Nakon četrdeset godina izlaženja ‘Gordogan’ je ostao bez novčane potpore Ministarstva kulture za ovu godinu, a lani je ona iznosila mizernih 20 tisuća kuna. Iz kabineta ministrice Nine Obuljen Koržinek mogli smo čuti da vam je novac uskraćen iz proceduralnih, a ne sadržajnih ili političkih razloga. Kako komentirate njihove ocjene da ste neuredno izvršavali obaveze i neredovito podnosili izvješća, da niste poštivali dinamiku izlaženja i broj svezaka, da ste kasnili s rokovima? U jednom nedavnom intervjuu ministrica je kazala kako nema dovoljno novca da bi se financirali svi kvalitetni programi…
Božo Kovačević je zatražio da mu se dostave sve tzv. požurnice i sve opomene pred tužbu časopisu od 2014. do 2017., materijal koji je Ministarstvo kulture pripremilo za svoje povjerenstvo te sve zapisnike sadašnjeg povjerenstva. Ne vidim kako će se iz toga izvući
Premda se u uvodnom dijelu njezine izjave nalazi općenita formulacija o tome kako, nažalost, nema dovoljno novca za ‘sve kvalitetne kulturne programe’, ne znam odnosi li se to baš na ocjenu našeg časopisa. Ministrici smo postavili nekoliko jednostavnih pitanja: je li za vaše ministarstvo ‘Gordogan’ neka kulturna vrijednost za koju bi ova zemlja trebala biti zainteresirana ili nije? Zatim: pokažite gdje su te brojne ‘požurnice’ koje ste nam godinama slali, pokažite barem jednu. Pokažite te silne ‘opomene pred tužbu’. Izjasnite se o očitom sukobu interesa u kojem se nalazi gospodin Krešimir Nemec jer kao aktivni urednik časopisa ‘Forum’, kao član komisije odlučuje o drugima. Gospođa ministrica ni na što od toga nije odgovorila. Ono što je rekla ide otprilike ovako: ‘Gordogan’ ne uvažava obveze, ne poštuje rokove, ne podnosi izvještaje te: ‘Neshvatljivo mi je da netko pravila koja moraju biti ista za sve naziva ‘birokratskim’.’ Kršili smo pravila jer smo držali na računu sredstva dvije ili tri godine uz stalne odgode. To je njezin ‘odgovor’. Kao da joj ništa nije rečeno. I dalje se spominju kašnjenja na koje je upozorena da ih nema i dalje govori o ‘izvještajima’ na koje posljednjih godina nismo dobivali primjedbe. Novi moment je da joj se ne dopada moja riječ ‘birokratski’, novo je da smo držali novac na računu pa ga onda vratili. Početkom prošloga mjeseca bili smo težak slučaj, na rubu kriminala, stalno pred ‘opomenama pred tužbu’, sada smo spali na kritiku vokabulara i moralno problematično držanje novca na računu. A taj novac je novac koji nema nikakve veze s časopisom, posrijedi je sedam tisuća kuna koje smo dobili za objavljivanje knjige i koje smo – nakon odobrenog produženja – uredno vratili.
Prema svemu što znamo, saldo je sljedeći: Ministarstvo je ‘Gordogan’ diskvalificiralo na temelju potpunih izmišljotina o ‘bogatoj dokumentaciji’ o našim propustima i oglušenjima. Lagali su na sve strane: lagali su nama, novinarima i javnosti, lagali su svojoj vlastitoj komisiji kojoj su, po svemu sudeći, samo izdiktirali popis časopisa koji se brišu iz ‘formalnih razloga’. Lagali su i uglednim pojedincima koji su ministrici pisali e-pisma i tražili da se odluka promijeni. Javna laž jednog ministarstva je nešto za što bi se trebale snositi političke konzekvence – od ostavke ministrice do osude javnosti na izborima. No laganje komisiji, što će reći laganje izravno u postupku u kojem se odlučuje o raspodjeli javnog novca, trebalo bi odgovornoj osobi donijeti otkaz u roku od dvadeset i četiri sata.
Ipak ćemo izaći
Ministarstvo kulture je dakle u nezavidnoj situaciji?
Kao član uredništva časopisa, Božo Kovačević je sredinom prošloga mjeseca u ime redakcije zatražio, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, da mu se dostave sve tzv. požurnice i sve opomene pred tužbu časopisu iz razdoblja 2014. – 2017., zatim materijal koji je Ministarstvo pripremilo za svoje povjerenstvo te sve zapisnike sadašnjeg sastava povjerenstva. Ne vidim kako će se Ministarstvo iz toga izvući. Morat će ili priznati da dokumenata nema ili ići u krivotvorenje.
U predgovoru knjizi ‘Emil i tri blizanca’ Kästner piše: ‘Reda mora biti, reče ujak Karlo i tresne posljednjim tanjurom o zid.’ Gospođa ministrica mogla bi tu rečenicu – kao motto svoje administracije – staviti na vrata kabineta
Znači, ustrajat ćete u traženju konkretnih obrazloženja i tjerati pravdu do kraja? Naime, i neki članovi Vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost složili su se da je ‘Gordogan’ važna pojava na kulturnoj sceni i da ga treba nastaviti financirati, ali Ministarstvo nije dopustilo takav scenarij. Koji su, po vama, stvarni razlozi uskraćivanja sredstava? Pretpostavljamo da će, usprkos svemu, ove godine izaći novi broj?
Počet ću od kraja: da, ove godine ipak ćemo izaći. Nedavno je objavljeno da smo od zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu dobili 40 tisuća kuna. Prošle smo godine od Grada i Ministarstva dobili ukupno 54 tisuće kuna i to nam je bila financijski najteža godina otkako izlazimo. Ostanemo li sada na tih 40 tisuća, naš svezak će biti bitno manji.
Naravno da ćemo ustrajati. Nemamo drugog izbora, dugujemo to svojim čitateljima, autorima, ali i sebi samima. A zahvaljujući golemom odjeku koji je naš slučaj izazvao, dugujemo to i javnosti. U kojoj, vjerujem, ima dosta onih koji ‘Gordogan’ nisu nikada imali u rukama, ali im je dozlogrdilo da baš svugdje i baš uvijek sve u nas mora ići u lošem smjeru. Dogodi li se da Ministarstvo ne promijeni svoju odluku, pokušat ćemo drugdje naći novac koji je potreban. Zatim ćemo im se sljedeće godine opet javiti na isti natječaj. Valjda kao nova inicijativa, premda stara četrdeset godina. Ako me pitate koji bi mogli biti stvari razlozi i koje su naše sumnje o razlozima uskrate novca za časopis, vjerojatno je posrijedi kombinacija više stvari. Ključna je nacionalistička radikalizacija – dijelom u smjeru ustašije – do koje je došlo u posljednjih nekoliko godina, ugrubo od dolaska Tomislava Karamarka na vlast. Od njega smo čuli ono se što se od 1990. nije moglo čuti: dosta je sa slobodom govora, za neke stvari bit će dopušteno samo šaputanje unutar kućna ‘četiri zida’. Mnogi su to mislili, mnogi djelovali u tom smislu, ali tako drastično, programatski formulirano ipak nismo čuli. Osim toga, u Ministarstvu se godinama razvijao neki mentalitet koji je temeljno usmjeren protiv kulture, koji kultura uopće ne zanima, koji nas sve gleda kao neka smetala i potencijalne prekršitelje. Golem broj ljudi tamo uopće ne shvaća da oni postoje zbog nas, pa i zbog malog ‘Gordogana’, a ne mi zbog njih. Treći element je ministrica Nina Obuljen Koržinek. Kolege iz redakcije su ovih dana pokušali čitati tekstove s programom njezine administracije. Kažu da je to, da uporabim termin koji je volio Stanko Lasić – strašno, gola ‘meljava’. Ništa ozbiljno se ne želi, jedini program je ono što svakodnevno govori: uvođenje reda, ni lijevo ni desno. Gospođa je vjerojatno neka vrsta ‘uredskog egzekutora’ koji radi u ‘duhu vremena’. Pretpostavljam da bi bez problema funkcionirala kao partijski rukovodilac i 1948., kao što bi 1968. možda tu i tamo proširila neki prostor slobode. A četvrti element je kadar koji je okupila. Ako zoveš Krešimira Nemeca da ti vodi izdavaštvo, jasno je da će biti svašta: od sukoba interesa do bizarnih teza. Mi, recimo, pretpostavljamo da on stoji iza dijela argumenata koje je Ministarstvo iznijelo protiv nas. Onoga o ‘diskontinuitetu’ te tvrdnje da je upitno da li nas se uopće ‘može nazvati časopisom’. Diskontinuitet, i to deset godina star, plus problem definicije časopisa, to nisu stvari koje bi lako pale na pamet birokratu iz Ministarstva.
Rašljari na Sveučilištu
Slučaj ‘Gordogana’ nastavak je devastacije kulturne sfere, uz koju ide i devastacija neprofitnih medija. Čini se da je u crowdfundingu posljednja, iako nipošto dugoročna, slamka spasa. Kako vi vidite rješenje ovog političko-kulturnog problema?
Pokušat ćemo prikupiti neki dopunski novac. Pozvati ljude da nam pomognu. Razgovaramo i o crowdfundingu, premda je to oblik sufinanciranja koji je primjereniji portalima koji objavljuju na dnevnoj ili tjednoj bazi. Mi smo glasilo koje u novije doba izlazi samo jednom godišnje, i to s temama koje se obraćaju najpismenijem, dosta uskom dijelu javnosti. U malim zemljama upravo zbog toga postoje ministarstva kulture: ako želiš imati operu, moraš je platiti. Uvoditi ‘red’ koji ne uzima u obzir posve jasne kulturne i – ako se želi – nacionalne interese, znači samo jedno: put u provaliju. Jasan je, primjerice, kulturni interes da imamo ozbiljne novine za kulturu. U socijalizmu je od 1960. izlazio pretežno veoma pristojan ‘Telegram’, slijedilo je manje pristojno ‘Oko’, no i ono je tu i tamo imalo neku dobru stranu. Od 1993. do 1998. izlazio je ‘Vijenac’. Od tada Hrvatska zapravo više nema novine za kulturu. Kasniji ‘Vijenac’ i ‘Hrvatsko slovo’ nisu novine već nacionalistički bilteni. ‘Zarez’ je izvorno bio zamišljen kao središnje kulturno glasilo, no iz meni nepoznatih razloga skrenuo je u neobično sektaštvo. Ipak, u njemu se – ako ste željeli – moglo nešto objaviti. Prije dvije godine i nad njime je ‘uveden red’.
U književnosti imate o politici ‘uvođenja reda’ uzorno mjesto kod dječjeg pisca Ericha Kästnera, u predgovoru knjizi ‘Emil i tri blizanca’. Kästner piše: ‘Reda mora biti, reče ujak Karlo i tresne posljednjim tanjurom o zid.’ Gospođa ministrica mogla bi tu rečenicu – kao motto svoje administracije – staviti na vrata kabineta. Roman je, slučajno ili ne, napisan 1934., u prvoj godini Hitlerove vlasti.
U uvodu za ovaj razgovor spomenuli ste kako godinama pokušavate podvući bilancu kada je u pitanju hrvatska država. O čemu se zapravo radi?
Potkraj prošlog desetljeća shvatili smo da se približava 2010., koja je okrugla godina s obzirom na pad socijalizma i raspad Jugoslavije te uspostavu samostalne države. U redakciji smo stoga odlučili napraviti anketu o bilanci tih dvadeset godina. Planirali smo pozvati ljude različitih struka i političkih orijentacija da iznesu svoja viđenja. Ubrzo se pokazalo da autora koji bi došli u obzir ima razmjerno malo, a interesenata još manje. Tako da smo ideju sveli na naručivanje samo jednog teksta koji bi potom, u sljedećim brojevima, mogao postati povod raspravi. Ni od toga nije bilo ništa. Stvar se ponovila 2011., pa onda 2015. i 2016. Na kraju se autor ipak našao, prilog je dogovoren, samo nekoliko kartica, no u posljednji trenutak prije zaključenja broja saznali smo da od teksta neće biti ništa. Tako da je motiv ‘bilance’ hrvatske države postao dio redakcijskog folklora. Potaknut time, u posljednjih nekoliko godina počeo sam slagati svoj autorski dosje na tu temu. Bude li vremena i zdravlja, volio bih objaviti brošuru od sto do dvjesto stranica. Radni naslov je u početku bio ‘Rašljari na Sveučilištu’, po događaju iz 2010., kada je rektor Aleksa Bjeliš dopustio da se po Rektoratu traže ‘podzemne sile’. U novije doba u naslov je ušla ustašija, u raznim oblicima. Čudno je da nema barem pet-šest takvih knjiga. Zemlja je u slobodnom padu, u rukama razbojničkih bandi, a nitko se ne javlja za riječ. Bude li što od te moje brošure, ona će biti pisana iz vizure književnika i urednika kulturnog časopisa. Nastojat ću govoriti o onome što znam.
O čemu konkretnije?
Spomenuo sam već sveučilište koje proizvodi golem broj znanstvenih radova. Kada tražite recenzije članaka ili doktorata tih radova, one su sve afirmativne. Mala smo sredina, ljudi su u strukama međusobno povezani, ako pišete kritički često ste stekli doživotnog neprijatelja. Premda bi bilo ključno da imate neovisno, vanjsko vrednovanje, toga ipak nema. Posljedica je da se po fakultetima nalazi niz odsjeka kojima bi, ozbiljno govoreći, trebalo oduzeti licencu za rad. Pogledajte ljude koji drmaju u Zagrebu: Damir Boras, Ante Čović, Mislav Ježić i pridružena ekipa. Kakve su to ideje? Kako ćemo s time kao zemlja opstati u uvjetima 21. stoljeća? Ili uzmite druge nacionalne institucije: Akademiju, Maticu hrvatsku, Hrvatski institut za povijest, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata … Sve pobrojano ima obilježja nacionalne katastrofe. Uzmite za primjer Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, u koju često zalazim. Većina starih novina koje tražim je pod zabranom. A s digitalizacijom daleko zaostajemo za prvim susjedima, Srbijom i Slovenijom. Kada ste čuli da se o tome govori? Ako pak pogledate cjelinu programa na Hrvatskoj radioteleviziji koji se prikazuje od promjena u vodstvu do kojih je došlo u vrijeme Tomislava Karamarka i Vlade Tihomira Oreškovića, vidite da je netko postavio novu definiciju hrvatstva. Biti Hrvat znači uživati u tamburici i urlati kao sportski navijač. Svatko tko bilo što zna o našoj povijesti zna da je to potpuna negacija najboljega što je mukotrpno stvarano stoljećima. Pitam se tko ih je ovlastio da rade taj užas. Također dobra ilustracija nacionalne katastrofe koja se dogodila poslije 1990., je prestanak rada na sabranim djelima hrvatskih autora. To vam je jedna hrvatska kulturna bilanca. U ovih dvadeset i osam godina nikada nisam čuo da je itko to javno spominjao kao neki problem.
