Nakon što su dugo bili potisnuti u slijepe pjege poslijeratnog britanskog uređenja, sve militantniji crni i tamnoputi pripadnici radničke klase postali su politička sila u Britaniji tek nakon borbi s kraja 1960-ih. Istovremeno su se suočili s radikaliziranom rasnom podjelom rada koja je strukturirala industriju na temelju njihove eksploatacije, kao i s brutalnim ponašanjem policije koja je strukturirala društveni život i nastojala ugušiti sve oblike udruživanja i kulturnog otpora. Mnoge, ali nipošto ne sve, skupine i istaknuti pojedinci koji su se pojavili u vrijeme pokreta Black Power zalagali su se za neki oblik socijalizma – od marksizma i lenjinizma organizacija kao što je Black Unity and Freedom Party (Stranka crnačkog jedinstva i slobode), preko prirodnijeg, povremeno neodlučnog socijalizma Ambalavanera Sivanandane iz Instituta za rasne odnose, sve do libertarijanskog socijalizma kakav je zagovarala grupa Race Today Collective. Unatoč tome, imali su problematičan odnos s britanskom "bijelom ljevicom" koju su optuživali da je slijepa za domaći rasizam i ksenofobiju, kao i za to da je u velikoj mjeri odustala od otpora prema britanskom imperijalizmu. Ta je ljevica desetljećima zagovarala "radikalnu" viziju Britanije koja je, čini se, bila potpuno neokrznuta crnačkim pitanjem. Reakcija na to bila je ta da se većina skupina u pokretu Black Power samoorganizirala i pronašla snagu u vlastitim redovima – u zastupničkim klubovima i udrugama Afrikanaca, imigranata s Kariba ili iz Azije – radije nego unutar "bjelačkih" institucija kao što su laburisti. Organizirajući se u radničkim odborima, sindikatima, udrugama, zagovaračkim skupinama i drugim, manje formalnim organizacijama, ušli su u otvoreni sukob s primarnim institucijama koje su reproducirale rasizam u Britaniji – političarima, privatnim profiterima i policijom – ali i sa sekundarnim institucijama koje su ga podržavale. A one su uključivale školski i zdravstveni sustav, medije i bjelački radnički pokret s obzirom na duboko ukorijenjeni šovinizam i ulogu čuvara politike kompromisa s laburistima. To je razdoblje potvrdilo u kojoj je mjeri antirasizam presudan za organiziranje radnika, odnosno u kojoj su mjeri radničke organizacije odlučujuće za antirasistički pokret, pokazavši istodobno i koliko je neodlučni paternalizam državnih institucija kao što su Odbori za odnose s lokalnom zajednicom (Community Relations Commitee) i Odbori za međurasne odnose (Race Relations Board) sve manje relevantan. Prekretnica u štrajku u tvornici čarapa Mansfield u Loughboroughu 1972. nedvojbeno je potvrdila tu poruku. Štrajk mahom azijskih radnica i radnika proveden je unatoč rasizmu i reakcionarnim manevrima lokalnog sindikata čije su urede štrajkaši morali okupirati prije nego što je štrajk proglašen službenim. A morali su se boriti i protiv uplitanja Odbora za odnose s lokalnom zajednicom i Odbora za međurasne odnose čije je djelovanje opisano kao "pokušaj traženja novih oblika suživota u posredovanju između sredstava za proizvodnju i proizvodnje, kao i prikazivanju liberalnog lica vodstva".
Suđenje "dvanaestorici iz Bradforda" postalo je iz pravne perspektive prekretnica u aktivističkom zagovaranju, a kampanja za njihovo oslobađanje mobilizirala je cijelu državu, pa i dio svijeta, od Gvajane, Šri Lanke i Kanade do Irske
Štrajk je prisilio vladin Odjel za zapošljavanje na intervenciju, a uvjerljiva kampanja ohrabrila je pokrete crnačkih i azijskih radnika u nastajanju koji su se okrenuli podršci u lokalnim zajednicama, umjesto da se oslanjaju o sindikalnu mašineriju, što je bila strategija koju su upotrijebili i kasnije, prilikom štrajka u tvornici pisaćih strojeva International 1974.
Letak revolucionarnog Crnačkog radničkog pokreta (Black Workers Movement) s konferencije o radničkom pokretu i rasizmu, koju je organizirao štrajkaški odbor, jasno je definirao pouke naučene iz primjera kao što štrajk u Mansfieldu. Među njima su bile i sljedeće točke: 1) Mobiliziranje snage čitave crnačke klase u zajednici i u tvornici; 2) Zahtjev za izravnim dijalogom s bijelim radnicima i traženje njihove podrške u našoj borbi (kao što mi nudimo svoju) u njihovim klasnim interesima. Ali i odbijanje rasne netrpeljivosti ako odbiju i 3) Internacionalizacija borbe, gdje god je to moguće.
Snaga crnačkih, azijskih i migrantskih štrajkova tokom tog desetljeća isticala se pred slabošću društva koje je polako tonulo u krizu. Ona je natjerala bijele sindikaliste da preispitaju kratkovidnost svoje ratobornosti, kao i zamke ignoriranja onih na čijoj se eksploataciji temelji čitava ekonomija. To je, s druge strane, natjeralo i neke sindikate da preispitaju svoje političke veze s laburistima, s obzirom na to da su one pomogle održavanju te hijerarhije moći. To ih je s vremenom moglo dovesti do propitivanja vlastite uloge u britanskom društvu, odnosno toga trebaju li nastaviti s ulogom čuvara rasističkog društvenog ugovora ili će djelovati kao suborci u njegovom rušenju?
1981. i put prema antirasizmu odozgo
Do lipnja 1981. zagađenje iz čuvenih bradforskih tvornica tekstila prestalo je trovalo zrak kao prije. Točnije rečeno, u to vrijeme zamijenila ju je atmosfera straha kojom je bio zatrovan gradski zrak, tjeskoba je prožimala ljetne noći. U ranim danima prve vlade Margaret Thatcher, crne i tamnopute zajednice bile su izložene nekontroliranom rasističkom nasilju, diljem zemlje ulične snage ekstremne desnice često su ih brutalno napadale. Kad god bi fašisti napali, crnačke, karipske i azijske zajednice zadobile bi dvostruke rane: prve bi im nanijeli rasisti, a druge hladna indiferentnost policije. Kada su čuli glasine da je Bradford sljedeća meta napada u ljeto 1981. neki mladi članovi organizacije United Black Youth League (Ujedinjena liga mladih crnaca) – radikalne skupine koja se odvojila od Bradford Asian Youth Movementa (Bradfordski pokret mladih Azijaca) – umjesto da se obrate nezainteresiranim vlastima, odlučili su se aktivnije braniti. U duhu onodobne taktike, punili su boce od mlijeka benzinom i čepili ih krpom, kako bi odbili napad skinheada, ako do njega zaista i dođe. No do napada nije došlo i boce su ostale neupotrijebljene, a svih 12 Azijaca i nakratko jedna Azijka su uhapšeni. Protiv njih je podignuta optužnica zbog proizvodnje eksploziva prema Zakonu o eksplozivnim materijalima iz 1881. i zavjere za proizvodnju eksploziva prema novom Kaznenom zakonu iz 1977.
Sindikalne snage okupljene u Grunwicku slomljene su u ratu koji je protiv radničkog pokreta vodila Margaret Thatcher, a kulminirao je 1985. gušenjem štrajka rudara koji su svojedobno nesebično podržali drugove iz Grunwicka
Suđenje "dvanaestorici iz Bradforda" postalo je iz pravne perspektive prekretnica u aktivističkom zagovaranja, a kampanja za njihovo oslobađanje mobilizirala je cijelu državu, pa i dio svijeta, od Gvajane, Šri Lanke i Kanade do Irske. Budući da se suđenje protegnulo na sljedeću godinu organizirane su masovne demonstracije, a stotine demonstranata na barikadama u vrijeme ročišta izvikivale su moćan slogan: "Samoobrana nije zločin!" U ljeto 1982. "dvanaestorica iz Bradforda" išetala su iz Bradfordskog kraljevskog suda kao slobodni ljudi.
Gotovo 15 godina kasnije, Marsha Singh, nekadašnji predsjednik Pokreta mladih Azijaca iz kojeg je nastala Ujedinjena liga mladih crnaca, uletio je zahvaljujući volji birača u zastupnički dom britanskog parlamenta, i to kao novoizabrani predstavnik laburista za zapadni Bradford. Iako je uspio izbjeći moralne dubioze u koje su njegovi stranački kolege iz Novih laburista potonuli, načelno je podržao njihov program i za razliku od gorljivih kolega koji su sudjelovali u donošenju zakona propustio se suprotstaviti dijelu agende. Kao zastupnik je, naime, glasao za represivne "protuterorističke" zakone laburističke vlade koji bi, da su bili na snazi 15 godina ranije, njegovim bivšim drugovima na suđenju gotovo sigurno donijeli daleko crnju sudbinu. A kada je Bradford dvadesetak godina kasnije ponovno planuo – nakon što je azijski mladić reagirao na rasistički napad i provokacije – pitanje samoobrane Singha više nije zanimalo. Umjesto toga, krivnju za nerede u Bradfordu svalio je na mlade, a incident je prozvao "običnim kriminalom" i čak se zalagao za upotrebu vodenih topova u gušenju prosvjeda.
Na putu prema 1981.
Iako ih u svom nastupnom govoru u parlamentu nije ni spomenuo, Marsha Singh svoj ulazak u zastupnički dom itekako duguje aktivistima poput "dvanaestorice iz Bradforda". Godina 1981. omogućila je Singhov ulazak u Westminster, odnosno omogućile su ga strategije obuzdavanja i udruživanja koje su nastale nakon povijesnih događaja te godine. Put do 1981. utaban je borbama koje su utkane u povijest zemlje: spomenutim štrajkovima u tvornici čarapa Mansifeld 1972 i onim u tvornici pisaćih strojeva International 1974, kao i neredima na karnevalu u Notting Hillu 1976., štrajkom u Grunwicku 1976 – 1978., okršajem u Lewishamu 1977. i pobunom u bristolskom predgrađu St. Paul 1980. koja je nagovijestila ono što dolazi.
Antirasizam tih borbi organizirao se na dva fronta, radničkom i društvenom, ali kako su se borbe radikalizirale, postale su izravan izazov dotrajalom društvenom poretku. Točnije rečeno, otkrile su u kojoj je mjeri poslijeratna politika bila nesposobna prihvatiti i uključiti crnu i azijsku radničku klasu prema kriterijima koji su vrijedili za njihove bijele kolege, a te borbe gađale su ravno u srce političke krize u koju je Britanija tonula.
"Dvanaestorica iz Bradforda" nakon oslobađajuće presude (Foto: tandana.org)
Nešto je moralo puknuti
Upravo zato onodobnu antirasističku borbu pamtimo i danas: zbog same činjenice da to nisu bili izdvojeni incidenti, nego odlučujući trenuci za britansku ljevicu, ali i zbog generalne probe "nove desnice" u vrijeme kada se stari društveni poredak počeo raspadati. Štrajk u Grunwicku, u tvornici za razvijanje fotografija na sjeverozapadu Londona, čuven po tome što su ga predvodile radnice iz južne Azije, posebno je upečatljiv primjer. U gotovo pune dvije godine štrajk je od lokalnog spora oko digniteta i rasizma na radnom mjestu izrastao u bitku na nacionalnoj razini. Osim što je dobio podršku sindikata iz cijele države, isprovocirao je i obračune u parlamentu između vladajućih laburista i nove predvodnice opozicije: Margaret Thatcher. U isto vrijeme libertarijanska ekstremno desna National Association for Freedom (Nacionalno udruženje za slobodu) služila je kao napadačko krilo tačerizma u vrijeme štrajka i osiguravala je političku podršku vlasnicima tvornice u Grunwicku tako što je organizirala pravne napade na sindikate u njihovo ime. Unatoč tome što je završio porazom štrajkaša, Grunwick je zasluženo ušao u povijesni imaginarij Britanije, premda se o njemu katkada govori kao o običnom sindikalnom slučaju koji je lišen rasnih i rodnih dimenzija. Kao i ostala revolucionarna događanja u tom desetljeću, Grunwick nije bio samo politička novina – i ne može ga se reducirati, kao što je često bio slučaj, na "štrajkašice u sarijima", ni na elokventnu vođu štrajka Jayaben Desai – nego dio dugog procesa borbe za ulice, tvornice i, bez imalo sumnje, dušu same Britanije. Različiti protagonisti i kotačići okupljeni tijekom štrajka u Grunwicku naći će se u ključnim ulogama tijekom dugogodišnjeg vladanja Konzervativne stranke Britanijom nakon 1979. Tumačenje Grunwicka kao narušavanja javnog reda i mira utrlo je put intenziviranju politike zakona i reda na kojoj se temeljio tačerizam, dok su "leteći štrajkaši" viđeni na demonstracijama stavljeni izvan zakona donošenjem Zakona o radu 1980.
Special Patrol Group (Specijalna patrolna jedinica), nemilosrdan odred metropolitanske policije poznat i pod nadimkom Spycops, u Grunwicku je prvi put u svojoj povijesti poslan na štrajkaše, a imat će centralnu ulogu u gušenju "nereda" 1981., kao i Leslie Scarman, sudac na Visokom sudu i autor izvještaja kojim je pokušao zataškati nerede u Brixtonu, a vodio je i istragu o Grunwicku kojom se neuspješno pokušavalo pomiriti sukobljene strane. Sindikalne snage okupljene u Grunwicku slomljene su u ratu koji je protiv radničkog pokreta vodila Margaret Thatcher, a kulminirao je 1985. gušenjem štrajka rudara koji su svojedobno nesebično podržali drugove iz Grunwicka. Zagriženi zagovornici privatnog poduzetništva koji su pružali političko zaleđe šefovima u Grunwicku, dočekat će svoje kraljevstvo u programu Margaret Thatcher, dok će militantni antirasizam koji je doživio svoj vrhunac u Grunwicku, u 1980-ima biti kanaliziran i profesionaliziran. No ni nakon pobjede konzervativaca na izborima 1979. put oporavka britanske ekstremne desnice nije bio zagarantiran, a vlada je bila itekako svjesna te činjenice. Britansko Ministarstvo unutarnjih poslova 1981. izradilo je tajni Izvještaj o potencijalu za javne nerede, koji je analizirao potencijalne prijetnje i moguća žarišta nereda za tu godinu.
U pozadini tvorničkih sukoba, mobilizacije protiv nuklearnog oružja, pobune u St. Paulu 1980., aktivnosti ohrabrene ekstremne desnice, kao i nasilja škotskih i velških nacionalista, autori su Izvještaj zaključili upozorenjem kako je "nasilje u zajednicama etničkih manjina vrlo vjerojatno". Nažalost po ministarstvo, postali su školski primjer lošeg tajminga: izvještaj je objavljen dva tjedna nakon što se legendarni ustanak protiv policije u Brixtonu u travnju 1981. već dogodio.
* Azfar Shafi je britanski aktivist i istraživač u čijem su fokusu rad policije, tzv. borba protiv terorizma i imperijalizam. Slične teme obrađuje i Ilyas Nagdee, aktivist i autor koji je pisao za Independent, Guardian i HuffPost.
