Javnost se ne može oteti dojmu da su USKOK i DORH u slučaju bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša nekoga spašavali. USKOK je brzinski, za svega dva tjedna završio akciju u slučaju koji je EPPO mjesecima istraživao, i to s težim kvalifikacijama. Aleksandar Maršavelski profesor je kaznenog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Razgovarali smo o sukobu nadležnosti USKOK-a i EPPO-a, kao i o sporoj pravosudnoj praksi.
Možemo li reći da je USKOK, odnosno DORH ukrao, prepisao predmet od EPPO-a?
Slažem se da u ovom slučaju opravdano postoji negativna percepcija u javnosti te da je ona prvenstveno posljedica propusta u komunikaciji i jednih i drugih. Sada se to pretvorilo i u svojevrsnu javnu svađu između Ivana Turudića i Laure Kövesi, što nikako nije dobro. Naime, i EPPO je bio dužan bez nepotrebne odgode obavijestiti USKOK o svojim izvidima s obzirom na počinjena kaznena djela na štetu hrvatskog proračuna, a i USKOK je to bio dužan učiniti s obzirom na saznanja o ponudama mita radi oštećivanja proračuna EU-a.
Neobično je da se dogodilo, upravo zbog odsustva komunikacije, da i jedni i drugi istovremeno istražuju isti slučaj, jer je mala vjerojatnost da se radi o pukoj slučajnosti. Zbog toga javnost ima razloga sumnjati da je ovaj predmet na neki način preotet EPPO-u. Točno je da postoje razlike u dokazima koje su dovele do pokretanja dviju paralelnih istraga, kao i u kvalifikaciji. Vidjet ćemo za koje će se kvalifikacije odlučiti USKOK u spojenoj istrazi tj. kada se uzmu u obzir svi izvidi i dokumentacija koju je EPPO imao, a USKOK nije. Bit će to jedan od najvećih testova za USKOK u 23 godine njegova postojanja.
Umjesto glavnog državnog odvjetnika, kao zainteresirane strane, bi li u slučaju sukoba nadležnosti trebalo odlučivati neovisno pravosudno tijelo, Vrhovni sud ili neko drugo tijelo?
Uredba o EPPO-u i Ugovor o funkcioniranju EU-a izričito zahtijevaju sudsku nadležnost. Štoviše, autori jedne nezavisne studije iz 2023. koja je provedena za Europsku komisiju, kao i profesorica Zlata Đurđević, izrazili su stav da bi jedino sud smio odlučivati o ovom sukobu nadležnosti ako se želimo potpuno uskladiti s Uredbom. Međutim, samo dvije članice EU-a – Austrija i Slovačka – propisale su takvu isključivo sudsku nadležnost.
Osobno smatram da je prikladniji zakonodavni pristup nekih drugih zemalja, npr. Njemačke, koja je propisala da o ovakvom sukobu nadležnosti odlučuje Savezni državni odvjetnik, ali se na njegovu odluku nadležno državno odvjetništvo i EPPO mogu žaliti Saveznom vrhovnom sudu. Sukladno tome, smatram da i kod nas treba dati šansu najvišem tužiteljskom organu da sam odluči o tom sukobu nadležnosti, a ne da se s time odmah opterećuje Vrhovni sud. Dakle, bilo bi bolje zakonsko rješenje da, kao i u Njemačkoj, Vrhovni sud odlučuje o žalbi na odluku Glavnog državnog odvjetnika o sukobu nadležnosti. Sama činjenica postojanja sudske instance natjerat će Glavnog državnog odvjetnika da dobro promisli kako će odlučiti, a ne da mu odluka poslije padne na Vrhovnom sudu.
Test kvalitete zakona
Osim toga, sudska nadležnost će se svakako morati propisati u članku 8. Zakona o provedbi Uredbe o EPPO-u kako bi se taj zakon uskladio s Ustavom RH. Naime, kako je člankom Zakona o Uredbi o EPPO-u izostavljena mogućnost nadležnosti Suda pravde EU, Hrvatska je propustila povjeriti ovlasti toj instituciji Europske unije koja je potrebna za ostvarivanje prava i obveza preuzetih na temelju članstva u vezi s nadležnošću EPPO-a, slijedom čega je navedena odredba protivna članku 141.a stavku 2. Ustava. Uredba o EPPO-u je pravni akt koji je Hrvatska prihvatila u institucijama EU-a i ona se po članku 141.c stavku 2. Ustava mora primjenjivati u skladu s pravnom stečevinom EU-a.
Ovdje se, štoviše, radi o ustavnopravnoj stečevini jer se radi o europskoj ustavnoj odredbi članka 267. UFEU koja izričito predviđa da se Sudu pravde EU u vezi s prethodnim pitanjima može obratiti samo nacionalni sud, uslijed čega je naš Zakon o EPPO-u protivan i hrvatskom i europskom Ustavu. Također, sudska kontrola bi omogućila i da se u postupku pred Glavnim državnim odvjetnikom poštuju neka opća pravna načela kao što je audiatur et altera pars, tj. da se omogući objema stranama da se očituju o sukobu nadležnosti, što je propušteno u ovom slučaju gdje se EPPO nije pitalo za očitovanje. Bilo bi dobro da se i to izričito propiše u čl. 8. Zakona o provedbi Uredbe o EPPO-u.
Sud pravde EU će zasigurno utvrditi da naš Zakon o provedbi Uredbe o EPPO-u nije usklađen s pravom EU-a, čime će obvezati Ustavni sud da ocijeni kako zakon nije u skladu s Ustavom. Pitanje je vremena kada će Hrvatski sabor morati mijenjati taj zakon
Saborski zastupnici Možemo! šalju zahtjev za ocjenu ustavnosti. S obzirom na dosadašnju praksu Ustavnog suda, kakav stav možemo očekivati?
Ne znam što piše u zahtjevu, ali ako inicijativu podrži petina zastupnika, o tome će Ustavni sud morati odlučivati te će se radi rješavanja pitanja tumačenja prava EU-a morati najprije obratiti Sudu pravde EU. Kao što sam rekao, po mom mišljenju, nepropisivanje sudske nadležnosti kao instance u odlučivanju o sukobu nadležnosti između EPPO-a i naših nacionalnih tužitelja (DORH-a/USKOK-a) protivno je člancima 141.a i 141.c. Ustava u vezi s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju EU-a. Ustavni sud nije ovlašten sam tumačiti pravo EU-a vezano za primjenu Uredbe pa će se morati obratiti Sudu pravde EU, koji će zasigurno utvrditi da naš Zakon o provedbi Uredbe o EPPO-u nije usklađen s pravom EU-a. Ta odluka će obvezati naš Ustavni sud da ocijeni kako navedeni zakon posljedično nije u skladu s našim Ustavom i naložiti Hrvatskom saboru da ga uskladi, tj. da propiše sudsku nadležnost u navedenom zakonu. Vjerujem da će i Europska komisija reagirati u tom smislu povodom pisma koji je uputila Europska javna tužiteljica Laura Kövesi. Stoga, pitanje je vremena kada će Hrvatski sabor morati mijenjati taj zakon.
Kad podvučemo crtu, od Sanadera, preko Vidoševića, afera u HEP-u, INA-i, Tolušića, vjetroelektrana, Rimac, Žalac, Banožića... što zaključujete o tim sporim pravosudnim procesima?
Kada se radi o otkrivanju i procesuiranju kaznenih djela najviših državnih dužnosnika i gospodarstvenika, možemo govoriti o tri faze pravosudnog razvoja Hrvatske. Prva faza je bila 1990-ih i 2000-ih godina, kada su te osobe bile praktično nedodirljive. Druga faza je počela 2010-ih, kada su uhvaćeni i procesuirani Ivo Sanader i nekolicina njegovih ministara u koruptivnim radnjama, ali je uspješnost bila polovična jer su mnogi od tih procesa trajali jako dugo (neki još traju) te je bilo dosta oslobađajućih presuda, bilo da su neki od počinitelja potpuno oslobođeni u pojedinim postupcima ili su oslobođeni za određeni dio optužnice. I sada se vidi kako optužnice u takvim predmetima zapinju na optužnim vijećima vezano za pitanje zakonitosti dokaza. To se posebno vidi na predmetu "Vjetroelektrane" koji ste spomenuli, koji traje već četiri godine, a suđenje nije započelo jer optužnica još nije potvrđena, prvenstveno zbog pitanja zakonitosti dokaza na kojima se temelji. Nekada se radi o radnjama odugovlačenja obrane, a nekada o ozbiljnim argumentima.
Nažalost, Hrvatska je još uvijek zemlja nepotpunog suočavanja s ratnom prošlošću i upravo se to ogleda u nerazumijevanju da pozdrav "Za dom spremni" predstavlja u najmanju ruku protuustavni oblik nesnošljivosti
Sudjelovao sam u jednom EU projektu o presumpciji nedužnosti i elektroničkim dokazima u kojem smo otkrili da se u našoj praksi javljaju praktični problemi kod pribavljanja digitalnih dokaza koji dovode u pitanje zakonitost takvih dokaza. Recimo, kod pretrage mobitela ne koriste se uvijek važeća pravila forenzičke struke koja traže da se takav uređaj klonira odnosno preslika, da se cijeli postupak na odgovarajući način bilježi, snima... Za očekivati je da će krupni predmeti koje ste spomenuli trajati čitavo desetljeće do pravomoćnog ishoda, što ukazuje na nedostatke Zakona o kaznenom postupku, ali i na organizacijske i infrastrukturne probleme Županijskog suda u Zagrebu pred kojim se odvijaju ti postupci. Test kvalitete zakona ne vidi se na procesuiranju "uličnih lopova", nego upravo članova političke i gospodarske elite, a kvalitetan zakon i kvalitetno pravosuđe moraju pokazati stabilnost i onda kada se sudi najmoćnijima u zemlji.
Kad nedostaje ruku za određenu političku opciju ili kad se preslaguje vladajuća većina s tzv. žetončićima, govori se o političkoj trgovini, kupovini saborskih zastupnika, što je kazneno djelo. Ali to se pitanje nikad nije otvaralo. Zašto?
To što pitate odnosi se na kazneno djelo podmićivanja zastupnika iz članka 339. Kaznenog zakona gdje se propisuje kazna zatvora od jedne do osam godina ako zastupnik koji zahtijeva i primi mito za sebe ili drugoga kako bi glasovao na određeni način, a istom kaznom kaznit će se i osoba koja mu ponudi, obeća ili dade mito. Pritom je mito svaka nepripadna nagrada, dar ili druga imovinska ili neimovinska korist bez obzira na vrijednost. Dakle, mora se raditi o nepripadnoj koristi, a primjerice davanje pozicije ministra ili državnog tajnika određenoj političkoj stranki da bi njezini zastupnici podržali Vladu djeluje kao politička trgovina, ali je ona dopuštena. Dopušteno je i da se obećaju proračunska sredstva za infrastrukturni projekt na području gdje je određena politička opcija na vlasti, a od koje se traži podrška. Ako građani smatraju da su uslijed političke trgovine na određene pozicije postavljene nekompetentne osobe ili su dogovoreni infrastrukturni projekti koji su promašeni, a sve samo da bi se neka politička opcija održala na vlasti, onda ne trebaju glasati za te političke opcije. Da bi se radilo o korupciji, mora se raditi o nepripadnoj koristi, npr. da se nekome obeća novac, nekretnina, prenamjena iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište, dobivanje posla na javnom natječaju ili u javnoj nabavi koji je trebao dobiti netko drugi.
Aktivacija Lex AP-a
Prvi put najavljuje se aktivacija Lex AP-a. Čemu dati prednost: opstrukciji javnosti, da javnost ne zna što nezakonito radi ministar kojeg plaćaju, ili opstrukciji istrage?
Prema informacijama iz medija, doista postoji mogućnost da će se prvi put primijeniti novi članak 307.a Kaznenog zakona koji nosi naziv "Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje". Prema članku 307.a, osobe koje sudjeluju u kaznenom postupku ne smiju neovlašteno otkrivati sadržaj izvidnih ili dokaznih radnji. Unatoč tome što su novinari izuzeti od odgovornosti kao i sve osobe koje otkrivaju takve sadržaje u javnom interesu, ova odredba izazvala je zabrinutost u javnosti, a problem zapravo predstavljaju zastarjele i nejasne odredbe članka 262. Zakona o kaznenom postupku. U stavku 1. je problem točka 5. u kojoj piše da samo "zapisi" ne podliježu privremenom oduzimanju koje su sastavili novinari i urednici, a nisu ovom odredbom izrijekom izuzete i isprave i podaci do kojih su oni došli u obavljanju novinarskog posla iako bi se trebale analogno tako tumačiti i isključiti takve pretrage.
Svrha ovih izvida DORH-a je da se djeluje preventivno, upozori izvore iz kojih cure informacije iz istraga da ako nastave to činiti, mogu biti procesuirani. Međutim, u ovom slučaju se radi o visokom javnom interesu zbog involviranosti ministra zdravstva u koruptivnoj aferi koja se povezuje s organiziranim kriminalom, a koja je nanijela veliku štetu državnom proračunu. Smatram da se za taj slučaj ne bi trebalo nikome suditi po novom članku 307.a, a ako bi se to kojim neočekivanim slučajem dogodilo, sasvim sigurno bi osoba koja je otkrila te poruke bila oslobođena.
(Sandro Lendler)
Ove godine svjedočili smo javnom, masovnom klicanju ustaškog pozdrava u Imotskom. Još uvijek, bar po reakcijama nadležnih, nije jasno je li to kažnjivo ili ne?
Nažalost, Hrvatska je još uvijek zemlja nepotpunog suočavanja s ratnom prošlošću i upravo se to ogleda u nerazumijevanju da pozdrav "Za dom spremni" predstavlja u najmanju ruku protuustavni oblik nesnošljivosti. Pokušaj da se riješi ovaj problem je bilo osnivanje Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima koje je sastavilo tzv. Dokument dijaloga. U tom Dokumentu je zauzet stav da bi eventualne zabrane smjele biti usmjerene samo na ona obilježja koja se jednoznačno identificiraju s idejama totalitarizma te kao takva simboliziraju te ideje. Kao primjere takvih prima faciae obilježja mržnje Dokument navodi, pored Hitlerovog pozdrava i kukastog križa, ustaško "U" i ustaški pozdrav "Za dom spremni". Međutim, ono što je neprihvatljivo je da unatoč tome što smatra "Za dom spremni" obilježjem mržnje, ipak predviđa da bi se moglo razmotriti uvođenje iznimki u propisima kojima se uređuju prava hrvatskih branitelja da se neće uklanjati s postojećih insignija HOS-a i kada se koristi u komemorativne svrhe za poginule HOS-ovce. No, nijedan propis nije predvidio takvu iznimku jer bi to bilo protuustavno.
Ustav u članku 39. jasno propisuje da je zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje na "nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti". Kada se "Za dom spremni" javno koristi u kontekstu veličanja ustaštva i NDH, on nedvojbeno predstavlja pozivanje na mržnju, a kada se javno koristi u kontekstu HOS-a ili pjesme "Bojna Čavoglave", može se reći da gubi karakter izravnog pozivanja na mržnju, ali i dalje predstavlja pozivanje na nesnošljivost. Kako je i samo pozivanje na "bilo koji oblik nesnošljivosti" po Ustavu zabranjeno i kažnjivo, to se u svakom slučaju odnosi i na ustaški pozdrav "Za dom spremni". Ustavni sud je s pravom zauzeo stav u svojim odlukama da se radi o pozdravu koji nije u skladu s hrvatskim Ustavom. Stoga, bez obzira na to što su pojedine udruge HOS-a registrirale ovaj ustaški pozdrav u svojim statutima i što je Thompson registrirao svoju pjesmu kao autorsko djelo, ne znači da je samo po sebi dopušteno koristiti ustaški pozdrav u javnosti jer se registracijom udruge ili pjesme ne može derogirati čl. 39. Ustava.
Ali Visoki prekršajni sud je 2020. praktično dopustio javno izvođenje Thompsonove "Bojne Čavoglave". Kamo onda u tom dopuštenom društvenom, političkom, pravosudnom kaosu vodi regulacija ustaškog pozdrava?
Smatram krajnje problematičnim pravno shvaćanje Visokog prekršajnog suda s obrazloženjem da se "Bojna Čavoglave" izvodi od 1991. i da je autorsko djelo, ignorirajući hrvatski Ustav i praksu Ustavnog suda RH o tom ustaškom pozdravu. Naime, Visoki prekršajni sud problematizira primjenu članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji izričito ne zabranjuje ovakve sadržaje, ali ga je zato i trebalo protumačiti u kontekstu spomenutog članka 39. Ustava. Smatram da bi Visoki prekršajni sud trebao slijediti svoj stav iz predmeta Rosso gdje je zaključio da korištenje predmetnog ustaškog pozdrava u pjesmi "Bojna Čavoglave" "svakako doprinosi stvaranju atmosfere u kojoj se utječe na javni red i mir tako da se ohrabruje druge na izražavanje mržnje i na nasilje, odnosno stvara latentna opasnost, nelagoda i uznemirenost kod osoba koje ne spadaju u većinsku etničku ili vjersku skupinu".
U tijeku je izrada novog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pa bi u njemu trebalo svakako zabraniti nesnošljive ideološke sadržaje s obzirom na to da je to potreba proizašla iz empirijskog istraživanja provedenog u okviru EU projekta Hrvatskog pravnog centra s partnerskim institucijama pod nazivom "Unapređenje odgovora na govor mržnje kroz pravno istraživanje, zagovaranje i trening". Tim stručnjaka tog projekta, među kojima sam i ja, predložio je izričitu prekršajnu zabranu nacističkih, fašističkih, ustaških, četničkih, velikosrpskih ili drugih poruka koje mogu izazvati nesnošljivost na temelju rase, vjere, nacionalne ili etničke pripadnosti, jezika, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina. Kada bismo imali takvu jasnu zabranu, više ne bi bilo prostora za spomenute neustavne iznimke u našoj prekršajnoj praksi.
