3. Hipoteza: involucija vladajuće klase
3.0. Ovdje dajem zgusnuti sažetak podataka o klasama iz 2.2 za 1961-71, korigiran prema ukupnom broju stanovnika iz 1971. od 20.5 milijuna (od čega su žene činile 10.5 milijuna, a mlađi od petnaest 5.5 milijuna), uz dodavanje članova obitelji. Prosječno kućanstvo imalo je 1971. godine 3.8 članova (SG81: 80 i 102), pa sam morao pretpostaviti koliko je članova obitelji u svakoj klasi bilo ‘neaktivno’. Neugodno sam svjestan činjenice da su svi brojčani zaključci (osim za seljake) u ovom statističkom neredu ustvari provizorni, ali bolji su nego ništa i moguće ih je braniti u smislu međusobnih razmjera. Dobiva se piramida široke baze i strmih stranica:
Moj pristup usvaja Marxovu antropologiju: emancipacija svih ljudi kroz emancipaciju čovječanstva od klasa (usp. Draper). To znači da svako klasno društvo (a SFRJ je to i ostala, iako su klasni antagonizmi bili dosta stišani prva dva desetljeća) treba prosuđivati po tome koliko doprinosi toj emancipaciji.
Samoodržanje društva ključna je pretpostavka za sve ostalo. To je za Tita i KPJ, a kasnije za politokraciju (ali i za veliku većinu stanovništva) značilo: nezavisnost uz industrijski razvoj praćen sve većim količinama raspoloživih materijalnih dobara. Vladajuća klasa in statu nascendi imala je zadaću organizirati snažna i trajna kretanja prema ova dva vidika. Oba su doživjela impresivan uspjeh, ali je 1960-ih godina skladan razvoj cijele ekonomije zahtijevao radikalnu demokraciju kroz samoupravljanje, što se nije dogodilo. Kad je ekonomija posustala, posustalo je i sve ostalo. Vratit ću se na razloge tog posrtaja, koji su po mom mišljenju kako egzogeni (svjetsko kapitalističko tržište i velike sile) tako i endogeni, u 3.3 i kasnijem eseju.
Prekretnica, kada se vladajuća klasa do kraja oformila kao 'klasa za sebe', izvorni grijeh politokracije da tako kažemo, može se naći sredinom 60-ih u njenom žestokom otporu prema daljnjim eksperimentima s direktnom demokracijom – koja se mogla razviti iz ograničenog samoupravljanja u tvornicama a zatim i na drugim radnim mjestima, ali se sigurno nije s njim poklapala
Na kojem temelju razlikovati klase u povijesnim društvima? Kako je rečeno u 1., klase su skupine s različitim položajem unutar eksploatacijskog prisvajanja plodova rada na prirodnim resursima. Različite klase i klasne frakcije imale su različite strateške udjele u političkoj moći, ekonomskoj proizvodnji, te u kulturnoj hegemoniji ili legitimizaciji (usp. Lazić, Čekajući 30) vezanoj, po mom mišljenju, uglavnom za znanje i ugled. U svim klasnim sustavima, prevladavajuće ideje, norme i vidici za čitavo društvo su oni vladajuće klase (obično uz niše odstupanja, uglavnom u proleterskim klasama i inteligenciji). U ‘socijalističkim’ društvima, kao i u mnogim pretkapitalističkim, politokracija je imala vodeću ulogu na sva tri područja. Nadalje,
‘Upravo direktan odnos vlasnika sredstava proizvodnje prema direktnim proizvođačima – odnos koji uvijek prirodno odgovara zaključnom stadiju razvoja načina rada, a time i njegove društvene produktivnosti – uvijek otkriva najskrovitiju tajnu, skriveni temelj cijele društvene strukture, a time i politični oblik odnosa suvereniteta i ovisnosti, ukratko, odgovarajući konkretni oblik države ’ (Marx, Capital 3:777, na /ch47.htm, kurziv DS).
Pristupit ću pomnijem teorijskom promišljanju na temelju ovog stava i podataka iz 2.2.
Je li u Jugoslaviji postojala vladajuća klasa? Postojala je društvena skupina koja je imala monopol na moć, kontrolu nad uvjetima proizvodnje, materijalne povlastice i kolektivnu svijest. Nadalje, postojala je klasa manualnih radnika (te seljaka i srednje klase). Dakle: s obzirom na to da su klase odnosni entiteti, da, postojala je vladajuća klasa. (Nijedna klasa nije bila službeno priznata, premda su partijskim ideolozima od šezdesetih godina nadalje bila puna usta radničke klase.)
Nijekanje postojanja vladajuće klase argumentiralo se, ako se uopće argumentiralo, time što ona nije bila vlasnik, nego samo upravitelj ‘strateških vrhunaca’ ekonomije, što je bilo vidljivo u činjenici da pripadnici tog ‘sloja’ nisu mogli otuđiti nijedan dio toga, na primjer, nasljeđivanjem (usp. na pr. Pečujlić, u: Fiamengo i dr. ur. 628-29 i drugdje); čak je i manje monokromatski Šuvar, koji je hrabro govorio o ‘kontra-klasi’ suprotstavljenoj radnicima, zanijekao mogućnost postojanja antagonističke opozicije jer se prisvajanje viška rada koristilo za ‘društveno koristan rad’ i stoga nije činilo eksploataciju (citirano u: Kerševan, ‘K vprašanju’ 1469-70). Suprotno od takvih izmotavanja, ‘Marxov slijed’ pojmova za vlasništvo (Ritsert 33-37) temelji se na prisvajanju stvari, roba i usluga (nakon industrijske revolucije i spoznajni entiteti dobili su na važnosti); to prisvajanje ostvaruju klase na vlasti nasiljem koje podrazumijeva isključivanje drugih klasa i povredu – u širem smislu — njihovih pripadnika. Rezultat tih prisvajanja je isključivi ‘posjed’ (Besitz), načini ‘činjeničnog raspolaganja sredstvima prisvajanja, odnosno stvarno prisvojenim udjelima u proizvodima i uslugama onih isključenih drugih’ (34; vidjeti Hegedüs pogl. 7). Kada se prisvajanje pravno legitimizira, nastaje određeni oblik ‘vlasništva’ (Eigentum) koje je ‘isključivi posjed, opravdan sadržajima i normama kulture’, Weberovim riječima: dominacija (Herrschaft) zasnovana na poslušnosti (34). Recimo to s Hegelom, ‘posjed je podvrgavanje stvari mojoj volji ’ (citirano u idem 36). Ovdje je najvažnije to da su u toj marksističkoj optici ‘klasni odnosi ustvari odnosi prisvajanja’ (37) – to jest, istovremeno odnosi proizvodnje i posjedovanja (65). Kako je to rekao Marx u kurzivom označenom dijelu gornjeg citata, ključno je tko odlučuje o ‘uvjetima proizvodnje’. U Jugoslaviji, bila je to vladajuća klasa, bilo da se tek rađala ili je već postojala.
Je li u SFR Jugoslaviji bilo iskorištavanja radničke klase i drugih radnih ljudi? U smislu u kojem to definira Marx, koji predviđa svakodnevnu dinamičku prisilu (Zwang) u svrhu prisvajanja viška vrijednosti iz rada (MEW 26.2: 409), očito da, bilo je
Stoga, iako su zakonska opravdanja i sankcije nesumnjivo važni, oni ne određuju središnji odnos moći svojstven svakom posjedovanju, ma na kakav način ga se opravdavalo: u drevnim društvima taj je način često bio vjerski, što se dijelom prenijelo na ona feudalna, a maskirano – kako sam ustvrdio u ‘15 teza’ – i na socijalistička. Kako je Trocki opazio u Izdanoj revoluciji o SSSR iz 1930-ih, ‘Sredstva proizvodnje pripadaju državi. Ali država, da tako kažemo, ‘pripada’ birokraciji.’ (ch09.htm) Ritsertovim jezikom, jugoslavenska vladajuća klasa nije pojedinačno bila vlasnik sredstava proizvodnje, ali kolektivno ih je posjedovala sva (to je i teza Lazićevih radova), a upravljanje ekonomijom podrazumijevalo je znatnu ekonomsku prednost. Međutim, politokracija je vladala (barem do razdjelnice kraja 60-ih i početka 70-ih) tako što je sklapala nimalo neznatne ekonomske kompromise sa srednjom klasom i manualnim radnicima. A što se tiče društveno korisne primjene viška rada, kriterij bi bio sljedeći: jesu li direktni proizvođači imali važan glas u odlučivanju o tome što je i koliko korisno te na koji način (usp. Kerševan, ‘K vprašanju’ 1476, Visković u: Žuvela i dr. ur., 97-104)? Općenito gledano, nisu.
Ključni primjer: savezna je vlada, kasnije sve više u dogovoru s vladama konstitutivnih republika, odlučivala o raspodjeli viška vrijednosti ostvarene u proizvodnji: koliko treba ići na prihode radnika i ulaganja u poduzeća u odnosu na alokacije koje distribuira država — pošto ih je prethodno oduzela kroz poreze. Taj odnos trajna je mjera koja pokazuje koliko je kapitala prisvojila vladajuća klasa (1950-ih on je mjerio ravnotežu između etatizma i samoupravljanja - Brus 72-73). Rezultati presudne reforme iz 1965. bili su dvosmisleni i konačno nezadovoljavajući: domena odlučivanja poduzeća i radničkih savjeta donekle je povećana, ali ne i okomito proširena do vrha lanca moći. Ambiciozan plan reformatora da vrhu moći srežu raspolaganje sveukupnim prihodima sa 70 na 30% (Bakarić 473) – bez stavljanja razlike pod nadzor direktnih proizvođača – žalosno je propao. Bez koordiniranog no demokratskim putem dobivenog usmjeravanja, neminovnost mezoekonomskih udruživanja i drugih vertikalnih suradnji pala je pod utjecaj banaka i sličnih nekontroliranih i otuđenih centara financijske moći. To je ‘još više udaljilo centre odlučivanja od radne snage i samoupravljačkih jedinica’, bez jasnih smjernica političke demokracije koje određuju zastupljenost odozdo i bez konkurentnih programa za socijalizam baziranih na otvorenim tokovima informacija (usp. Brus 84-85, 191-211).
Je li u SFR Jugoslaviji bilo iskorištavanja radničke klase (i drugih radnih ljudi)? U smislu u kojem to definira Marx, koji predviđa svakodnevnu dinamičku prisilu (Zwang) u svrhu prisvajanja viška vrijednosti iz rada (MEW 26.2: 409), očito da, bilo je. To vremenski i aksiološki prethodi i leži u osnovi svih ideoloških i teritorijalnih svađa u sada već poliarhijskoj politokraciji o raspodjeli tog viška. Višak je ostao konstantan na 2:1: oko dvije trećine viška rada završavalo je izvan poduzeća – što je stupanj jednak onome iz državica Maja (kako je istaknuo Bakarić [7]). I ovdje se weberovska terminologija ‘dominacije’ pokazuje nedovoljnom (usp. općenito u Suvin ‘Terms’).
Teorem po kojem, ako klase postoje, među njima se mora automatski i besprekidno voditi intenzivna, očigledna i strateški svrhovita borba, staljinistički je mutež. Logičko naličje staljinizma, po kojem ako nema intenzivne očigledne borbe nema ni klasa, liberalni je i socijaldemokratski mutež. I jedno i drugo snažno je utjecalo na Kardeljevo vrdanje između birokracije 'u profesionalnom smislu' i u lenjinističkom smislu
Međutim, je li vladajuća klasa iskočila iz revolucionarnog rata od 1941-45 potpuno razvijena? Ne, nije. Treba biti pravedan prema kompleksnostima jedne proturječne revolucije, dvoglavoga Janusa koji je istovremeno donio golema oslobođenja kao i prijetnju proturevolucionarnog ponovnog podređivanja ne bude li se revolucija trajno nastavila drugim sredstvima nakon dolaska na vlast (o tome naširoko raspravljam u ‘15 teza’). Ne vjerujem čak ni da rani zametci ove klase koje je Đilas primijetio 1954. zaslužuju drugi naziv od klase in statu nascendi. Kada se to vladajuća klasa do kraja oformila kao ‘klasa za sebe’ prema Marxu, to jest s jezgrom klasne svijesti koja se razvija iz ‘raspršene’ svijesti (Gurvitch 103)? Neke ključne odrednice mogu se naći povijesnim istraživanjima sve slabijih spoznajnih rješenja i ekonomskog uspjeha u Jugoslaviji. Prekretnica za ove faktore, izvorni grijeh politokracije da tako kažemo, može se naći sredinom 60-ih u njenom žestokom otporu prema daljnjim eksperimentima s direktnom demokracijom – koja se mogla razviti iz ograničenog samoupravljanja u tvornicama a zatim i na drugim radnim mjestima, ali se sigurno nije s njim poklapala. To ukazuje na to da su ciljevi vladajuće klase u to vrijeme već ‘dignuti na politički nivo’, što je Polanyjeva definicija klasne svijesti (183) na Marxov način. Na razdoblje između oko 1965. i 1974. tada možemo gledati kao na izgubljenu konačnu bitku – ili dvije bitke – protiv te involucije, koju je vodila nedovoljno odlučna manjina na vrhu, uz podršku radničke klase i dijela srednje klase – ali nikada stvarno u savezu s njima; ovu su bitku teorijski promišljali skupina Praxis i, do određene mjere, Horvat.
Moja povijesna hipoteza o jugoslavenskoj politici do 1975. (ekonomiju i višak rada nadam se uključiti u jednom drugom radu) stoga glasi:
- oko 1945-50.: poslijeratna obnova i konsolidacija, centralističko stapanje Partije i države;
- oko 1950-61.: uvođenje samoupravljanja, nastavlja se monolitno jedinstvo Partije i države;
- oko 1961-65.: protuofenziva konzervativne većine politokracije;
- oko 1965-74.: raspad monolita na poliarhiju unutar samosvjesne vladajuće klase, bitka za direktnu demokraciju kroz vertikalno širenje samoupravljanja do vrha vlasti je izgubljena;
- iza 1975.: stagnacija i ad hoc rješenja, jugoslavenski brežnjevizam.
Ovo složeno polje sila može se rasvijetliti raspravom o iznimno važnoj ideološkoj zbrci ‘klasne borbe’ u lenjinističkoj vulgati.
3.2. Ekskurs o klasofobijiJugoslavenska politokracija i društvo živjeli su s tri velika nijekanja ili frojdovska potiskivanja: seljaka, žena i radnika izvan stalnog radnog odnosa. Najvažnija su ‘žensko pitanje’ (kako je ranije sugerirano) i nijekanje klasa.
Kako to da ljudi koji su cijeli život radili kao marksisti mogu nijekati postojanje klasa u još uvijek prilično zaostalom društvu? Uzet ću kao exemplum drugog čovjeka Partije i države, njenog glavnog teoretičara Edvarda Kardelja. Kako je i zbog čega postao takav klasofob?
Pošto sam pročitao većinu njegovog opsežnog opusa, kao dovoljnim primjerom za raspravu poslužit ću se ključnim odlomcima iz njegovog članka iz 1967. naslovljenog ‘Radnička klasa, birokratizam i SKJ’. (Moram spomenuti da za njegov osobiti langue de bois ne znam je li original bio na slovenskom pa je kasnije preveden, što bi objasnilo dio, ali ne i sve nezgrapnosti.) U tim granicama Kardelj je, s jedne strane, izvanredno iskren i jasan – birokracija se nužno javlja ako je revolucija skršila buržoaziju ali je radnička klasa preslaba da bi provodila samoupravljanje:
‘Zbog toga je morao nastati i jedan veoma samostalan upravljački sloj, politički veoma snažan, koji je mogao bitno da utiče na regulisanje unutrašnjih društvenih odnosa i suprotnosti…. [U]sled takve političke moći, taj sloj može doći i dolazi — ponekad u progresivnom, ponekad u konzervativnom smislu — u sukob sa osnovnom masom radničke klase ili sa pojedinim njenim delovima.’
S druge strane, Kardelj tvrdi da birokracija nije klasa:
‘Ali zbog takvog svog položaja birokratija u profesionalnom smislu [uočite izmotavanje, DS] ne postaje ona nova klasa koja je glavna prepreka društvenom uticaju radničke klase.’ I dalje, ‘[To nije borba] klase protiv klase jer su u krajnjoj liniji dugoročni interesi svih tih slojeva jedinstveni. Zato se i klasna borba u tim uslovima izražava… prvenstveno u idejnoj i političkoj borbi.’ (47-48 i 45-46)
Moram s tugom reći da se ovaj miš-maš Webera i Lenjina bez Marxa može nazvati samo nespremnošću da se stvar do kraja promisli.
Dva su kontekstualna pitanja ovdje implicitno prisutna. Prvo, Kardelj i drugi pobornici sistema, napr. Šuvar (Sociologija, usp. Kerševan, ‘K vprašanju’ 1476), drugdje tvrde kako postoje nadređene društvene potrebe – kao što su nezavisnost i razvoj industrije – koje se moraju ispuniti, a u situacijama strašnog pritiska moraju imati prvenstvo. Vjerujem da je taj argument točan, ali dolazi petnaestak godina prekasno: nikakvo se socijalističko društvo ne može razvijati ako se više nego što je nužno njeguje stalni opsadni mentalitet. Staljinovo iskustvo pokazalo je to krajnje zorno, a Kardelj je bio – da se poslužimo jednim od njegovih omiljelih izraza – ‘subjektivno’ antistaljinist. Drugo, Kardelj je bio najviši predstavnik krila sklonog radničkim savjetima u KPJ. No njegov argument pokazuje, a fortiori za većinu drugih vođa, da se politokracija konačno ponašala kao sve druge vladajuće klase: u našem društvu ne može biti temeljno prijetećih proturječnosti. U pogrešnoj banalizaciji Hegela, vjerovala je da je realno također i racionalno, štoviše da je jedino moguće stanje. Ovakvi bi teoretičari bili odabrali bolji argument, i napravili korak prema sagledavanju stvarnosti, da su rekli (poput mnogih buržoaskih sociologa u kapitalizmu) da klase postoje i da sve zajedno mogu biti prijatelji. Zašto to ne priznati?
Zato što se ovdje nalazimo u teoretskoj slijepoj ulici. Za lenjinista, nazvati neku skupinu suprotstavljenom klasom s kojom je radnička klasa u sukobu znači da tu skupinu treba izvlastiti svim raspoloživim sredstvima (za to sam našao izričitu potvrdu kod Bakarića, 486). Pa ipak, teorem po kojem, ako klase postoje, među njima se mora automatski i besprekidno voditi intenzivna, očigledna i strateški svrhovita borba, staljinistički je mutež: ‘Klasni sukob… u biti je temeljni odnos između klasa koji uključuje eksploataciju i otpor prema njoj, ali ne nužno bilo klasnu svijest bilo zajedničku kolektivnu aktivnost’ (Ste. Croix, ‘Class’ 100); to jest, u ispravnom širem smislu klasni sukob je sve ono što klasa čini ili trpi u toj mjeri u kojoj to utječe na njezinu moć u odnosu na druge klase (vidjeti Ollman, Dialectical 164 i dalje). U tom smislu, ‘klasni sukob je način postojanja klasnih odnosa i samih klasa’ (Kerševan, ‘Razredni’ 129); međutim neodređeni pojam ‘sukob’ može se rastegnuti tako da označuje praktički sve od stvarne borbe oružanih pobunjenika do tihog suprotstavljanja ili inherentnog proturječja. Logičko naličje staljinizma, po kojem ako nema intenzivne očigledne borbe nema ni klasa, liberalni je i socijaldemokratski mutež. I jedno i drugo snažno je utjecalo na Kardeljevo vrdanje između birokracije ‘u profesionalnom smislu’ i u lenjinističkom smislu.
I, na kraju, tko je činio te politički vrlo važne slojeve ili društvene skupine čiji su ekonomski interesi bili suprotstavljeni samoupravljanju proizvođača, i na koje Kardelj, ah tako zaobilazno, aludira, koliko ljudi? Jasnih podataka nemamo, ali, na temelju indirektne statistike iznesene u poglavlju 2, ustvrdit ću da su se možda sastojali od jedne trećine politokracije, uključujući najmanje polovicu srednjeg kadra Partije i kadra netom ispod vrha, dakle i brojne profesionalne političare, ako ne njihovu većinu. Nazvati ih neprijateljima značilo bi da ih treba maknuti s položaja moći. U teškim ekonomskim i međunarodnim okolnostima, i bez demokratskog socijalističkog civilnog društva s bazom u nižim i srednjim klasama koje bi se njegovale kao saveznici, čak i (vrlo umjereno) ‘lijevo’ krilo politokracije nije moglo zamisliti takav radikalni razlaz, i zbog toga se sve pretvorilo u ‘ideološku borbu’: priznanje nemoći koje nije ništa riješilo.
3.3. Provizorni sažetak i hipoteza: dvije jugoslavenske posebnosti—sjaj i bijeda 3.31. Sjaj: kreativna plebejska posebnostKako da komparativno ocijenimo putanju Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata? Potekla je iz narodne ili plebejske revolucije Komunističke partije kakva je u Europi – osim aberantnog slučaja Albanije – bila jedinstvena, i na neki način sličnija kineskoj i prvoj vijetnamskoj revoluciji (usp. Fejtö 225-28 i dalje; Johnson). Sve su to bile revolucije izrasle iz lenjinističkog antiimperijalizma koje su nosili seljaci, a organizirala ih je šačica čvrsto povezanih profesionalaca uz znatan doprinos gradskih intelektualaca. Bile su izvan Staljinovog dosega, on je prema njima bio nepovjerljiv i na njih kivan. Jaka partizanska tradicija samoinicijative, ‘snađi se druže’, primjenjivala se ne samo u borbenim jedinicama nego i u mreži teritorijalne moći odozdo i političkih organizacija. Narodnooslobodilački odbori (NOO) i nadteritorijalne organizacije poput Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) s prestižnim jezgrom uglavnom autonomne Komunističke omladine (SKOJ), Antifašističke fronte žena (AFŽ) i drugih, stekli su veliko iskustvo samoodređenja. Osnovala ih je i nadgledala Komunistička partija, ali uz znatnu autonomiju; riječima sjajne monografije razmatrane u 2.24, sve su bile ‘izuzetan izraz političke promućurnosti vođstva Partije’ (Jancar-Webster o AFŽ, 122-25). Obratno, nakon 1944. sve su se te autonomije smanjivale, možda zbog toga što su bile previše uspješne: kao izuzetni izrazi političke sljepoće, Front žena raspušten je 1953. a Komunistička omladina 1949. Želimo li razumjeti ove i kasnije oscilacije, moramo postulirati trajan sraz između toplih i hladnih struja u jugoslavenskom komunizmu (kao i u svim radikalnim pokretima): to jest, usmjerenja prema plebejskoj demokratskoj moći koja dolazi odozdo, naspram usmjerenja prema elitnoj ili avangardnoj dominaciji odozgo.
Je li u Jugoslaviji postojala vladajuća klasa? Postojala je društvena skupina koja je imala monopol na moć, kontrolu nad uvjetima proizvodnje, materijalne povlastice i kolektivnu svijest. Nadalje, postojala je klasa manualnih radnika, te seljaka i srednje klase. Dakle: s obzirom na to da su klase odnosni entiteti, da, postojala je vladajuća klasa. Nijedna klasa nije bila službeno priznata, premda su partijskim ideolozima od šezdesetih godina nadalje bila puna usta radničke klase
Nova državna vlast krenula je iza 1945. u brzu industrijalizaciju zemlje kao sasvim nezaobilazan preduvjet njezine samostalnosti, dobrobiti i kulturalne modernizacije. ‘Kapital’ za to morao se naći u novoj ‘primitivnoj akumulaciji’ – analognoj onoj iz Engleske u 16. i 17. stoljeću prije nego što je stekla kolonije – iz jedinog dostupnog izvora kada nije bilo moderne radničke klase ili pljačke u inozemstvu: seljaštva. Taj proces nije bio poseban: sve su industrijski nerazvijene zemlje nastojale poći tim putem, bez obzira na to jesu li ideološko opravdanje našle, recimo, kod Bismarcka ili Lenjina. Nakon 1945. Jugoslavija je krenula sovjetskim putem što se tiče državne organizacije ekonomije i vlasti, ali na sreću, ne i najgorih strana staljinističke prakse. Njena prva, kreativna posebnost leži u tome što je na početku zasnovana na narodnom oduševljenju za oslobođenje a zatim za obnovu razorene zemlje. Posebnost je nadalje u Jugoslaviji i što se veoma hrabro odvojila od Staljina, te su neki rukovodioci ponovno otkrili Parišku komunu i vlastite partizanske korijene u marksističkom samoupravljanju, pa je komunistička partija krenula putem kako jačanja lokalnih centara vlasti sve do osnovnih teritorijalnih jedinica tako i postupnog uvođenja samoupravljanja u nacionalizirana poduzeća. Ta ‘druga revolucija’ (Fejtö 2: 225 i dalje) zacrtala je vijugavu cestu prema stvarnoj socijalističkoj demokraciji odozdo. Štoviše, Tito je od 1950. nadalje našao siguran izvor financija koji mu je omogućio da odbaci prisilnu kolektivizaciju zemlje i podložnost Moskvi: strane kredite. Zbog ‘zapadnog’ interesa za stratešku ulogu jugoslavenske vojske tokom Hladnog rata, te kredite nije pratilo uobičajeno strano vlasništvo i dominacija koji su primatelja pretvarali u polu-koloniju. To je jugoslavenskom društvenom eksperimentu dalo četvrt stoljeća (otprilike 1949.-73.) da dođe do daha prije nego što su svjetsko tržište i zapadne sile počeli stiskati dušnik. On je postao svjetski relevantan kad je taj prostor-vrijeme iskorišten za razvoj eksperimenta samoupravljanja, najprije preko radničkih savjeta u industrijskim poduzećima, a zatim na svim radnim mjestima uključujući obrazovanje i kulturu pa sve do zdravstvenih usluga.
Na međunarodnoj razini, ova posebnost omogućila je onaj drugi izuzetni eksperiment Nesvrstanih zemalja koje djeluju za mir i nezavisnost protiv oba hladnoratovska tabora. To je rezultiralo istinskom nezavisnošću Jugoslavije, sve dok je klasna involucija nije učinila ekonomski i politički ranjivom.
Rasprava o usponima i padovima tih eksperimenata zahtijevala bi u najmanju ruku jedan postdiplomski kolegij. Zato ću je skratiti na dva zaključka. Prvo, iako samoupravljanje nije dovelo do radničke kontrole poduzeća, ipak jest potaklo veliki doprinos i entuzijazam radnika i tehničara, vidljiv u izuzetnom ekonomskom uspjehu SFR Jugoslavije u razdoblju od 1950-61, uz stabilizaciju 60-ih godina.
Drugo, samoupravljanje je ugrožavalo pripadnike nove vladajuće klase koji su se zbog toga od kraja 60-ih pregrupirali dijelom u financijsku ‘tehnokraciju’ a dijelom u tri velike i tri ili četiri manje vladajuće skupine u konstitutivnim republikama, i pritom uveli mnogo rasipanja i skliznuće prema nacionalizmu dok su istovremeno spriječili direktnu demokraciju od baze do vrha moći.
3.32. Bijeda: samoubilačka klasna posebnostInvolucija vladajuće klase zaustavila je emancipaciju rada i javne sfere koja se poklapala s održavanjem nezavisne i razumno prosperitetne savezne Jugoslavije (usp. Suvin, ‘Pogled’). Omogućila je manje-više neometan razvoj endogenih i egzogenih čimbenika koji su djelovali protiv takve države, i uništila svu vjeru u avangardno komunističko vođstvo. Bila je to druga, samoubilačka posebnost. Zaustavivši emancipaciju, Jugoslavija se – vrlo kasno – pridružila drugim ‘socijalističkim’ zemljama od Poljske do Bugarske u zastoju bez rješenja.
Taj endogeni čimbenik može se početno opisati kao zadebljanje arterija podijeljene i posvađene vladajuće klase, koja se okrenula isključivo svojim klasnim interesima. To je značilo napuštanje njenog pobjedničkog povijesnog bloka s radnicima, seljacima i srednjim klasama. Okrenuvši leđa tom savezu, izgubili su vidike radničkih klasa koji rješenja za najveće probleme društva posuđuju iz budućnosti (Polanyi 162, kao odjek Marxa). Sociopolitička kontraofenziva snažne konzervativne struje u vladajućoj klasi protiv snaga koje su podupirale samoupravljanje počela je njenim protivljenjem iznimno zanimljivom Programu Saveza komunista koji je donesen 1958. Ideološka nemoć i zbunjenost politokracije dovela je sredinom šezdesetih godina do pata na vrhu odlučivanja koji nije dozvoljavao ništa drugo osim rješenjâ korak po korak. Što se drugih klasa tiče, dvije najveće proleterske klase, seljaci i manualni radnici, bile su politički i ekonomski neutralizirane i sociološki raspršene. Isto vrijedi i za većinu srednjih klasa koje su zaglibile u konzumerizam, dok je radikalno krilo humanističke inteligencije bilo samo po sebi previše slabo da bi zaista nešto značilo (usp. Žvan 463-64). To je vodilo političko-ekonomskoj paralizi nakon reforme iz 1965. i, akutnije, u nepovoljnijoj međunarodnoj ekonomskoj klimi 1970-ih (usp. radove Catherine Samary).
Vrlo se malo vladajućih klasa u skorijoj povijesti odlučilo za rasap. To je prava negativna posebnost, jednako ekstremna kao i ona prva, pozitivna: eksperiment u samoupravljanju i mirnoj međunarodnoj jednakosti
Nastalu ekonomsku situaciju dobro je opisala Woodward kao nešto što nije ni teoretski ‘tržišni socijalizam’ à la Lange i Taylor (jer se ‘tržište nije odnosilo na faktore proizvodnje – rad, kapital, …, sirovine, kredite’) niti planirana ekonomija: nakon 1952. planovi su postali tek skup političkih ciljeva na području proizvodnje i ulaganja, a nakon 1956. ciljevi su zadavani za petogodišnja razdoblja (s prekidima) u pokušaju da se utvrde krediti, cijene i vanjskotrgovinska politika te da se predvidi put rasta na temelju informacija iz planova poduzeća i mjesta. Iako je postojala znatna regulacija cijena i ostalog, nije postojao skup pravno obaveznih naloga, kvantitativnih kontrola ili usmjerenih alokacija pa se centralna vlast služila ad hoc kontrolama količina kad su bili potrebni hitni rezultati (169-71). Takav zbrkani ekonomski model nije stopio kapitalistički ‘zakon [razmjenske] vrijednosti’ s komunističkom planskom proizvodnjom uporabne vrijednosti, čak nije taj zakon podredio drugoj, ali je osigurao da ni prvo ni drugo ne može potpuno djelovati. Bilo je to priznanje neuspjeha, ali je spašavalo momentane interese vladajuće klase za koju godinu. Ekonomski rast, temelj legitimiteta SKJ, stagnirao je i na kraju se preokrenuo u nazadovanje. G. 1979. jugoslavenski vanjski dug bio je u tri godine poletio s 4-5 na 17-19 milijardi USD, a politike kapitalističkog svijeta i tržišni interesi postajali su 1980-ih sve nepovoljniji. Politički, ‘funkcije kapitala koncentrirane [u partijsko/državnom aparatu]… nikada nisu mogle u potpunosti izgubiti svoj status ‘predstavnika radnika” (Kerševan, ‘K vprašanju’ 1485), tako da su morale sklapati određene kompromise s radnicima ili proizvođačima. No politokracija je prebacila centralne ekonomske funkcije na šest saveznih republika što je značilo uspon šest (ustvari sedam, s Kosovom) lokalnih vladajućih podklasa. U određenom trenutku njima je taj kako ekonomski tako i politički hibridni status postao mrzak, a više nije bilo moguće bacati ekonomske mrvice radničkim klasama. Pošto su vladajuća klasa ili klase odbile punu ekonomsko-političku demokraciju, u kojoj bi izgubile dio svojih ključnih prerogativa, mogle su krenuti samo putem oštre političke promjene koja bi očuvala njihove ekonomske klasne interese (pokazalo se da su i tu bili u krivu). Cijena tog očuvanja bila je podrška nacionalizmu i raspad jugoslavenske federacije.
Izvan granica ove moje analize, to znači da su kapitalističke sile od početka 1980-ih bile u poziciji ekonomski srušiti Jugoslaviju jednostavnom obustavom kredita MMF-a. SFRJ je praktički postala periferna ovisna teritorija globalnog kapitalizma, privremeno ostavljena da se kuha u vlastitom sosu, ali uz izglede za punu integraciju u kapitalizam kroz opću rasprodaju cijele njezine ekonomije za jeftine pare. Otvorena promjena nastupila je nakon povlačenja SSSR-a iz svjetske politike sredinom 1980-ih. Sjedinjene Države željele su ujedinjenu podređenu Jugoslaviju. Njemačke banke i Vatikan, sa dužim sjećanjem na bolan poraz, bili su skloniji raskomadati je; oni su pobijedili.
Vrlo se malo vladajućih klasa u skorijoj povijesti odlučilo za rasap. To je prava negativna posebnost, jednako ekstremna kao i ona prva, pozitivna: eksperiment u samoupravljanju i mirnoj međunarodnoj jednakosti.
S engleskoga prevela Marija Mrčela O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (i/III) O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (ii/III) Kraj Darko Suvin – svjetski poznati teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Nakon što je predavao teatrologiju na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazi 1968. g. u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na Mc Gill University u Montrealu. U 70-im g. bio je urednik Science Fiction Studies. Od mnogo napisanih radova najviše je odjeknula knjiga Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u mjestu Lucca u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za Feral (s ovim urednikom), te prijevodom knjige Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Od tada mu se knjige i u nas prevode i surađuje sa mnogim našim časopisima. Trenutno mu u časopisu Gordogan u nastavcima izlazi zanimljiva autobiografija Memoari jednog skojevca. Redovni je suradnik Aktiva. Aktiv br. 5-6, Novosti br. 669 , 12.10.2012.: Jugoslavenski studiji 2; Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi, tekst br. 5 (III/III)
