Nisu se Olimpijske igre u Riju bile još pravo ni zahuktale, a medijski prostor u Hrvatskoj već je obilovao usporedbama između ukupnih sportskih potencijala ove zemlje i Srbije. Nisu sve takve komparacije bile negativno ili konkurentski intonirane, naprotiv. Kruna onih afirmativnih bila je bez sumnje izjava hrvatske bacačice diska Sandre Perković, koja će u Brazilu ubrzo i obraniti svoje zlato s prošlih Igara: ‘Žao mi je što se Jugoslavija raspala, mislim da bismo bili najjača sila, jači i od Nijemaca, Rusa ili Amerikanaca.’
Na stranu sad činjenica da je Perković značajno pretjerala, jer Jugoslavija po broju osvojenih medalja nikad nije bila ni blizu spomenutim zemljama. Najveći uspjeh je SFRJ ostvarila u Los Angelesu 1984. godine sa 18 medalja – sedam zlatnih – čime se plasirala na deveto mjesto u svijetu. No treba uzeti u obzir i druge plasmane koji danas izgledaju vrlo neobično: Rumunjsku na drugoj ili Novi Zeland na osmoj poziciji. Parametara od utjecaja ima tu podosta, i nije lako uspoređivati razdoblja samo kroz masu dosegnutih odličja. Ono što nas u toj priči više intrigira, međutim, jest enigma o čemu to konkretno govorimo kad govorimo o jugoslavenskom (sportskom) zajedništvu nekoć i sad. Čak i kad se ono uzima poput karikature, rugalački; pitanje je stavljamo li uopće i sam sport u taj ogled kao jednu te istu društvenu djelatnost ili se i s njime nešto kardinalno promijenilo. Dobru priliku za testiranje aktualne dominantne naravi sporta dala nam je i jedna inicijativa neposredno prije brazilskih Olimpijskih igara. Riječ je bila o najnovijem poticaju za osnivanje nove zajedničke nogometne lige na ostacima Jugoslavije, kakvi se pojavljuju ciklički. Svakih nekoliko godina puštaju se u medijima dotičnih zemalja probni baloni s konstrukcijama natjecanja u kojima bi sudjelovali njihovi vodeći klubovi. No dok se prije petnaestak godina to razmatralo mahom u svjetlu sigurnosnih dubioza, pažnju danas odvlače prognoze utrženih prihoda.
Zamišljeno natjecanje na prostoru ove regije u nogometu – koje u košarci, vaterpolu i rukometu već postoji – ponajprije je odgovor na potrebe kapitalistički, tržišno ustrojenoga sporta – kaže Ozren Biti
Očitim biva da projekcije udružene sportske snage polaze od slike proćerdane socijalističke države, koju pak nije moguće promatrati odvojeno od njezinih egzistencijalnih garancija. Od toga polaze, naime, a završavaju smještene u novodobne globalizirane tržišne okolnosti kakve upravljaju i sportom. Ne govorimo dakle o istim materijalnim parametrima, o istim organizacijskim uvjetovanostima, o istim društvenim vrijednostima – nego o dva takoreći posve različita svijeta. A koliko primjećujemo tu mijenu dok navijamo za tzv. svoje?
- S jedne strane imate ljude kod kojih prevladava iskreni element nostalgije u vezi davno ‘izgubljenog’ jugoslavenskog zajedništva - rekao nam je Dario Brentin, sociolog iz Centra za jugoistočnoeuropske studije Sveučilišta u Grazu - a s druge se ta nostalgija svakako mora razumjeti u kontekstu vladajuće političko-ekonomske ideologije neoliberalizma. Čak bih rekao da se ta ideja zajedništva hrani dijalektikom između ‘žalosti’ prema izgubljenoj prošlosti i traganja za još većim ‘uspjehom’. U toj logici ‘mi’ bismo opet mogli biti ‘nešto’ u jednom globaliziranom društvenom polju kao što je sport, u kojem većinu svijeta rijetko kad tangira ono što jesmo trenutačno.
Brentin kroz istu optiku gleda i na planiranje opisane regionalne nogometne lige koja postaje moguća jedino ako bi glavnim klupskim i poslovnim akterima osigurala profit veći negoli je onaj što ga ubiru danas.
Komercijalizacija sporta, ne prvenstveno razbijanje SFRJ, promijenilo je nadalje strukturu financijske podrške čitavim nacionalno-olimpijskim projektima. Rekordni uspjeh Hrvatske u Riju s deset osvojenih medalja, od čega pet zlata, temelji se u prvom redu na privatnim pothvatima nalik obiteljskim sportskim gospodarstvima. Oni se prema tome nalaze daleko izvan krovnog državnog, javnog sustava – nužno su se morali uvelike osamostaliti da bi opstali – i utoliko su slučajni dionici ukupnog nacionalnog plasmana kao naknadne računice. U krajnjoj liniji, već je teoretski nemoguće Jugoslaviju – sportsku Jugoslaviju – oživljavati u sadašnjim uvjetima proizvodnje (medalja). SFRJ je i zašla u dekadentnu fazu s liberalizacijom praktički svih društvenih djelatnosti; o glavi su joj najprvo poradili sukobljeni ekonomski interesi podijeljenih republičkih vodstava i unutarnja konkurentnost, zatim daljnje time potencirane napetosti. Slična iskušenja razdiru hiperliberalnu Europsku uniju, pa i njezina zajednička nogometna Liga prvaka sve više postaje igračka najbogatijih.
Uostalom, vladajuće prilike u Hrvatskoj, a bitno drukčije nije nigdje u ovoj regiji, lijepo ilustrira podatak da je izvjesna gradska sportska subvencija za faktično privatni nogometni pogon u jednom trenu premašila ukupna godišnja državna izdvajanja za sport. Posrijedi je, ako uopće treba reći, notorna potpora zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića liferantu mladih igrača Zdravku Mamiću, a u poredbi s novcem odvojenim za sve javne potrebe u sportu na državnoj razini kroz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Pa, javnih sredstava očito i dalje ima, ne samo za sport, ali se ona preusmjeravaju – najčešće, zapravo, mimo budžeta – k privatnim interesentima u polju ovom ili onom. Publici je ostavljeno da navija za odijeljene svoje sunarodnjake, bez iole kritičkog propitivanja s time vezanog političkog i ekonomskog konteksta u kojem se odvija varljivo natjecanje.
Jugoslavija je bila nešto više, u svakom slučaju nešto bitno drukčije, a to treba imati na umu onkraj svake idealizacije ili banalizacije predmeta. Nogometne i sve druge sportske tribine, stadionske i dvoranske, danas su po nekadašnjim njezinim republikama u najvećoj mjeri prazne, rekreacijski i amaterski sport je prezren od sistema, dok školski sportski programi eventualno preživljavaju zahvaljujući entuzijazmu rijetkih pojedinaca zaglavljenih u prošlim vremenima. Lakše bi se i preciznije stoga dalo uspoređivati aktualni okvir teme s antičkim Olimpijskim igrama u Grčkoj. Otprilike isto kao što se i njezina tadašnja demokracija može uspoređivati s današnjom, kapitalističkom, a baš i ne s onom specifičnom vladavinom naroda u ranijim, boljim godinama jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja. A tko ne želi govoriti o ekonomskim odnosima, neka šuti o demokraciji, kao i o sportu.
Zaključno, pokušaj hipotetskog integriranja Jugoslavije kroz puku prizmu jednostavnih olimpijskih statistika ispostavlja se kao frankenštajnovski poduhvat. S jedne strane čini se to uz dirljivu naivnost, s druge se tome u pravilu suprotstavlja zajedljivo maloposjedničko odmjeravanje tipa ‘tko je danas bolji’. U oba primjera se radi o iluziji, mada uopće nije slučajno da one narastaju baš posredstvom Olimpijskih igara kao posebnog medija, kako primjećuje Ozren Biti, sociolog sporta u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.
- Olimpijsko selo, olimpijski fair-play, mimohodi sportaša, k tome podcrtano činjenicom da Igre nisu poput utakmice borba nekih jedinih ‘nas’ i ‘njih’, već su mimo natjecateljskog konteksta svojevrsna platforma druženja, međusobne podrške i navijanja mladih ljudi, idealan su okvir za imaginarije te vrste - smatra Biti, dodajući kako Olimpijske igre ujedno podsjećaju na vitalnost koncepta nacije-države u sportu, tj. upućuju na ustrojstvo sporta u tom ključu.
- Globalizirani sport, međutim, već tridesetak godina funkcionira i kao tržišna utakmica među drugim protagonistima: vlasničkom i igračkom strukturom internacionaliziranim klubovima, sponzorima i medijskim kućama. Zamišljeno natjecanje na prostoru ove regije u nogometu – koje u košarci, vaterpolu i rukometu već postoji – u tom je smislu ponajprije odgovor na potrebe kapitalistički, tržišno ustrojenoga sporta - ocjenjuje Biti.
Najbizarniji brak kapitala i sporta
Bizaran primjer upliva kapitala u olimpijske sportove i timove na najvišoj razini, od kojeg bi svakako mogli nešto naučiti i analitičari sporta u ovoj regiji, ponudio nam je prije dvije godine američki film ‘Foxcatcher’. Ta nagrađivana sportska drama bavi se autentičnim događajima iz osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, kad je filadelfijski kemijsko-industrijski magnat John Eleuthère du Pont preuzeo brigu o financiranju najboljih hrvača Sjedinjenih Država. Neoaristokratski hranjena grandomanija i stanoviti drugi kompleksi odveli su Du Ponta u totalnu egocentričnost i poprilični gubitak veze s realnošću, međutim, pa se u ovom slučaju može govoriti o svojevrsnoj privatizaciji sportske organizacije kao javnog dobra.
Du Pont je na svom imanju sagradio izolirani centar za stanovanje i vježbu biranih američkih hrvača, među kojima su se isticali olimpijski šampioni, braća Dave i Mark Schultz. No filmom se ističe i krucijalni politički motiv Du Pontova patološkog mecenatstva: on je frustriran osjećajem kako država ne iskazuje dovoljnu zahvalnost prema svojim najboljim sinovima. Podsjećamo, riječ je o dobu Ronalda Reagana, uzmicanju države pred tržištem i početku generalnog privatizacijskog vala. Sam projekt Johna du Ponta završava 1996. tragično po Davea Schultza, kojeg bogatun u nastupu ludila ubija hicima iz revolvera. Američka hrvačka reprezentacija uto je pak ostala bez svih resursa – samo pola godine uoči Olimpijskih igara u Atlanti.
