Tragajući za svojim korijenima, američki državljani Božidar Bajić i Hauvard Grandi, dva tjedna boravili su u zavičaju predaka. Oni su pripadnici treće ili četvrte iseljeničke generacije pa ne govore srpski, no Aleksandar Bugarin, koji od 1994. godine vodi pravoslavnu parohiju Svetog Georgija u Kanzas Sitiju, potaknuo ih je da pobliže upoznaju predjele bivše državne zajednice. I sam im je, uz vozača Milana Vezmara, bio u pratnji dok su obilazili manastire i gradove u Srbiji, poklonili se žrtvama Jasenovca, istraživali Liku i Gorski kotar. Domaćin u Plaškom, ‘sjedištu’ Bajićeva i Grandijeva pohoda, bio je tamošnji paroh Jugoslav Maksimović, a u gostoprimstvu i osmišljavanju izleta iz Josipdola, gdje su bili smješteni, zdušno su mu pomagali Zorka Jovetić, Jovanka Korać i Milan Šupica.
- Osnivanju pravoslavne parohije u Kanzas Sitiju velikim su dijelom pridonijeli Plaščani koji su potkraj pretprošlog i početkom prošlog vijeka odlazili u Ameriku trbuhom za kruhom. Stočarstvo i prerada mesa bili su u to doba značajne privredne grane za taj dio SAD-a, pa su vlasnici tamošnjih klaonica radnu snagu dovodili i iz siromašnih krajeva tadašnje Austougarske Monarhije. A kad bi se radnici malo snašli u novoj sredini, u Ameriku bi povlačili roditelje, supruge i djecu, braću i sestre. Pored Plaščana, u državu američkog srednjeg zapada i grad koji danas broji oko milijun stanovnika tako je prispjelo i puno Ličana iz okolice Gospića. Uz našu je crkvu vezano oko 400 potomaka tih prvih iseljenika: to su sad već pravi Amerikanci i mnogi su se od njih raspršili zemljom, prešli u druge crkve, no većina ipak poštuje svoje korijene pa nas posjećuje prilikom značajnijih praznika i obljetnica - kaže paroh Bugarin, koji je 1968. godine rođen u Bačkoj, a u SAD je otišao nakon završetka teološkog fakulteta.
Drugi veći iseljenički val oplahnuo je Kanzas nakon Drugoga svjetskog rata, kada je ondje utočište tražila i politička emigracija. Tada je u ‘prijestolnicu’ te savezne države došlo tridesetak pravoslavnih familija iz ovih krajeva, a potkraj devedesetih prošlog stoljeća pridružili su im se izbjegli iz ratom zahvaćenih područja. Paroh Aleksandar Bugarin u Plaški redovito navraća od 2002. godine i svaki put sa sobom povede nekoliko Amerikanaca zainteresiranih za korijene. Sve je započelo 1997. godine, kada je paroh Mihajlo iz Gomirja dolazio vršiti službu u oštećenom ovdašnjem hramu: Aleksandar je tada, kako bi se olakšao duhovni život prvih povratnika, organizirao akciju prikupljanja novca za obnovu plaške crkve.
Božidar Bajić, koji danas održava pogone jedne kanzaške bolnice, po ocu je Srijemac. Majka mu vuče korijene iz okolice Benkovca, premda je rođena u Americi. Porijeklo njegove supruge vezano je pak uz familiju Kosanović iz Jasenka. I mama Hauvarda Grandija, ginekologa i profesora na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Šikagu, rođena je u SAD-u, kamo su se njezini pređi preko ‘velike bare’ zaputili iz ličkog Bunića. Obojica su oduševljena ljepotom netaknute prirode u zavičaju svojih starih, a nisu mogli izbjeći ni uspoređivanje različitih načina života. Tako su bili iznenađeni malom kvadarturom soba motela u kojem su odsjeli, ali im se dopao okus ovdašnje hrane. Pozitivnim je dojmovima zasigurno pridonijela i gostoljubivost kojom su dočekani.
Na Aleksandrov nagovor, u svakom mjestu koje su posjetili, za ‘suvenir’ su uzeli i malo zemlje koju će prosuti po grobovima svojih bližnjih kao simboličnu povezanost s rodnom grudom. Snimili su, naravno, i bezbroj fotografija, bilježeći pritom pažljivo imena i nazive posjećenih lokaliteta. Jer, kako kaže kanzaški paroh, jezik je prva stvar koja se u emigraciji izgubi, no zato crkva i vjera i u tuđini čuvaju identitet. Pravoslavnoj zajednici u Kanzasu najbliža je ona u Omahi, s crkvom Svetog Nikole. Mala parohija nalazi se i u ne tako udaljenom De Moinu u Ajovi, a ostale su u velikim američkim gradovima; najveća je čikaška, a značajna je i ona u Sent Luisu, 250 milja od Kanzas Sitija.
- Moja bi pokojna majka zasigurno bila sretna da zna da sam u Buniću upoznao našeg rođaka Budimira Erora. Nažalost, nisam nigdje uspio pronaći fotografiju svoje bake koja je kao vrlo mlada umrla u Americi, pa je se ni mama nije dobro sjećala - kaže Hauvard.
- Moj je tata pohađao gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a bio je sveštenik kao i djed i pradjed. Bio je najmlađi od trojice braće, a najstariji je bio Slobodan Bajić Paja, partizan i narodni heroj. Moja žena ima rođake u Jasenku, pa sam ih snimio kamerom da ih ponovno vidi. I ja imam strinu u Novom Sadu, ali se nismo sreli od osamdesetih - pripovijeda Božidar, koji će rado, kaže, opet doći ovamo dopuste li mu to financijske mogućnosti. - ‘I ako te žena pusti’ - dodaje paroh.
Aleksandar Bugarin kaže da su mnogi poput Božidara i Hauvarda nekoliko godina zaredom dolazili u Plaški istraživati kraj svoga porijekla i upoznavati familiju koja je ovdje ostala i opstala, unatoč svemu.
Selo bez vodovoda, bogato vodom
Milan Vezmar, vozač američkih gostiju, čija 89-godišnja majka nikako ne želi odavde preseliti k njemu koji živi u Beogradu ili kćerima u Njemačku i Sloveniju, razočaran je što stanovnici Blata, sela u općini Saborsko, još nisu spojeni na vodoopskrbnu mrežu, premda je cijeli kraj bogat vodocrpilištima. U tom naselju danas živi još svega 22 osoba srpske nacionalnosti i u poznoj dobi – čak sedamnaestero je prebacilo 85. godinu, a petero se približilo 70. godini života. Smatra također da ne drže vodu objašnjenja po kojima se vodovod u Blatima ne isplati graditi, posebno stoga što mnoga okolna mala mjesta imaju ne samo nasušno potrebnu tekućinu po kućama nego i uličnu rasvjetu, asfalt, telefon… kao i da je to u 21. vijeku nedopustivo, pogotovu u državi koja je članica EU-a.
