Uoči referenduma o Danu Republike Srpske razgovaramo s novinarom Aleksandrom Trifunovićem, urednikom portala Buka i autorom 250 TV emisija u kojima je ugostio preko 700 gostiju iz regije, tražeći odgovore na pitanja koja razaraju bosanskohercegovačko društvo. Posebno je zanimljiv ciklus emisija ‘Vraćaju li se devedesete’ i ‘Ima li BiH?’ Mnogi će, nažalost, na prvo odgovoriti potvrdno, a na drugo niječno.

Projekt ‘humanog preseljenja’ ne samo da je uspio nego dobiva i novu snagu. Posebno je bizarno da su dva najbliža politička saradnika u BiH sljedbenici tih politika: Milorad Dodik i Dragan Čović su najveći politički prijatelji, njihovi susreti su puni srdačnosti, Čović koristi avion Vlade rs-a za svoja putovanja i slično

Često ste počinjali svoju emisiju u kojoj ste ugošćavali vodeće političare u BiH jednostavnim pitanjem ‘Ima li BIH?’ Što su vam odgovarali?

Činjenica je da mi u emisiji nitko od političara kojima sam postavio to pitanje nije odmah odgovorio na njega. To svjedoči o beskonačnoj privremenosti stanja u BiH. Fakt je da nacionalisti ne mogu doći do kompromisa. Njima odgovara održavanje stanja u kojem je kompromis nemoguć, u kojem se oni predstavljaju kao gospodari političke situacije, gospodari rata i mira. Odgovorno tvrdim da ovdašnji lideri mogu rat pokrenuti ovog trenutka, ako to žele. U nekoliko intervjua to mi je otvoreno rečeno: nemojte misliti da je to njima problem, pa to su često bitange i hohštapleri. Milorad Dodik mi je 2003. u intervjuu rekao, otprilike, da ljudi ne žele da se bave politikom, dok će se danas-sutra, kada opet završe u nekom rovu, pitati otkud oni ovdje, a slušaju razne budale. Dakle privremenost BiH je stanje na kojem se radi. Ono odgovara bujanju političke neodgovornosti i materijalnom bogaćenju lidera. Oni koji su počinjali kao kokuzi danas su najbogatiji političari u regiji.

Rekompozicija BiH

Prije 19 godina organizirali ste političke prosvjede koje je podržao i današnji predsjednik RS-a Milorad Dodik. Nakon nekoliko godina njegov SNSD stavio je vaš portal na popis medija koji ruše RS. Kako danas gledate na Dodikove političke zaokrete?

Važno je reći da je Dodik prvenstveno biznismen, koji se ne bavi stvarnom politikom. On je izabrao međunarodnu zajednicu za partnera u trenutku kada je ona ovdje bila najjači igrač. Tada je doveden na vlast, postao je premijer, iako je imao samo dva poslanika u parlamentu RS-a. Odmah je postao najmoćniji čovjek entiteta. Kada je uočio da moć međunarodne zajednice slabi, počeo se obraćati narodu, podilazeći mu. Nije objašnjavao narodu kako zapravo stvari stoje, nego je počeo voditi politiku koja je sada krunisana referendumom, a to je da obećava referendum o odvajanju RS-a od BiH. To radi posljednjih deset godina. Kada se prvi put kandidovao s tom idejom, ostvario je plebiscitarnu većinu i do sada vlada suvereno, iako mu je broj glasova sve manji. U pozadini svega je biznis. On je od čovjeka koji je 2006., u trenutku kada mu je Dragan Čavić dao mandat za formiranje vlade, imao hipoteke na skoro svim nekretninama, postao multimilioner. To ni ne krije: multimilionerska imovina mu je zapisana i u imovinskoj kartici. Treba biti poseban da bi se moglo izaći pred ljude koji su vas izabrali i koje ste doveli u stanje ekstremnog siromaštva i zaduženosti, a istovremeno biti multimilioner.

U svim dosadašnjim Dodikovim političkim kalkulacijama nema razmišljanja o danu poslije referenduma. Zašto? Zato što ga on ne zanima. Vodeći politički lideri rs-a imaju vrjednije nekretnine van rs-a nego u rs-u, a njihova maloljetna djeca već su milioneri

U trenutku dok razgovaramo glasački listići za referendum već su odštampani. Dodik ovoga puta ide do kraja bez obzira na zabranu Ustavnog suda BiH. Kako to doživljavate?

Vrlo zanimljivo je da Dodik ide kod Putina, a da je Bakir Izetbegović bio kod Erdogana. Ovdje se susreću dvije velike političke sile. Rusija i Turska ovih dana obnavljaju zavjete o prijateljstvu i stvaraju novi blok. Dakle politika se iz BiH izmješta van njenih granica. Trenutno su najmanje za BiH zainteresovani EU i SAD, a ako i jesu zainteresovani, onda to ničim ne pokazuju. Ukoliko se i oni aktivnije uključe, imaćemo jednu veoma komplikovanu situaciju, a to je da će se s BiH baviti svi osim onih koji u njoj žive. Činjenica da Dodik ide kod Putina tri dana prije referenduma govori da odustajanja neće biti. Činjenica je i to da u posljednjih deset godina oko 80 odluka Ustavnog suda BiH nije provedeno. Sve je očiglednije da će im se pridružiti još jedna. To je degradiranje najviše sudske instance. Od tog kontinuiteta nepoštovanja odluka najmanju korist imaju građani. Ustav, kao što znamo, štiti pojedinca od sistema. U ovom našem slučaju ispada da Ustav štiti sistem i nema nikakav kredibilitet. Vjerojatno će se sud na kraju obratiti Tužilaštvu BiH da pokrene postupak protiv odgovornih lica i eventualno hapsi, ali to se nikada neće desiti. Problem je u tome što se ništa neće dogoditi u BiH, što god da uradite. Tako će se otvoriti mogućnost novih referenduma, koji mogu život učiniti potpuno nesnošljivim, a to može rezultirati čak i ograničenim sukobima u pojedinim dijelovima BiH. Uvijek sam govorio da uslovi za rat u BiH postoje, ali gospodari te situacije nisu građani nego politički lideri.

Dvadeset godina nakon rata ne prestaju sukobi oko unutarnjeg ustroja BiH. Hrvati traže treći entitet, Srbi još veću samostalnost, a u Bošnjaka također jača nacionalizam. Je li u ovakvoj atmosferi moguć opstanak zemlje u ovom obliku ili treba mijenjati unutarnji ustroj?

Zanimljiva je poruka Dragana Čovića ovih dana. On je najveći zagovornik teritorijalne rekompozicije BiH uvođenjem trećeg entiteta i kaže da Hrvati treba da dobiju ono što već imaju Bošnjaci i Srbi, tako da on tretira Federaciju kao bošnjačku. To šalje vrlo opasnu poruku da samo etnički čisti prostori zadovoljavaju ambicije političkih lidera BiH. Oni su, nažalost, potvrđeni rezultatima popisa, koji opet nije bio prihvaćen u cijeloj zemlji. Dakle u ovom trenutku imamo etnički čiste regije unutar BiH. Od Federacije do RS-a, pa do tog prostora koji u imaginarijumu gospodina Čovića treba da bude treći entitet ili treća administrativna jedinica. Što se tiče ideje o novom Daytonu, BiH nema unutrašnji kapacitet za tako nešto. BiH je maltene zadnja na mapi interesa međunarodne zajednice, evropske, američke, ruske, pa čak i turske politike. Ne vidim da će se dugoročno dešavati nešto u BiH što može promijeniti trenutni ustroj, pogotovo uz snažno opiranje svih aktera. Nacionalizmi unutar našeg društva se izuzetno podržavaju i pomažu. Njihovo opiranje bilo kakvoj promjeni nabolje je snažno, ima političku i institucionalnu podršku. Mediji također guraju nemogućnost dogovora i kompromisa. Oni koji pokušavaju nešto promijeniti su kao guske u magli, nemaju se više kome obratiti. Dešava se i to da oni koji su mogli biti lideri promjena više ne stanuju u BiH, napuštaju ovu zemlju. Dakle nisam optimista.

Najviše gubi narod

Nedavno je umro Jure Radić, jedan od glavnih provoditelja Tuđmanove i Miloševićeve politike ‘humanog preseljenja’. U medijima ta njegova uloga nije spomenuta. Tuđmana bez rezerve slavi politička elita u Hrvatskoj, a u Srbiji se polako rađa ideja o rehabilitaciji Miloševića. Jesu li etnički čisti prostori njihova najveća ostavština i uspjeh?

Projekt ‘humanog preseljenja’ ne samo da je uspio nego dobiva i novu snagu, novi život. Posebno je bizarno da su dva najbliža politička saradnika u BiH sljedbenici politika o kojima govorite. Milorad Dodik i Dragan Čović su najveći politički prijatelji, njihovi susreti su puni srdačnosti, Čović koristi avion Vlade RS-a za svoja putovanja i sl. No kada taj isti Dragan Čović ode u Banja Luku, tada jako rijetko, ako je ikada, posjeti biskupa Franju Komaricu, koji sve ove godine zagovara povratak. Imamo Čovićev politički nacionalizam, kojem nije problem što se dešavalo Hrvatima u Republici Srpskoj, odnosno Dodikov, kojem nije problem što se dešavalo Srbima u Čapljini ili Mostaru. Njihov politički cilj nisu ljudi, nego apsolutna politička kontrola teritorija na kojem stoluju. Pokazalo se da im se ta vrsta politike isplati, jer politika etničkog čišćenja nije kažnjena. Ona je nagrađena i zašto bi netko tko je nagrađen takvom vrstom političke podrške, netko koga međunarodna zajednica uvažava kao relevantnog, a mi svjedočimo sve većoj popustljivosti prema Čovićevim stavovima, čak i od Izetbegovića, nešto mijenjao. Zanimljivo je da je najveća Čovićeva borba koju sam doživio bila ta da se sportske kladionice izuzmu iz novog Zakona o igrama na sreću. S jedne strane stvari su vidljivo pragmatične, a s druge se podržava mitologija i pod stavkom zaštite naroda prodaje sve što želite.

Jesu li građani u toj igri najveći gubitnici?

U ovoj igri najviše gubi narod. Težimo EU-u i ma šta mislili o njoj, ona je unija manjina. A mi u BiH smo govna prema manjinama i to je modus vivendi. Sve ono što tražimo za sebe i za svoju manjinu ne primjenjujemo prema manjini koja nam je u prvom komšiluku. Onog trenutka kada prestanemo biti govna prema manjinama u našoj neposrednoj blizini, tada će ovo biti društvo koje se mijenja. Do tada ostaje status quo. Ne postoji politička odluka koja može promijeniti vaš odnos prema manjini, dok najviše ljudi želi da ih uopšte nema.

Što kažu građani na ulicama Banja Luke, boje li se rata? Jesu li ljudi iza kojih je jedan strašni rat, koji su u međuvremenu strašno osiromašeni i poniženi na razne načine, spremni ponovno obući uniformu i istu tu uniformu obući svojoj djeci?

Puno pričam s ljudima o tome i jako mi se puno njih s tom temom obraća i na pijaci i po privatnim kružocima. Moram reći da je rat tema i da ljudi o tome često razgovaraju. Uočio sam na društvenim mrežama da se javljaju komentari tipa ‘mislio sam da udarim fasadu na kuću, ali rat će, pa ću sačekati’. To je šala, ali ta je bubica u glavi. Većina ljudi kaže da neće više nikada u rat, ali ako dođe do toga, stvari se ne mogu kontrolirati. Trebamo svi raditi na antiratnoj politici i demistifikovati ovu vrstu politike, objasniti ljudima što se dešava. Na primjer, Termoelektrana Gacko je 2007. vrijedila 927 miliona maraka, a u ovom trenutku vrijedi deset miliona. U ovih skoro deset godina je nestalo 900 miliona maraka vrijednost elektrane. A potpunu kontrolu nad njom imao je Dodik. Moramo predstaviti stvari kakve jesu.

Rezultati referenduma se unaprijed znaju, on će proći. Postavlja se pitanje što ćemo dan poslije. U svim dosadašnjim Dodikovim političkim kalkulacijama o referendumu nema razmišljanja o tom danu poslije. Zašto? Zato što ga on ne zanima. Vodeći politički lideri RS-a imaju vrjednije nekretnine van RS-a nego u RS-u. Njihova maloljetna djeca već su milioneri. Kada je postao punoljetan, Dodikov sin je dobio kredit od tri miliona, a njegovi vršnjaci rade za mizerne plate i napuštaju entitet, koji je već sada toliko zadužen da se ne vidi izlaz. Želim da kažem, kakva god odluka bude, ona se neće moći pojesti, ona vas neće obući, neće vas zaštititi, neće vas liječiti. To rade uređeni sistemi. A ovdje se sve radi da sistem bude neuređen, da sudstvo ne funkcioniše, da policija i javni mediji služe jednoj partiji – tako ulazimo u zonu nesigurnosti po običnog čovjeka. Tu vidim glavni problem lokalnih i međunarodnih politika u BiH: jednog nezaštićenog čovjeka s ubijenim dostojanstvom, kojeg za tren možete pretvoriti u vojnika.