Skulpturu mačke na grobnicu je donijela žena kojoj je kao djevojčici ta životinja spasila život: kada su ustaše došli po njezinu obitelj, ona je potrčala za kućnim ljubimcem, što nitko nije primijetio. Tako se uspjela spasiti – tumači nam 81-godišnja Danica Praštalo, koja je i sama preživjela tri ustaška logora za djecu, pred mirogojskom grobnicom u koju su sahranjena djeca iz Bilogore, Slavonije, s Kozare i Korduna. Uz skulpturu mačke i vjerska obilježja, tu je još desetak figura koje bi bolje pristajale dječjoj sobi nego groblju: kuću nalik gljivi, male anđele i medvjediće donijeli su preživjeli logoraši, članovi njihovih obitelji, rijetki namjernici.
- Te šarene figure podsjećaju me na život u logorima. Kao što tada nisam imala djetinjstvo, tako sada nemam ni starost - kaže Danica.
Rođena u Agincima kraj Bosanske Dubice, odrastala je u seoskoj obitelji, uz još troje braće i sestara. Život im se zauvijek promijenio 1941., kada su izbjegli na Kozaru. Nakon boravaka kod rođaka i skrivanja u šumi, ustaše su ih pronašli i zarobili u ljeto 1942. godine.
- Na željezničkoj stanici u Cerovljanima odvojili su muškarce, koji su vlakovima odvezeni na Staro sajmište. Među njima je bio i moj otac. Majku, brata Milorada, sestre Ljubicu i Milicu i mene su zajedno s drugim ženama i djecom odveli u Jasenovac, gdje su se ustaše nad nama najčešće iživljavali metodom koju su nazivali 'sunčanjem': oko podneva bi djecu i majke okupili na čistini, pa šetali oko nas… Jedan od njih kazao je mojoj majci: 'Kujo partizanska, otvori kišobran i drži ga iznad moje glave da ne pocrnim', a onda meni naredio da legnem… 'Dječja nakazo, ionako ćeš prije ili kasnije postati đubre za zemlju. Sada gledaj u sunce sve dok ti zjenice na pobijele tako da više nikada više ne vidiš Srbe', vikao je na mene dok mi je držao nogu pod vratom. Mučenje bi prestalo kada bi mojoj majci naredio da kišobran odnese do sljedeće žene - prisjeća se Danica, koja je tada imala svega osam godina.
Budimirovi, kako se Danica nekada prezivala, ponadali su se da su mučenja završila kada su se u Jasenovcu pojavili ljudi s crvenom trakom oko ruke.
- Majkama s troje i više djece naredili su da se ukrcaju u vlak za sabirni logor za starce, žene i djecu u Sisku. Po dolasku u Sisak odvojili su nas od majki, a potom su nas nadzirale časne sestre koje su nas redovno tukle šipkama. Budući da nisu gledale kuda udaraju, malenim su kolicima svakodnevno odvožena mala tijela - svjedoči Danica Praštalo.
S bratom i sestrama potom je odvedena u Zagreb, pa u logor u Jastrebarskom, gdje su starija djeca odvojena od mlađe. Ona je s bratom otpremljena u Koprivnicu, da bi zajedno s ostalima bili 'razdjeljivani' tamošnjim domaćinstvima.
'Stigli su šugavci, partizančići i Srpčići! Možete s njima i u svinjac', urlao je svećenik koji nas je razvozio po gradu i okolnim selima. Imala sam sreće što sam završila u dobroj obitelji, gdje sam služila ženi koja me stalno vodila u crkvu i naposljetku prekrstila. Dobila sam novo ime, pa me majka nakon rata jedva pronašla - prisjeća se današnja starica.
Nekada šesteročlana obitelj imala je nakon rata svega četiri člana: osim oca, ostali su i bez najmlađe Ljubice, za koju je obitelj kod koje je nakon logora živjela tvrdila da im je biološko dijete; cijeli je slučaj završio i na sudu.
U znak sjećanja na svoju izgubljenu obitelj i sve mališane ubijene za NDH, Danica je zajedno s članovima Udruženja logoraša iz Banje Luke i Beograda nedavno posjetila masovne grobnice na zagrebačkom i jastrebarskom groblju. Danas živi u Banjoj Luci i nije zadovoljna načinom na koji su obilježene takve grobnice u Hrvatskoj.
- Budući da je naslijedila negativnu praksu iz SFRJ, gdje nisu bili izrađeni popisi žrtava i prikupljena svjedočanstava preživjelih logoraša, Hrvatska po tom pitanju još njeguje kulturu zaborava - objašnjava Aneta Lalić, voditeljica Odjela kulture u Srpskom narodnom vijeću. Iz istog razloga, dodaje, sve do prije nekoliko mjeseci Dječje groblje u Sisku nije bilo zaštićeno ni uvedeno u registar kulturnih dobara. Riječ je o memorijalu s kojim se SNV, na inicijativu preživjelih logoraša, posljednjih godina intenzivno bavi.
- To je mjesto u fokusu našeg zanimanja: s obzirom na to da područje nekadašnjega dječjeg logora spada u sastavni dio grada, još je prisutno u sjećanju lokalnog stanovništva. Da dio te zajednice nije pokušavao spasiti djecu, pritom riskirajući i vlastite živote, žrtava bi bilo daleko više. Smatramo da bi kroz priče preživjelih logoraša djeca starijih osnovnoškolskih i srednjoškolskih uzrasta najbolje mogla učiti o Drugom svjetskom ratu. Dugoročni nam je plan da se nadležnom ministarstvu obratimo s takvim zahtjevom - kaže Aneta Lalić.
Dan bijelih ruža 4. oktobra u Sisku
U znak sjećanja na djecu stradalu u sisačkom i drugim logorima diljem NDH, svake prve subote u oktobru, u organizaciji SNV-a i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Siska, u Sisku se održava komemoracija nazvana Danom bijelih ruža. Uz predstavnike državnog vrha, lokalne zajednice i udruga civilnog društva, i ove će godine, 4. oktobra, bijele ruže na dječje groblje položiti i nekadašnji mališani koji su uspjeli izbjeći smrt u ustaškim logorima. Među njima će biti i Danica Praštalo.
