Kapetanu hrvatske nogometne reprezentacije i igraču madridskog Reala Luki Modriću poznat je put od trnja do zvijezda, ali da će se ponovno ubosti na trn, tome se vjerojatno nije nadao. Nakon svjedočenja na osječkom Županijskom sudu u procesu protiv bivšeg izvršnog dopredsjednika Dinama Zdravka Mamića, tamošnje je Općinsko državno odvjetništvo protiv Modrića pokrenulo istragu zbog navodno lažnog iskaza, odnosno krivokletstva, o čemu posljednjih dana pišu svi značajniji europski sportski žurnali. Modrićev najnoviji iskaz suprotan je onome koji je dao USKOK-u još 2015., a odnosi se na sporni aneks ugovora, koji je navodno antidatiran, o podjeli novca za odštetu između njega i Mamića nakon Modrićevog transfera u engleski Tottenham. Zašto je Modrić promijenio iskaz u korist osumnjičenog Mamića, o tome nećemo nagađati, ali je time ostavio zrnce sumnje u vlastito suučesništvo u makinacijama za koje se sumnjiče braća Zdravko i Zoran Mamić, izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) Damir Vrbanović i poreznik Milan Pernar, kojima se sudi za izvlačenje milijunske koristi iz Dinama i državne blagajne.

Modrić je preko noći od sportskog simbola postao izraziti negativac. U Zadru, na napuštenom hotelu Iž gdje je proveo djetinje izbjegličke godine, i u Mostaru u kojem je igrao za klub Zrinjski, osvanule su poruke: ‘Luka, sjećat ćeš se ovog dana’, ‘Sjećaš li se Zrinje’

Modrićevo svjedočenje u potpunoj je suprotnosti s njegovim igračkim umijećem: pred sudom se isprva nije mogao sjetiti ni kada je točno debitirao za reprezentaciju ni kolika mu je bila plaća u Dinamu. Pritisnut naglom ‘amnezijom’, izazvao je nevjericu i bijes svojih obožavatelja kao i onih kojima su nogomet i sport općenito utjeha u čemeru hrvatske besperspektivnosti. Modrić je preko noći od nacionalnog sportskog simbola postao izraziti negativac. Stoga su u Zadru, na objektu napuštenog hotela Iž gdje je Modrić proveo djetinje izbjegličke godine, i Mostaru u kojem je igrao za klub Zrinjski, osvanule poruke: ‘Luka, sjećat ćeš se ovog dana’, ‘Sjećaš li se Zrinje’ i ‘J… ti Mamić m…’, dok je navijačka skupina Torcida uoči predstavljanja projekta otkupa dionica ‘Za sva vrimena’ udruge Naš Hajduk skandirala: ‘Luka Modrić, govno maleno’ i već folklornu ‘HNS pederi, nogomet ste sjebali’. Torcida je, ne manje važno, prozvala državu za sramotu što Modrić šeće slobodan i bez optužnice. Navodno je Modrić i pod povećalom španjolske porezne uprave, jer i u toj zemlji nogometaši rado izbjegavaju plaćanje poreza.

Pa kako su to Modrić i ostali sportaši od omiljenih nacionalnih simbola, sportskih heroja kojima je Hrvatska iznad svega i svih, idola i uzora brojnim mladima, gotovo preko noći postali omražene javne ličnosti? U tom do jučer nezamislivom scenariju uspjeli su protiv sebe okrenuti velik dio javnosti, ne samo sportske.

Na tom neslavnom putu našla se i Janica Kostelić, najuspješnija hrvatska skijašica i sportašica. U svojoj karijeri, koju je okončala još 2006., u dobi od 24 godine, osvojila je čak četiri zlatne od ukupno šest olimpijskih medalja. Njezini uspjesi donijeli su na Sljeme svjetski skijaški kup ‘Snježna kraljica’, čime je skijanje u Hrvatskoj izrazito popularizirano. Vladinom odlukom u aprilu prošle godine imenovana je pomoćnicom ministra znanosti, obrazovanja i sporta. No njezini ‘bogati kontakti’, koji su joj bili referenca za državnu fotelju, nisu puno pomogli hrvatskom sportu. Potom je lani u studenome imenovana državnom tajnicom Središnjeg državnog ureda za sport. U opisu njezinog radnog mjesta su donošenje dugoročne strategije razvoja sporta, ulaganje u infrastrukturu i suzbijanje nasilja na sportskim terenima, pa je očito da se ni tu nije snašla. Čini se da je njezino postavljanje na tu funkciju bilo samo kozmetičke prirode jer njime se, kako je to dobro zapazio portal Bilten.org, pokušao prigušiti javni bijes protiv nogometne mafije i pasivne države, a za to, naravno, nema bolje kandidatkinje od hrvatske sportske ikone.

Averzija ‘običnih’ ljudi prema političarima dosegla je takvu razinu da to više ne usmjerava pozitivnu pozornost prema drugim ‘zvijezdama’, poput sportaša, već je njezina nuspojava smanjena tolerancija za svačiji oblik problematičnog djelovanja u javnom prostoru – kaže Ozren Biti

A onda je uslijedilo otrežnjenje: nekolicina tzv. navijača dočekala ju je na trajektnom pristaništu u Supetru i stala je grubo vrijeđati, što ovom prilikom nećemo ponavljati. No treba reći da je bijes okupljenih prije svega bio usmjeren na račun bijednog i disfunkcionalnog stanja u hrvatskom sportu, ponajprije u nogometu. Skandiralo se i Zakonu o sportu, što je pak ostalo nezabilježeno na stranicama vodećih medija i na javnoj televiziji. Petorica ‘izgrednika’ su zbog uvreda pritvorena i nakon pet dana puštena, a kada se nakon svega pribrala, Janica Kostelić je izgovorila: ‘Tužna sam što se ne mogu sigurno kretati po svojoj domovini.’

Time je, usuđujemo se reći, sama sebi ispisala iz kategorije ‘sportskih nacionalnih svetinja’, postavši jedno od onih birokratskih lica lišenih bilo kakvih svojstava, koja se skrivaju iza priče o domovini. Pa joj je sa zagrebačkog Maksimira stigla poruka: ‘Džabe ti medalje, džabe ti slava, kad si uz HNS mafiju stala!’

Sva je prilika da se o Janici Kostelić i Luki Modriću u budućnosti neće više govoriti samo u kontekstu njihovih sportskih uspjeha – sve veći broj građana percipira ih kao one koji ne rade za opće dobro i u interesu javnosti, već štite korupciju i klijentelizam u hrvatskom sportu.

Sociolog Ozren Biti iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koji se bavi sociologijom sporta, kaže za ‘Novosti’ kako se, promatrajući sport kao zasebno polje u društvu, ako je to uopće moguće, može primijetiti da se protokom vremena od devedesetih naovamo istrošila floskula o sportašima kao ‘ambasadorima zemlje’, da je i sportska publika u Hrvatskoj osvijestila evidentne makrostrukturne promjene u tom polju unatrag nekoliko desetljeća, prije svega komercijalizaciju i komodifikaciju, i to kao nešto što je nepovratno pretvorilo sport u veliki biznis, a time igrače u važne aktere u toj lukrativnoj priči.

- Aktualni slučajevi sudskog svjedočenja Luke Modrića i vulgarnog vrijeđanja Janice Kostelić, sa svim njihovim dosadašnjim reperkusijama, upozoravaju na to da sportske karijere i sportska slava ne traju dovijeka te da je trenutačna društvenopolitička situacija u Hrvatskoj takva da ne jamči ni lagodno privatno, a kamoli javno funkcioniranje bivših i sadašnjih nacionalnih sportskih junaka. Možda zvuči pomalo paradoksalno, ali averzija ‘običnih’ ljudi prema političarima dosegla je takvu razinu da to više ne usmjerava pozitivnu pozornost puka prema drugim ‘zvijezdama’, poput sportaša, već je nuspojava te averzije smanjena tolerancija za svaki i svačiji oblik problematičnog djelovanja u javnom prostoru, takvoga koje nije usmjereno ka općem dobru - govori Ozren Biti.

Dodaje da je otegotna okolnost za oboje spomenutih sportaša za njihov javni imidž usložnjavanje (novo)medijskog prostora posljednjih godina, u smislu sve istaknutije uloge društvenih mreža pa i proliferacije nezavisnih portala, što doprinosi ubrzanju komunikacije i njezinoj interaktivnosti. Tim se putem glasovi nezadovoljstva, protesta i otpora jasnije i konkretnije artikuliraju, a lakše biva zahvaćena i šira populacija.

- Pa ipak, ni minule ni aktualne njihove sportske zasluge, koliko god da su kao temelji za kasniju diskurzivnu nadogradnju pomogle izgraditi nacionalnu sportsku mitologiju, ne mogu dostajati da ih se amnestira za recentna (ne)činjenja u područjima u sportu i izvan njega, osobito stoga što su potonja povezana s (kritiziranom) sudskom i izvršnom vlašću te samim time, logično, predmetom etičkih prijepora - ističe Biti.

Rijetko je kome kao aktualnom predsjedniku HNS-a Davoru Šukeru uspjelo tolikom brzinom prevaliti put od obožavanog do omraženog. Neosporno jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena, zbog kojeg je nacija padala u trans, uspio je, otkako je 2012. u sprezi s HDZ-ovom nomenklaturom preuzeo HNS, odnaroditi nogomet, kako je to lani za ovaj list sažeo bivši reprezentativac Mario Stanić. Šuker je poznat i po poziranju na grobu ustaškog zločinca Ante Pavelića, dovođen je u vezu s kladioničarskom mafijom… Novinare je nerijetko prozivao da ‘gade nogomet’. Umjesto da provode Zakon o sportu koji je Sabor usvojio u veljači 2015. godine, HNS i Šuker priznaju samo svoje interne zakone nastale u skladu s prijateljskim, rodbinskim, poslovno-političkim i ostalim osobnim interesima, prema kojima se biraju izbornici reprezentacije i članovi stručnog stožera, smjenjuju i postavljaju suci… Tako je za izbornika nogometne reprezentacije postavljen Ante Čačić, koji je prvu presicu održao u jednoj zagrebačkoj pivnici, čiji je ulaz čuvala policija. Za njegovog je zamjenika izabran Josip Šimunić, koji se proslavio povicima na terenu ‘Za dom spremni’ i koji je nakon dugotrajne suspenzije FIFA-e naprasno završio reprezentativnu i uopće sportsku karijeru. Nekadašnji veliki sportaš i ‘domoljub’, Šimunić danas dobro kotira samo kao junak Sedlarovih filmova i dijela hrvatske dijaspore.

Nezadovoljni stanjem u nogometu i neprovođenjem Zakona o sportu, navijači ili barem dobar dio njih okrenuo se protiv HNS-a, a time i same nogometne reprezentacije koja je dugo bila nedodirljiva nacionalna svetinja. Posljedice nezadovoljstva reprezentacijom su brojni izgredi navijača zbog kojih su igrači često nastupali pred praznim tribinama. Od ‘vatrenih’, koji su palili i žarili na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., ostao je samo pepeo.

Na kraju, zapitajmo se svjedočimo li stvaranju neke nove paradigme kada je riječ o odnosu društva i javnosti spram vrhunskih sportaša, posebno onih koji su se svojim prijašnjim sportskim uspjesima upisali u kolektivnu svijest društva. Baš stoga što se i oni, kao što smo vidjeli, počinju percipirati poput profesionalnih političara, ogrezlih u korupciji i nepotizmu…

- Ambivalentne reakcije javnosti na ‘slučajeve’ Janice Kostelić i Luke Modrića ne upućuju jednoznačno na to da je društvo (demokratski) napredovalo, jer je moguća i interpretacija na obrnutim osnovama, prema kojoj baš ‘sumrak demokracije’ u smislu nefunkcioniranja pravne države, kao i političkih imenovanja nestručnih osoba na važne pozicije, vodi ka trvenjima i nesuglasjima u društvu kakvima svjedočimo. Ova se ponajprije manifestiraju u zastupanjima oprečnih moralnih stavova – ‘svi bi učinili isto’/’on si to ne smije dopustiti’ – od strane istaknutih političkih figura i drugih viđenih javnih ličnosti, ali nažalost i u eskalacijama verbalnog i inog nasilja koje svakako ne spadaju u poželjan, pa ni prihvatljiv arsenal strategija i taktika za rješavanje nagomilanih društvenih problema, konkretno borbu protiv moćnika koje je iznjedrio politički klijentelizam i kapitalizam u nas - kaže Ozren Biti.

Demistifikacija sportskog herojstva, zaključuje naš sugovornik, nije isto što i radikalni kritički stav prema poziciji tih heroja, ali već je i ona bitan pomak prema objektivnijem sagledavanju ‘medijskog folklora’ koji dobrano pospješuju i sami igrači svojim intervjuima i izjavama. Preuzetno je očekivati da se stvari po tom pitanju bitno promijene, jer je to greška sustava, nesvodiva na individualne krimene a, na koncu, sport je jedno od područja u kojemu takve masovne (samo)obmane imaju i svoje pozitivne učinke. Pa ipak, valja pozdraviti sve veće razmjere otrežnjenja i uviđanja da između nogometaša i navijača, odnosno države za koju se nastupa i (ideje) nacije koju se zastupa, stoje obitelji, mecene, klubovi, sponzori…