatra da je učestali ulazak slavnih ili ne baš tako slavnih sportaša u političku sferu dio šireg procesa koji se može nazvati selebritizacijom politike.
- Osim sportaša, tu su i pjevači i glumci, a čini mi se da je njihova privlačnost u suvremenim društvima upravo u činjenici da svojim pojavama i komunikacijskim stilom odudaraju od mainstream politike i političara. Živimo u doba medijskog i političkog populizma i selebriti politike i očito je građanima, koji su razočarani mainstream politikom, zapravo nebitno što je politička kompetencija većine tih selebritija često vrlo upitna - kaže Šalaj.
Udvaranje biračkim masama preko poznatih sportaša i njihov doprinos pobjedi HDZ-a posebno su bili upečatljivi uoči parlamentarnih izbora u studenome 2007., kada je ta stranka osvojila tek pet posto više glasova, odnosno deset mandata više od SDP-a, što joj je na kraju bilo dovoljno da sastavi parlamentarnu većinu. Sanaderu i ostatku stranačkog vodstva do relativne većine i izborne pobjede pomogli su svjetski i olimpijski prvaci, rukometaši Ivano Balić i Petar Metličić, tadašnji kapetan nogometne reprezentacije Niko Kovač, tenisač Goran Ivanišević, boksač Stipe Drviš te vaterpolisti Teo Đogaš, Mile Smodlaka i Josip Pavić, koji su pod sloganom "Idemo dalje" u korist te stranke snimili televizijske reklame i promotivne spotove.
SDP je teško podnio takav razvoj događaja pa je tadašnja potpredsjednica stranke Željka Antunović progovorila o zloupotrebi sporta i sportaša zarad političkih interesa HDZ-a. "Posljednjih nekoliko dana Hrvatska je zasuta spotovima u kojima politiku HDZ-a veličaju birani i uspješni sportaši. Nismo se tome previše začudili. Možda je doista HDZ zaslužan za njihove rezultate pa vole Ivu Sanadera", kazala je Antunović, istaknuvši i da cijeli jedan veliki klub poput Dinama zahvaljuje HDZ-u.
Janica Kostelić bila je pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i sporta u vladi Tihomira Oreškovića (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
U posljednje desetljeće i pol i dalje je zamjetna sklonost sportaša političkom agitiranju kao i nastojanje za pripadanjem visokoj politici. No osim HDZ-ovih odličnika, vrhunski su sportaši pronašli i druge političko-interesne oaze. U pravilu su to moćni pojedinci, poput nedavno preminulog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji se 2009. natjecao na predsjedničkim izborima. Njemu su javnu podršku tada pružili otprije spomenuta tenisačica Iva Majoli, rukometaš Vlado Šola te atletičarke Ivana Brkljačić i Sandra Perković. U studenome 2011. Ivana Brkljačić i službeno se našla na Bandićevoj listi za lokalne izbore, što joj je, uz njezine sportske uspjehe i njihovo ranije poznanstvo, navodno pripomoglo da postane direktorica međunarodnog atletskog mitinga "Hanžekovićev memorijal", na čijem se čelu nalazi više od desetljeća. U novije vrijeme postala je vlasnica jedne od ekskluzivnih kućica na centralnoj lokaciji na čuvenom zagrebačkom adventu, o čemu je lani na društvenim mrežama pisao bivši predsjednički kandidat Dario Juričan.
Politiku je okusila i Sandra Perković, višestruka olimpijska, svjetska i europska prvakinja u bacanju diska, koja je kao članica stranke Bandić Milan 365 – Stanke rada i solidarnosti zastupničku dužnost u Saboru obnašala umjesto gradonačelnika Bandića od kraja prosinca 2015. do listopada 2016., a dogurala je i do vijećnice u zagrebačkoj Skupštini. Bandićevoj stranci pristupila je i Ana-Marija Bujas Čelan, hrvatska karate reprezentativka.
Od ostalih poznatijih sportašica i sportaša, šibenska košarkašica Antonija Mišura izabrana je 2013. na listi HDZ-a za vijećnicu u šibenskom Gradskom vijeću, dok je bivši golgeter Davor Šuker ranije obnašao dužnost vijećnika HDZ-a u zagrebačkoj Skupštini, gdje je u jednom mandatu sjedio i proslavljeni trener Miroslav Ćiro Blažević. Bivši sportski jedriličar i hadezeovac Ivan Kuret bio je pak od 2007. do 2009. splitski gradonačelnik.
Rijetki su izleti sportaša u SDP. Spomenimo tek da je majstor mješovitih borilačkih vještina Mirko Filipović kao nezavisni zastupnik preko SDP-ove liste odradio jedan saborski mandat, nakon čega je uvidio da politika nije za njega. Riječanka Biserka Perman, bivša svjetska prvakinja u kuglanju, također je u jednom mandatu, točnije od 2003. do 2008., obnašala zastupničku dužnost u dresu SDP-a.
Najdalje je u političkom smislu dogurala Janica Kostelić, koja je u travnju 2016. imenovana pomoćnicom ministra znanosti, obrazovanja i sporta u kratkotrajnoj vladi Tihomira Oreškovića. Potom je imenovana prvom državnom tajnicom Središnjeg državnog ureda za sport, da bi na osobni zahtjev u studenome 2019. bila razriješena te dužnosti.
Sociologa Bitija pitamo zaključno o motivima tog sportskog strančarenja i koliko ono u slučaju pristajanja uz kompromitirani HDZ škodi ili ne škodi imidžu sportaša. Odgovara nam da negativne etikete koje se lijepe za HDZ očito ne mijenjaju u bitnome status te stranke u biračkom tijelu u Hrvatskoj pa utoliko ni "prianjanje" sportaša uz nju ne škodi toliko njihovu javnom imidžu koliko im pak nudi stanoviti produžetak "igračke" moći, bilo u društvenom, bilo u ekonomskom smislu.
- Nije za zanemariti da poduzetničke vode, kojima neki u početku postsportskog života teže, nisu u Hrvatskoj ni približno sigurno poslovno utočište koliko to može biti neka politička pozicija povezana s opcijom na vlasti. Naposljetku, treba imati na umu i čimbenik oslobađanja velike količine vremena i energije kod onih sportašica i sportaša koji privode kraju svoje karijere, dakle nastajanje životne praznine, a daljnje postojanje naglašene kompetitivnosti kod njih, pa i u tome tražiti razloge za okretanje pojedinaca politici - zaključuje Ozren Biti.
