Amira Hass spada među rijetke izraelske novinarke i novinare koji su živjeli i radili u Gazi i na Zapadnoj obali. Ta višestruko nagrađivana novinarka i ljevičarka decenijama glasno kritikuje izraelsku okupaciju, ali i Hamas, ukazujući na posljedice i opasnost koju nose politike obje strane. Godine 2006. uporedila je izraelsku politiku prema palestinskoj populaciji sa aparthejdom u Južnoj Africi.
Hass je rođena u Izraelu, kamo su njeni roditelji došli nakon što su preživjeli logore u Evropi, otac iz Rumunije, a majka, Hanna Levi, iz Sarajeva. Početkom lanjskog oktobra zatekla se u SAD-u, gdje se pridružila antiratnim protestima u nekoliko gradova. U novembru se vratila kući u El-Bireh na Zapadnoj obali. Na naša pitanja odgovarala je putem e-maila, iz jedne evropske zemlje u kojoj je bila u posjeti prijateljima koji su uspjeli napustiti Gazu, nekoliko dana prije odluke Međunarodnog suda pravde (ICJ) koji je od Izraela zatražio da učini sve što je u njegovoj moći kako bi spriječio djela genocida u Pojasu Gaze.
Uspijevate li raditi u uslovima u kojima danas živite?
Dani mi počinju provjeravanjem šta se dešava sa prijateljima u Gazi. Obično čekam da vidim dvostruke kvačice na porukama na WhatsAppu kako bih osjetila olakšanje, jer znam da se bilo kome u svakom času svašta može dogoditi. Ako je moguće, razgovaramo ili razmjenjujemo poruke. Zatim čitam vijesti, pratim Al Jazeeru, BBC, palestinske portale, Guardian, izraelske medije, Facebook, WhatsApp poruke. Nakon toga odlučujem o temi na kojoj ću raditi. Onda pišem, pa opet čitam vijesti.
Svi moji sastanci i razgovori vrte se oko Gaze, a emocionalna patnja je stalna pratnja. Iako ne pišem o izraelskim, i neizraelskim, žrtvama početnog napada Hamasa, uključujući i otete civile, njihova sudbina i agonija njihovih obitelji također mi ispunjavaju dane i misli. Ovih dana puno manje putujem Zapadnom obalom nego prije rata: prvi razlog je taj što sam odlučila uglavnom pisati o Gazi, razaranju, ljudima. Ono što se dešava je očito i iz daljine, i to je razlog zašto toliko ovisim o portalima.
Drugi razlog je taj što je vojska praktički zatvorila i razdvojila većinu palestinskih sela i gradova na Zapadnoj obali. Mobilnost je otežana, mogu se izgubiti sati u pokušaju da se stigne do odredišta. Zbog toga nisam pisala o drugim temama koje me obično zaokupljaju: nasilju doseljenika, vojnim invazijama na palestinska naselja i domove na Zapadnoj obali, širenju naselja. Za sve to trebala bih ući u blokirane palestinske zajednice. Čak sam odgodila pisanje o ekonomskim posljedicama ovog rata, iako sam to planirala gotovo od samog početka. Održavanje stalnog kontakta sa Gazom oduzima puno vremena jer Izrael često blokira telekomunikacije, a pisanje me emocionalno iscrpljuje više nego ikad.
Orvelovska definicija rata
Haaretz je početkom godine objavio vašu kolumnu u kojoj, između ostalog, pišete: "Ljudi su uglavnom u modusu preživljavanja, obuzeti stalnim egzistencijalnim strahom." Također citirate komentar čitatelja na jedan prethodni tekst u kojem on kaže kako su patnja i bol "tog pokvarenog naroda" njegovo gorivo. "Što je veća njihova tuga, to je veći moj optimizam za bolju budućnost. U njihovoj ćemo se smrti utješiti." Odražava li taj komentar mišljenje većine? Kako se suprotstaviti takvim komentarima?
Ako sudimo po komentarima čitatelja – ne samo na moje tekstove – onda se mnogi izraelski Jevreji tako osjećaju i objavljuju takve krvoločne misli i osjećaje koji doista odražavaju, a potom i potiču službeno vojno ponašanje na terenu.
Bili ste u SAD-u kad je počeo rat i vidjeli demonstracije sa pozivom na prekid vatre i prestanak genocida. Danas možemo u tom smislu govoriti i o globalnom pokretu, ali je upitno kolika je njegova snaga. Čuju li se ti glasovi u Izraelu i Palestini? Mogu li oni donijeti promjenu?
Masovne demonstracije posvuda izražavaju šok koji toliko ljudi osjeća s obzirom na suočenost sa prizorima smrti i razaranja. Te su demonstracije sve brojnije i sve češće. No istodobno nisu uspjele natjerati vlade da zaustave napade Izraela. Zapadne zemlje zapravo još uvijek podržavaju Izrael i njegovo "pravo na samoobranu" – jedna od najružnijih, orvelovskih, definicija rata. Južnoafrička Republika poduzela je najhumaniju inicijativu podigavši tužbu protiv izraelskog genocidnog rata, ali već su i dosadašnji izgubljeni životi, razaranje, brisanje prijašnjeg načina života i veza u zajednici i obiteljima neopisivi i nepopravljivi.
Gorljiva službena podrška Izraelu i njegovom ratu protiv Palestinaca motivirana je, vjerujem, ciničnim praktičnim vojno-ekonomskim razlozima, a također i antimuslimanskim i antiimigrantskim osjećajima
Impresivno je pratiti palestinske novinare koji izvještavaju iz Gaze. Snimke koje šalju razlikuju se od onoga kako međunarodni mediji obično izvještavaju iz kriznih područja kojima imaju pristup. Ipak, novinari su u ratnim uslovima mnogočime ograničeni. Koliko pratite te izvještaje i društvene mreže?
Pratim društvene mreže, ali se mnogo oslanjam i na prijatelje i WhatsApp grupe u kojima se dijele poruke, umjesto da ih tražim samostalno. Bojim se da se ne utopim u svemu. Snimke su jako važne, ali obično nedostaju brojne činjenice, ponekad čak i imena i mjesta. Naglasak je na vizuri i emotivnom dojmu, a ne na činjenicama koje su bitne za profesionalno izvještavanje. Također, Hamasove borce vidimo samo na službenim snimkama. Slobodni novinari obično izbjegavaju spomenuti njihovu prisutnost ili postojanje tunela i uskladištenog oružja u domovima civila, što bi možda sporadično moglo objasniti, ali ne i opravdati izraelsko razaranje tog područja.
Razlozi za taj propust mogli bi biti očiti sami po sebi: mogu biti u vojnoj cenzuri koja je u ratu prirodna, jednako kao u Izraelu, ili u nespremnosti da se pomogne okupatorskoj vojsci i njenoj propagandi, ili u pukom strahu od reakcije Hamasa i javnosti koja ga ne odobrava. Ali ako pratim njihove izvještaje, ne mogu da se ne zapitam što nedostaje. Ti izvještaji rijetko, ako uopće ikada donose razmišljanja Palestinaca o napadu Hamasa 7. oktobra ili bilo kakvu kritiku o njihovom ponašanju otada. To također puno govori.
Izrael pokušava ušutkati te glasove ubijanjem novinara u Palestini. Zapadne vlade također sudjeluju u ušutkavanju antiratnih glasova i karakteriziraju ih kao antisemitizam. Čak su i Jevreji optuženi za to. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Ne znam koliko su ubojstva novinara i bilo koga ko fotografira namjerna, odnosno koliko imaju za cilj ušutkavanje i zastrašivanje, ili slučajna. Svaki centimetar u Gazi je opasan, a s obzirom na to da se novinari – službeni ili stranački – neprestano kreću uokolo, u stalnoj su opasnosti. Također, izraelska definicija "ubojitih ciljeva" – ispričavam se na tom opscenom izrazu – uključuje i neborbene članove Hamasa ili Palestinskog islamskog džihada. Među njima ima novinara koji su možda pružili neke profesionalne usluge tim organizacijama. Što ne opravdava, naravno, nego samo objašnjava neka ubojstva.
Ako je bombardiranju bilo cilj ušutkati i odvratiti druge, izraelski neuspjeh je i tu golem. Mladi ljudi naoružani pametnim telefonima, koji rade usprkos čestim blokadama komunikacijskih mreža, pridružili su se toj golemoj vojsci amaterskih, ali vitalnih reportera i dokumentarista. Drugi oblici ušutkavanja koje spominjete potpuno su drugačiji i ne uključuju tako okrutne metode kao što je oduzimanje života, pa možda zaslužuju poseban paragraf.
Izrael i prookupacijski lobiji u mnogim zemljama uspjeli su unijeti strah u medijske prostore koji prihvaćaju da je kritika Izraela jednaka antisemitizmu. I da, i Jevreji mogu biti optuženi za antisemitizam ako kritiziraju izraelsku politiku. Je li Holokaust i njegov trajni trag u zapadnim društvima i vladama, posebno u Njemačkoj, pravi razlog? Sumnjam. Automatska, gorljiva službena podrška Izraelu i njegovom ratu protiv Palestinaca – i nedjelovanje u odnosu na nasilan proces kolonizacije na Zapadnoj obali – motivirana je, vjerujem, ciničnim praktičnim vojno-ekonomskim razlozima, a također i antimuslimanskim i antiimigrantskim osjećajima.
Za razliku od sedamdesetih i osamdesetih godina, kad se u međunarodnom diskursu govorilo o "nacionalno-oslobodilačkim pokretima" koji su mogli koristiti teror vrijedan osude, danas je opća etiketa "teroristička organizacija". Države dakle Hamas ne vide kroz prizmu višedesetljetne izraelske represije i nasilja, nego samo kroz prizmu djela i izjava. Istodobno, antisemitski osjećaji nisu nestali iz lokalnih kultura u mnogim evropskim društvima, a ponekad se protivljenje izraelskoj politici miješa s takvim drevnim osjećajima. I sama sam tome svjedočila.
Postoji tendencija izdvajanja Izraela, kao da je on jedini agresorski kolonizator u ljudskoj povijesti ili jedina država u kojoj je službeno ubijanje civila česta pojava, dok se istodobno zanemaruju kontekst i okolnosti njegova osnivanja. Ljevičari i internacionalisti moraju dakle biti na oprezu s obje strane. Kritizirajte i osuđujte Izrael, što i treba, ali nemojte dopustiti da se ti stavovi koriste iz pogrešnih razloga.
"Nikad više"
Nedavno sam razgovarala s prijateljem, Jevrejom iz Srbije, koji mi je rekao da je očajan zato što drugi put u njegovom životu netko u njegovo ime čini genocid. Bilo je tako bolno to čuti. Što biste rekli nekome tko se tako osjeća, nekome ko zna da je "nikad više" samo fraza?
Dijelim očaj, a on je još veći. "Nikad više" vrijedi ili bi trebalo vrijediti i za druge okrutne, neljudske aspekte života na ovom svijetu, a time i za naš stalan osjećaj žalosti i poraza, odnosno odlučnost da nešto poduzmemo. Širenje divljeg kapitalizma koji ugrožava održivost cijelog svijeta i odumiranje sustava socijalne skrbi, odbijanje primanja izbjeglica iz ratom i glađu pogođenih zemalja, dječji rad itd. A to su samo neki primjeri nepravde koja se ponavlja i uvećava usprkos svim naporima.
Bojim se za život svakog stanovnika Gaze i žalim svakog trenutka gubitak Gaze koju sam poznavala i voljela, i one koju nisam poznavala, nadajući se da ću joj se uskoro moći vratiti i upoznati je. Izraelskim je novinarima od kraja 2006. zabranjen ulazak u Gazu. Otada sam uspjela tri puta ilegalno ući, zadnji put 2010. godine. Sve vam ovo pišem iz jedne evropske zemlje u koju sam došla u posjetu prijateljima koji su pobjegli iz Gaze. Oni su gledali, strepili i proživljavali smrt u svakom trenutku tokom tri mjeseca prije bijega. Bojali su se da će umrijeti svakog trenutka. I usuđujem se reći da je to slučaj sa svima.
Posve je izvjesno da je Hamas shvatio da će pokrenuti veliki izraelski protunapad: tri mjeseca kasnije i dalje se bore i imaju dovoljno vojnika, oružja, streljiva, taktike i volje
Konstantan strah, tolika koncentracija raseljenih ljudi, nesigurnost od bombi u borbenim područjima, nedostatak vode i hrane, prekid posla i bilo kakvog produktivnog i kreativnog angažmana, poremećaj bilo kakve civilne aktivnosti i nepodnošljiv broj ubijene djece. Sve to čini ono što Palestinci doživljavaju genocidom, bez obzira na točne brojke žrtava. Stoga bi zahtjevi za prekidom vatre trebali biti sve glasniji, kako bi se zaustavio porast broja ubijenih. Uz svu bol koju osjećam, radije analiziram sadašnji rat u Gazi u političkim terminima, a ne samo ili uglavnom u moralno-emocionalnim.
No niste mi postavili nijedno pitanje o Hamasu općenito i njihovoj vojnoj operaciji koja je pokrenula aktualni rat. Nespominjanje Hamasa kao važnog političkog, vojnog, društvenog i ideološkog faktora danas i u proteklih 30 godina može stvoriti pogrešan dojam da su Palestinci pasivni primatelji opresije. Ako Palestince smatramo isključivo žrtvama, to ne doprinosi našem razumijevanju situacije. Palestinci u velikoj mjeri podržavaju Hamas, posebno nakon 7. oktobra. Ne zbog zločina koje je počinio – većina Palestinaca ne želi vjerovati da je to istina – nego zato što je Hamas briljirao u izazivanju izraelske arogancije i vojne nadmoći te utjecao na razvoj događaja, i zato što je usavršio ideju oružane borbe, koju su Palestinci uvijek obožavali.
Sada se treba zapitati je li pomno planiran vojni napad imao političku dimenziju i motivaciju te kakva je ona bila. Odgovor još nije jasan. Izraelska politika u proteklih 30 godina, čak i pod krinkom "mirovnog procesa", bila je sabotirati palestinski nacionalni projekt za državu. Možda je prerano da odgovorimo na pitanje hoće li napad Hamasa natjerati Izrael na povlačenje. Izrael je u proteklih 30 godina dokazao da se odbija odreći doseljeničko-kolonijalnog karaktera. Jesu li nedavni oružani napad i prethodni oružani sukobi s Izraelom na Zapadnoj obali zaustavili proces kolonizacije, preokrenuli ga? Nisu, naprotiv. A rat je doseljenicima pružio priliku da pojačaju napade koji prisiljavaju Palestince na raseljavanje.
Posve je izvjesno da je Hamas shvatio da će pokrenuti veliki izraelski protunapad: tri mjeseca kasnije i dalje se bore i imaju dovoljno vojnika, oružja, streljiva, taktike i volje. Stanovnici Gaze, posebno stručnjaci, akademski obrazovani građani, liječnici, mladi i bogati, žele napustiti razoreni pojas, mnogi to i čine. To je u savršenoj korelaciji s dugogodišnjom voljom Izraela da oslabi palestinsko društvo i desetkuje broj Palestinaca "dobrovoljnim" i prisilnim raseljavanjem. Može li se takav izvjestan scenarij velikog odljeva mozgova i uništene infrastrukture, za čiju će obnovu trebati desetljeća, još uvijek smatrati palestinskom pobjedom? Približava li to Palestince oslobođenju? Ostaje da se vidi.
