Sandra Benčić, supredsjednica stranke Možemo!, nije bila samo logičan nego, zapravo, i jedini mogući izbor za premijersku kandidatkinju: njezinoj političkoj marljivosti, artikuliranosti i borbenosti u prošle tri i pol godine nije bilo ozbiljne konkurencije unutar stranke kojoj pripada, pa ni općenito u redovima opozicije. Isticanje kandidatkinje za premijerku nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora, gledano iz perspektive Možemo!, pametan je politički potez, premda se premijerka, za razliku od predsjednika Republike, ne bira na neposrednim izborima, već o toj dužnosti odlučuje većina koja se formira u Saboru.
Riječ je o pametnom potezu jer je, rekosmo, Benčić postala jedna od vodećih ličnosti hrvatske politike na nacionalnoj razini i jer Možemo! nema boljeg kandidata ili kandidatkinju, a onda i stoga što su u toj stranci ispravno shvatili da je maksimalno personalizirana kampanja najbolji način da zamaskiraju dvije svoje osnovne slabosti: prva je veoma uzak krug lica koja je šira javnost sposobna povezati s Možemo!, a druga je praktično nepostojanje te stranke izvan Zagreba, osim Suzane Jašić u Pazinu i Dušice Radojčić u Puli te možda još ponekoga ponegdje, primjerice, u Dubrovniku i Rijeci.
Benčić je uvjerljivija, politički autentičnija i puno bolje kotira u javnosti od Grbina, a koliko god se SDP i Možemo! zasad suzdržavali od izravnije međusobne konfrontacije, nema sumnje da će se više-manje natjecati za isto biračko tijelo
Sandra Benčić sigurno će uspjeti da svojom osobnošću, energičnošću, stavovima i znanjem osvoji neki postotak glasova za Možemo! i u onim dijelovima Hrvatske – odnosno i u onim izbornim jedinicama – u kojima će se njezina stranka morati dobro pomučiti da pronađe četrnaest koliko-toliko kompetentnih ljudi za izbornu listu. Mimo toga, Benčić je uvjerljivija, politički autentičnija i puno bolje kotira u javnosti od Peđe Grbina, predsjednika i premijerskog kandidata SDP-a, a koliko god se SDP i Možemo! zasad suzdržavali od žešće i izravnije međusobne konfrontacije, i koliko god i jedni i drugi bili svjesni da ne mogu ni sanjati o budućoj vladajućoj većini bez postizborne koalicije sastavljene minimalno od rečene dvije stranke, nema sumnje da će se SDP i Možemo! više-manje natjecati za isto biračko tijelo.
Benčić bi mogla biti faktor koji će sasvim približiti izborne rezultate stranke Možemo! rezultatima Socijaldemokratske partije, uz eskiviranje oštrog sukoba s Iblerovim trgom i Grbinom: čak neovisno o eventualnoj postizbornoj suradnji, Možemo! je u Zagrebu stabilno na vlasti uz podršku SDP-ovih gradskih vijećnika i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću nije baš svejedno hoće li ili neće imati tu podršku.
Možemo! će, dakle, nesumnjivo politički profitirati od relativno ranog izlaska s premijerskom kandidaturom Sandre Benčić, no neće iščeznuti unutrašnje slabosti koje se nastoji kamuflirati tom kandidaturom. Kako je moguće da Možemo! u protekle dvije godine i tri mjeseca, koliko ima vlast u glavnom gradu, ili u četrdesetak mjeseci, koliko su relevantna parlamentarna stranka, nije stvorio iole vidljive organizacije barem u ostalim velikim i većim gradovima u Hrvatskoj?
Premijerski kandidat SDP-a – Peđa Grbin (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Vremena su se, dakako, promijenila i brojnost ogranaka širom države nije ni na parlamentarnim izborima više onako važna kao što je bila prije dvadeset pet ili petnaest godina, ali nije postala ni posve nevažna. Benčić je, primjerice, najavila da u kampanji planira obići cijelu Hrvatsku i izravno komunicirati s građanima, što ipak podrazumijeva da u svakom većem gradu postoji makar grupica članova ili simpatizera koji će se pobrinuti za to da se kandidatkinja ima kome obratiti, da ima s kime porazgovarati. U velikoj većini gradova, o općinama da i ne govorimo, Možemo! zasad nema takav krug ljudi, mada Benčić spominje neidentificirane grupe u Slavoniji, Dalmaciji, sjevernoj Hrvatskoj, na otocima...
SDP i dalje ima terensku prisutnost u mjeri koja nije zanemariva i zbog toga je, između ostalog, potencijalno najefikasniji koncept lijevog nastupa na izborima bio u predizbornoj koaliciji SDP-a i Možemo! sa Sandrom Benčić kao zajedničkom kandidatkinjom za premijerku. To, međutim, nije bila realna opcija em zbog toga što SDP sebe i dalje smatra velikom strankom i misli da će biti ponižen ako ne bude imao svog pretendenta na Banske dvore, pa kakav god bio i kakve mu god bile šanse, em zbog toga što je Možemo! – sasvim legitimno – procijenio da ima još prostora za rast, pa i na račun SDP-a, da bi predizborni savez sa SDP-om u ovoj fazi zaustavio Možemo! u razvoju i lišio ih pune kontrole nad vlastitim političkim projektom te da bi se taj projekt počelo doživljavati podvarijantom SDP-a.
Kako je moguće da Možemo! u protekle dvije godine i tri mjeseca, koliko ima vlast u glavnom gradu, ili u četrdesetak mjeseci, koliko su relevantna parlamentarna stranka, nije stvorio iole vidljive organizacije barem u ostalim velikim i većim gradovima?
Drugim riječima, Tomaševiću, Sandri Bančić i ostalima sad je važnije učvršćivanje vlastite stranke od va banque pokušaja degažiranja HDZ-a u opoziciju. Isti je krajnji smisao i rezolutnog odbijanja moguće postizborne koalicije s Mostom, pri čemu je u tom slučaju razlog odbijanja suradnje ustrajavanje na ideološkoj pravovjernosti, što je, također, legitimno i razumljivo, no povećava HDZ-ove šanse za ostanak na vlasti.
Kako je moguće da Možemo! tokom dvije godine i tri mjeseca čak ni u Zagrebu nije afirmirao barem nekoliko ljudi koji bi nešto značili u javnosti, u koje bi građani mogli steći povjerenje, koji bi donijeli novu političku vrijednost? Čini se da odgovor i na ovo i na prethodno pitanje, ono o slaboj teritorijalnoj raširenosti, nije u nesposobnosti ili u lijenosti stranačkog vodstva. Najbliže točnom odgovoru jest to da se radi o strateškoj nezainteresiranosti za privlačenje novih ljudi, to jest za izgradnju šire kadrovske strukture na svim razinama političkog djelovanja.
Možemo! kao da se boji da će im se u redove uvući netko tko će ih pokušati iskoristiti za privatne interese, ili netko tko će im narušiti unutrašnju monolitnost, ili netko tko će ih kompromitirati na bilo koji način. Ta zatvorenost služi tome da se unaprijed osujete unutrašnja nezadovoljstva i razilaženja, ali to je suprotno logici postojanja političkih organizacija u demokratskim društvima, naročito kad je riječ o organizacijama koje imaju ambiciju da upravljaju državom. Takav koncept dugoročno je neodrživ, jer da je održiv, onda bi takav pristup njegovale i druge partije u demokratskom svijetu.
Namjerni kadrovski deficit posebno je očit u Zagrebu. Više od dvije godine nakon preuzimanja vlasti u glavnom gradu, Možemo! nije uspjelo kompletirati novi pročelnički sastav, a pročelnici su na razini gradske uprave ono što su ministri na razini Vlade. Gradski pročelnici praktički ne postoje u političkom i javnom životu. Ni natprosječno informirani Zagrepčani nisu u stanju navesti više od dva-tri imena i prezimena zagrebačkih pročelnika i pročelnica. Šalje se poruka da su nevažni svi osim gradonačelnika Tomaševića i njegove zamjenice Danijele Dolenec te donekle Luke Korlaeta, drugog gradonačelnikovog zamjenika, i još dva ili tri čovjeka iz sjene.
Andrej Plenković (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
To ne bi bila normalna situacija čak i kad bi upravljanje Zagrebom bilo savršeno, i čak da je Zagreb doživio opći procvat u prošle dvije godine, a upravljanje glavnim gradom, htjela-ne htjela, bit će Sandri Benčić ipak veći uteg nego vjetar u leđa. Pritom ne mislimo toliko na dosadašnje rezultate Možemo!-vlasti u glavnom gradu – rezultate koji nisu blistavi, ali nisu ni potpuna katastrofa – koliko na mogućnost da se veći dio kampanje Sandre Benčić svede na obranu Tomaševićevih poteza u vođenju Zagreba. Ako suparnici uspiju pretvoriti Benčić u odvjetnicu zagrebačke gradske uprave, njezina premijerska kandidatura bit će unaprijed osuđena na podbačaj.
Činjenica je da se u Zagrebu, u pogledu komunalnih i javnih usluga te prometne i svake druge infrastrukture, ne živi kvalitetnije otkako je Možemo! na vlasti. Činjenica je i to da je suzbijena korupcija koja je cvjetala za vladavine Milana Bandića i da se novac više ne razbacuje na sumanute projekte koji su služili izgradnji Bandićevog kulta ličnosti i bogaćenju odabranih poduzetnika. Gradske financije sada su u znatno boljem stanju nego prije dvije godine, ali to postignuće previše je apstraktno da bi se moglo pokazivati biračima u ostatku Hrvatsku kao nešto u čemu se Možemo! upravljački dokazao i u čemu može biti bolji od Plenkovićevog HDZ-a na državnoj razini.
Uostalom, državne financije ne stoje ništa lošije od zagrebačkih. Sve ostalo što je napravljeno u Zagrebu u dosadašnjem mandatu – od zdravstva i školstva, preko stanovanja i zbrinjavanja otpada, do infrastrukturnog razvoja i kulture – nije baš za pokazivanje. Možda će biti nešto za godinu ili godinu i pol, ili u eventualnom drugom mandatu, ali sad je tako kako jest. Zagreb, ukratko, ne može poslužiti Sandri Benčić kao dobar ogledni primjer političkih nakana i sposobnosti njezine stranke na državnom nivou.
Ostat će inzistiranje na vlastitom poštenju, korumpiranosti HDZ-ove vlasti i podređenosti državnih institucija interesima HDZ-a. Premijerska kandidatkinja stranke Možemo!, zahvaljujući svom političkom talentu i liderskom kapacitetu, u tome će biti uvjerljivija od ostalih Plenkovićevih protukandidata, ali samo to neće biti dovoljno da se HDZ-u izbije vlast iz ruku.
