Početak kraja Jugoslavije je ulazak borovskih radnika u Skupštinu – rečenica je koja se pripisuje Stipi Šuvaru. Štrajk u Jugoslavenskom kombinatu gume i obuće Borovo – tijekom kojeg tisuće radnika 6. srpnja 1988. dolazi u Beograd, a približno petsto probija policijski kordon i ulazi u Saveznu skupštinu – posjeduje snažnu simboliku: u nominalno radničkoj državi, radnici upadaju u najvišu državnu instituciju da bi prosvjedovali protiv antiradničkih politika vlasti Saveza komunista, službene avangarde radničke klase. Samo tri i pol godine kasnije Jugoslavije više neće biti. U danas hegemonskoj slici etnička se pripadnost shvaća kao pokretač, a stvaranje samostalne nacionalne države kao svrha povijesti. Florian Bieber taj je pristup nazvao ‘metodološkim nacionalizmom’ i ‘čitanjem povijesti unazad’: događaji iz prošlosti reinterpretiraju se iz perspektive novostvorenih država, a sve što ne podržava tu ideološku konstrukciju je nevidljivo – pobjednici povijest brišu. U srpnju 1988. radnici Borova u Skupštini, međutim, mašu jugoslavenskim zastavama i tvrde da rukovodstvo raspiruje nacionalnu mržnju ne bi li zadržalo vlast. ‘Ukratko, kada kreću u svoj pohod na savezni parlament, Borovčani to ne čine kao Hrvati ili Srbi, već kao ljudi koji sve teže preživljavaju od vlastitog rada’, pišu u studiji ‘Borovo u štrajku: rad u tranziciji 1987. – 1991.’ autori Sven Cvek, Jasna Račić i Snježana Ivčić.
Objavljena u izdanju udruge Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) uz pomoć Zaklade Rosa Luxemburg, proizašla iz istraživanja započetog 2013. u suradnji Centra za mirovne studije i BRID-a, ova je knjiga ključan doprinos razumijevanju društvenih procesa kasnog samoupravljanja i Jugoslavije. Riječ je o bogatoj protuhistoriji: ova studija mitove današnje Hrvatske pretvara u paru, izbrisano i potisnuto čini vidljivim, a naopaku povijest preokreće s glave na noge. Umjesto opsesije nacionalnim bavi se stvarnim životom, umjesto Vukovara kao nekropole nacionalne religije donosi priču o potentnom industrijskom gradu čiji građani uživaju jedan od najviših životnih standarda u Jugoslaviji, umjesto rata ‘objašnjenog’ vjekovnim etničkim suprotnostima, studija izbijanje sukoba ‘na terenu’ interpretira kao posljedicu nasilja manjih grupa ljudi. Istraživanje je temeljeno na detaljnom iščitavanju tvorničkog tjednika ‘Borovo’ i niza ostale štampe, kao i na nizu intervjua s nekadašnjim radnicima. Amalgam je to – kaže recenzent Nebojša Blanuša – historiografije, historijske sociologije i etnologije. U pletivo analitičkog diskursa i radničkih glasova utkani su primjeri iz kulture koji problematiziraju rad, od epigrama Vesne Parun do pjesama rock i novovalnih bendova. Rezultat je izvanredno zanimljiva i pametno ispričana priča, pitko i pristupačno napisana studija koja filmski oživljava povijest.
Češki kapitalist Tomaš Bata 1931. podiže tvornicu i naselje pored Dunava: niču ceste, kulturni centar, kino, vrtić, osnovna škola, ambulanta, električna centrala. Bata proleterima i pridošlicama sa sela nudi modernizaciju i infrastrukturu – u bilješci ‘Turbine ili opanci?’ Krleža Batu stavlja uz bok Fordu i SSSR-u, simbolima modernoga svijeta. Unatoč solidnom standardu, sve je podvrgnuto profitu: rade i djeca, radni dan traje po petnaest sati, kazne za propuste su drakonske. To je doba formiranja jugoslavenske radničke klase, a Vukovar je i grad radničkog organiziranja: upravo je ovdje 1920. osnovana KPJ. U socijalizmu, Kombinat na vrhuncu zapošljava oko 23.000 ljudi, a Borovo je 1985. po prihodima sedamnaesto poduzeće u Jugoslaviji. Samoupravni je socijalizam danas egzotična društvena forma: poduzeće gradi stanove za radnike (nikad ih nema dovoljno), a podaci o plaćama djeluju apsurdno: na izlistu plaća je primjerice najbolje plaćen ‘KV sjekač gornjih dijelova’, dok je direktor na 147. mjestu. Osamdesetih, međutim, započinje globalni neoliberalni napad na rad i socijalnu državu. Autori demistifikatorski podsjećaju da je, suprotno od dokaza o neefikasnosti jugoslavenskog samoupravljanja, vožnja par-nepar prvo uvedena u SAD-u, dok su redukcije struje postojale i u Velikoj Britaniji. Doba je to jugoslavenske društvene, političke i ekonomske krize, mjera štednje, stand-by aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, pada standarda i plaća kojima je nemoguće podmiriti životne troškove: sistem gubi legitimitet, a radnici se osjećaju iznevjereno od vlastite partije.
Najveći dio knjige rekonstruira iskustvo borovskih radnika u te četiri godine prije početka rata, u kojima se urušava čitava organizacija društva. Sve mjere ‘stabilizacije’ i sanacije krize snažno su usmjerene na štetu rada: uključivanje Jugoslavije u svjetsko tržište prati rezanje plaća, masovno otpuštanje, stečajevi, veliki pad standarda, inflacija, psihoza i strah. Na primjeru Borova, pišu autori, ‘kao modelu društvene logike čitavoga jugoslavenskoga socijalističkog projekta možemo pratiti procese bitne za zemlju u cjelini’. Tu se susreću rastakanje socijalističke moderne, deindustrijalizacija, odnos rada i kapitala, multietnička sredina i rat. Borovo je, kaže Blanuša, ‘egzemplar i metafora poraza ne samo radničke borbe protiv nositelja političke moći i urušavanja samoupravnog socijalizma te nastupanja hrvatskog ortačkog kapitalizma, već i simbol uništenja višenacionalne lokalne zajednice pod okriljem ideologije stvaranja etnički homogenih prostora’. Dok se ukida samoupravljanje, na scenu u Borovu stupaju poznati akteri poput Slavka Dokmanovića, Blage Zadre, Tomislava Merčepa te SDS-a i HDZ-a – blizanaca u nacionalizmu, antikomunizmu i okretanju tržištu. Štoviše, u ekonomskoj su politici bliski i poznom Savezu komunista. Iako su to doba, naglašavaju autori, obilježili radikalan lom i sistemska transformacija, to je istovremeno priča o kontinuitetima kasne Jugoslavije i postsocijalističke Hrvatske. Oba su razdoblja obilježena sustavnim ukidanjem radničkih prava. Istovremeno je tu i prešućivan kontinuitet otpora: 1989. u ozračju društvene katastrofe, u Jugoslaviji štrajka pola milijuna radnika. Radnici iz svih republika sve do ljeta 1991. jedni drugima izražavaju podršku, dok tjednik ‘Danas’ piše o ‘trci između građanskog rata i generalnog štrajka’, ističući kako vlasti u Srbiji potpiruju ‘međunacionalni sukob u Hrvatskoj sa svrhom smirivanja socijalnih napetosti kod kuće’. Radnici, međutim, iako nikako imuni na nacionalizam, često tu političku logiku doživljavaju ‘kao nešto što dolazi izvana, obično iz medija i više ili manje jasno definiranih pozicija vlasti’. O tome je još 1985. pjevalo Zabranjeno pušenje: ‘Političar na radiju / Pričao je o jubilejima / Time valjda hoće da nas zbari / (…) Otrčah u firmu, rekoh / Raja, sve mi je jasno sad / Bratstvo i jedinstvo ne brani radio / Bratstvo i jedinstvo brani rad.’
Minuciozno se u maniri napete krimi-serije – primijetio je Marko Kostanić na portalu Bilten – rekonstruiraju kriza i neposredne posljedice u tvornici: problemi isplate plaća, godišnjih odmora, grijanja, nedostatka narudžbi i repromaterijala, sukoba štrajkačkih odbora i direktora. No one su i povod za dubinsku analizu kompleksnih pitanja ključnih za uništenje Jugoslavije, kao što su interferencija klasnih i nacionalnih sukoba, kontradikcije samoupravljanja, prodiranje nacionalizma u radništvo, istovjetne strategije HDZ-a i SDS-a koji se miješaju u radničke borbe kako bi zavladali svim društvenim resursima, od Borova do kninskog TVIK-a: optika knjige krizu u Borovu sagledava u kontekstu republičkih, općejugoslavenskih, pa i globalnih kretanja, te se navode primjeri i iz drugih tvornica. Intrigantna je teza da je pobjeda opozicije na izborima daleko više posljedica antisistemskog raspoloženja nego ‘izraz buđenja nacionalne svijesti’. U prilog tome ide činjenica da se mobilizirani radnici nastavljaju sukobljavati s novim vlastima sve do izbijanja otvorenog nasilja. Tada je, kažu autori, ‘rat pobijedio rad’ – i to masovno nasilje proizvelo je konačnu podjelu među jugoslavenskim radnicima.
Glavni izvor autorima, borovski tvornički ‘Tjednik’, oduševljava pronicljivošću i informiranošću. U zadnjem predratnom broju novinar lista ispisuje proročanske riječi: ‘Oni koji štampu ne dijele na veliku i malu nadaju se da svojim pisanjem doprinose historijskoj nauci nekog budućeg slobodnijeg i materijalno sretnijeg života. Sve što je zapisano i dešavalo se (…) bit će nadamo se značajan, bogat arhivski materijal u nekoj sretnijoj budućnosti, ne samo u smislu radoznalosti tadašnjih generacija i (da li?) doprinos objektivnijem sagledavanju sadašnjih događaja i tokova.’ Isto se može reći i za ‘Borovo u štrajku’. Živimo u gluho doba banalnih prisila i lažnih istina, no kad one napuknu i kad se otvore prostori za nova znanja, ova će studija – arheologija radništva, hommage Borovu i iščezlom Vukovaru – biti prepoznata kao pionirsko djelo ispred svog vremena.
