Teško je pouzdano znati koliko je ljudi stradalo u katastrofalnoj Putinovoj agresiji na Ukrajinu do njene prve godišnjice. Prema nekim procjenama, u ratu započetom 24. veljače 2022. ubijeno je i ranjeno barem stotinjak tisuća ruskih vojnika i možda još toliko ukrajinskih, ukupno 200 tisuća ili više, a ubijene su tisuće civila. Sukob nije donio samo stravičan broj mrtvih i brutalno razaranje druge najveće europske zemlje, nego i dramatične globalne posljedice: samo broj ljudi kojima diljem svijeta prijeti glad se prema UN-ovom Svjetskom programu za hranu uslijed pandemije koronavirusa i rata u Ukrajini – odnosno pada izvoza iz te planetarne žitnice – u odnosu na 2019. više nego udvostručio i danas iznosi preko 345 milijuna ljudi. Unatoč tome kraj rata se niti ne nazire – štoviše, s aktualnom vojno-političkom situacijom lako je moguće da najintenzivnije borbe tek slijede. Pregovori trenutno izgledaju nemogući jer obje strane smatraju da nastavkom rata mogu dobiti više.
Rusija, doduše, ima ozbiljan problem već sa samim definiranjem ratnih ciljeva. Vladimir Putin Ukrajinu nije napao s idejom osvajanja teritorija, nego brze okupacije, rušenja vlade Volodimira Zelenskog i postavljanja kvislinške vlasti u Kijevu. Nakon što je taj plan zahvaljujući srčanom otporu Ukrajinaca propao, nije jasno što Moskva nastoji postići te zapravo donekle djeluje pogubljeno. Da sačuva obraz nakon poraza tijekom kasnog ljeta, ruski predsjednik je u rujnu proglasio aneksiju četiri ukrajinske oblasti. Time je uvelike pokopao mogućnost skorog prekida vatre, o trajnom političkom rješenju da i ne govorimo. Gotovo je nezamislivo da bi Putin tu odluku poništio ukoliko ga na to ne prisili razvoj na bojištu, dok komentari koji povremeno dolaze iz Kremlja ukazuju da su ambicije i dalje bitno veće. Istovremeno, ruska vojska od četiri pripojene regije – Lugansk, Donjeck, Zaporožje, Herson – nijednu ne kontrolira u cijelosti, a vrlo je upitno da li može postići i te ograničene ciljeve. General Sergej Surovikin je zahvaljujući jesenskoj ograničenoj mobilizaciji stabilizirao linije i zaustavio daljnje ukrajinske prodore. Analitičar Michael Kofman nagađa da je njegova strategija bila sačekati ukrajinsku ofenzivu, iscrpiti je i potom krenuti u kontranapad, moguće na ljeto. Međutim, Surovikina je početkom siječnja na poziciji vrhovnog zapovjednika zamijenio načelnik generalštaba Valerij Gerasimov. On je pokrenuo novu rusku ofenzivu, vjerojatno dvostruko motiviranu: kako bi se napredovalo prije no što ukrajinskoj vojsci stigne obećana zapadna tehnika, ali i kako bi se gospodar Kremlja mogao pohvaliti kakvim-takvim uspjesima u sukobu iz kojeg se inače neće moći izvući, recimo zauzimanjem čitavog Donbasa. Izgleda da ponovno vidimo raskorak između ruskih ciljeva i raspoloživih sredstava: najavljivana velika ruska ofenziva traje već tjednima, ali bez opipljivih rezultata. Ruske snage poražene su kod Vuhledara; vjerojatno će uskoro zauzeti potpuno uništeni Bahmut, ali vrlo brzo će na putu prema Slovjansku i Kramatorsku udariti u novu obrambenu liniju. Mogućnost proboja postoji, ali ne prevelika. Ukratko, upitno je što će Moskva postići u ovoj, od prošle godine već drugoj bitci za Donbas. A širi ciljevi su bez narednih valova mobilizacije potpuno nedostižni.
Štoviše, ruska vojska se izlaže opasnosti da se u napadima iscrpi i potom bude vrlo ranjiva na ukrajinske protunapade. Kijev vjerojatno računa na to da bi mogao izvesti operaciju sličnu oslobađanju Harkivske oblasti. Najvjerojatnija meta bio bi jug Zaporožja, odnosno Melitopolj: njegovim oslobađanjem bio bi presječen ruski "kopneni most" do Krima, ruska vojska bila bi podijeljena, a Ukrajina bi izbila na Azovsko more te ugrozila sam Krim. Međutim, Rusi su toga svjesni, pa su navedeno područje poprilično utvrdili, a Ukrajina više ne uživa premoćnu prednost u ljudstvu: borbe će izgledno biti krvave. Zelenski uporno inzistira da će Kijev pod svoju vlast vratiti i sam Krim. No to će uvelike ovisiti o njegovim saveznicima, odnosno prije svega Joe Bidenu: bez zapadnog oružja, a naročito bez američke materijalne i političke potpore Ukrajina će teško moći ratovati. Premda su ukrajinski proklamirani ciljevi jasni – izgon ruske vojske sa svake stope teritorija – njihovo ostvarenje daleko je manje izvjesno, naročito što se Krima tiče. Nadalje, gubitak Melitopolja teoretski bi Moskvu mogao prisiliti da pregovora na osnovi povlačenja na granice od prije 24. veljače prošle godine, što bi bio dobrodošao razvoj događaja – ali kako je "kopneni most" do Krima najkonkretniji ruski ratni dobitak, mogao bi isto tako potaknuti i eskalaciju. Utjecajni korporativni think-tank RAND u nedavno objavljenoj opsežnoj analizi ukazuje na to da je Putin mobilizacijom srušio društvenu stabilnost koju je gradio više od dva desetljeća: to znači da mu Ukrajina toliko znači da je spreman na velike rizike kako bi postigao nešto što barem izdaleka podsjeća na pobjedu. Unatoč prošlogodišnjim naznakama da se u Washingtonu vesele mogućnosti da što više uruše Rusiju, RAND ističe da bi nuklearna eskalacija ili sukob s NATO-om bili izuzetno opasni za američke interese i potencijalno kobni za planet, a vjerojatnost za tako nešto raste što rat bude dulji. Korporacija tvrdi i da potpuna ukrajinska pobjeda nije realna. Osim toga, zapad ima problema s opskrbom Kijeva municijom. Premda to izgleda teško zamislivo nakon što su ovog tjedna i Biden i Putin sukob definirali kao presudnu bitku – Biden kao bitku za slobodu, u govoru u Varšavi održanom nakon iznenadnog posjeta Kijevu poduzetog u znak solidarnosti, a Putin (u godišnjem govoru o stanju nacije) kao borbu za opstanak Rusije, koji zapad navodno ugrožava – rat će izvjesno završiti pregovorima.
U međuvremenu se može konstatirati još nekoliko stvari. Prvo, rat je Putinovu diktaturu učinio još represivnijom, a više analitičara smatra da bi nacionalistička mobilizacija mogla Rusiju pomaknuti prema fašizmu. Istovremeno, zapadni mediji i političari zatvaraju oči na nacionalizam ukrajinskog društva: koliko god razumljiv u zvjerski razaranoj zemlji, svejedno je odiozan. Proruske stranke su zabranjene, iz knjižnica su izbačeni milijuni knjiga, a sociolog Volodimir Iščenko nedavno je upozorio da je Kijevsko-mohiljanska akademija - najuglednija visokoobrazovna ustanova u zemlji – zabranila korištenje ruskog jezika čak i u privatnoj komunikaciji među studentima. Drugo, sukob jest dramatično urušio rusku moć, ali upravo objavljena studija think-tanka European Council of Foreign Relations pokazuje da se zapad kroz ovaj rat snažno ujedinio, ali da većina stanovnika ključnih sila kao što su Kina, Indija ili Turska sukob vidi posve drugačije, a Rusiju i dalje doživljava kao strateškog saveznika i partnera. Drugim riječima, zapad je možda homogeniziran, ali je i manje utjecajan nego li ikad ranije, naročito na "globalnom jugu". Autori studije kažu da bi ruski napad na Ukrajinu mogao predstavljati početak "postzapadnog" svjetskog poretka.
Osim navedenih, postoji još čitav niz važnih nepoznanica. Ukoliko Ukrajina u toku 2023. ne porazi odlučno Rusiju, što je nesigurno, da li će rat trajati i 2024. - pa i duže, odnosno godinama? Ukoliko se to ostvari, hoće li i kako na potporu zapada utjecati američki predsjednički izbori koji se održavaju krajem 2024. godine? Putin, naime, vjerojatno računa upravo na to da će se zapad u jednom trenutku "umoriti" od rata, odnosno da Rusija može duže izdržati. I postoji li opasnost da Kina počne aktivnije podupirati Rusiju, pa i oružano, što bi sukob opasno pomaklo ka svjetskom ratu? Tu je mogućnost nedavno spomenuo američki državni tajnik Anthony Blinken, no moguće da je blefirao. Nadalje, jednom kada se sjedne za stol, o čemu će se pregovarati? Putin ima zacrtana dva cilja koja su Kijevu – razumljivo – neprihvatljiva: teritorijalne koncesije (Rusija trenutno drži otprilike 17,5 posto ukrajinskog teritorija, čiji gubitak bi Ukrajinu ozbiljno osakatio), ali i daljnji utjecaj na vanjskopolitički položaj Ukrajine. Prvi zahtjev predstavlja brutalno kršenje fundamentalnih međunarodnih normi i nagrađivanje zločinačke agresije. Međutim, ukoliko se obje strane iscrpe bez pobjednika, "zaleđivanje" sukoba i de facto podjela Ukrajine bit će izvjesna realnost, koja ne garantira trajan mir. Rat bi se mogao pretvoriti u višedesetljetnu noćnu moru nalik indo-pakistanskom sukobu oko Kašmira – duga nestabilna primirja prekidana povremenim okršajima, što bi Evropu trovalo desetljećima. Što se drugog zahtjeva tiče, ukoliko Kijev pristane na teritorijalne ustupke, u zamjenu će tražiti vojnu i političku integraciju sa zapadom te sigurnosne garancije – a zapadne zemlje do sada su uglavnom na te zahtjeve odgovarale "ne još": hoće li u budućnosti imati volje za te korake, kao i za istinsku obnovu Ukrajine? A kako će izgledati postratni odnos Evropske unije i Rusije? Emmanuel Macron je na prošlotjednoj Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu opravdano istaknuo kako će zapad morati naći način da razgovara i gradi odnose s Moskvom i opravdano otpisao priče o "promjeni režima" kao iluzorne. I najvažnije: koliko će još ljudi biti ubijeno?
