Tokom devedesetih godina unutar intelektualnog polja postavljen je, u skladu s ideološkim usmjerenjem i političkim ugođajem vremena, skup cenzura i ograničenja na problem Jugoslavije kao predmet istraživanja i rasprava. O Jugoslaviji se, doduše, moglo govoriti, ali javni je govor bio vezan uz pojmovnu opreku totalitarizam – demokracija. Uostalom, ta je opreka aktivna i danas, ona daje sigurnost da se ustanovljena pravila političke pristojnosti neće dovesti u pitanje. Kako različiti oblici cenzure i autocenzure redovito proizvode mitske pripovijesti bez kojih je teško održati privid konzistentnosti javnog izlaganja, tako se godina 1989. neizostavno spominje kao mjesto razgraničenja: s jedne strane totalitarizam, oskudica i nerazvijenost, s druge strane demokracija, razvoj i blagostanje. Na ovo očigledno zanemarivanje temeljnih činjenica u kojima se ogleda tranzicijsko razdoblje, koje se teško može ugodno smjestiti između demokracije i blagostanja (a o razvoju je suvišno i govoriti), ljevica u političkom i kulturnom polju nije dugo vremena bila u stanju dati primjerenu opomenu i odgovor, pa je tako ekonomska i politička povijest Jugoslavije zaglavila negdje između razglabanja o imenu druga Tita i analize uzajamnog utjecaja ekspresionističke poezije i NOB-a.

Nasreću, proteklih je godina, s proliferacijom pojmova i tema britanskih kulturalnih studija unutar domaćeg akademskog polja, otvoren put da se tzv. ‘jugoslavensko iskustvo’ zahvati u svojoj, veoma često proturječnoj mnogostrukosti. Primjerice, nova istraživanja o uspostavljanju potrošnje kao neizostavnog dijela socijalističke svakodnevice ili o prodoru popularnog u polje kulture s popratnim teškoćama pri oblikovanju socijalističke kulturne politike, omogućuju nam da sagledamo kulturno-političku dimenziju ekonomskih ili ekonomsku dimenziju kulturnih procesa. Istovremeno, dodatni napor da analitičko zahvaćanje svakog polja ishodišno krene iz utvrđivanja specifične logike tog polja prema mogućim historijskim preklapanjima s drugim oblicima društvenosti, kao baština bourdieuovske tradicije, može otkloniti slijepe ulice ekonomskog determinizma. Drugačije rečeno, iako ćemo se ovdje usredotočiti na određene momente u povijesti jugoslavenske privrede, potrebno je imati na umu da se sintagma jugoslavenski modernistički projekt opravdava činjenicom ukupne preobrazbe, unutar svega nekoliko desetljeća, perifernog kapitalističkog društva vezanog mahom uz poljoprivrednu proizvodnju u visoko industrijalizirano socijalističko društvo. Pritom nije naprosto riječ o industrijalizaciji kao istoznačnici za privrednu modernizaciju, nego o istovremenoj transformaciji različitih aspekata društvenog života. Upravo zato čitanje ekonomske povijesti mora uzeti u obzir prethodno spomenuta istraživanja, jer problem socijalizma u jednoj državi u jugoslavenskom slučaju traži ne samo analizu neprestanih promjena ekonomskih strategija, nego i razumijevanje promjena potrošačke norme, kao i ideoloških trenja u polju kulture u kojima se ogledaju kriva srastanja i proturječnosti pokušaja izgradnje jugoslavenskog socijalističkog puta.

Pojam rada kao aktera suprostavljenog kapitalu prestao je postojati. On je zamjenjen središnjim konceptom vlasnika koji je ujedno i proizvođač vrijednosti i operativnim principom – motivacijom da se poveća proizvedena vrijednost (tj. neto dobit ili profit), motivacijom koja je izvedena iz prava političkog i ekonomskog odlučivanja

U prvom poglavlju studije ‘Pronađeno blagostanje’ Igor Duda uzima 1958. kao godinu rođenja potrošačkog društva u socijalističkoj Hrvatskoj, ukazujući na program Saveza komunista Jugoslavije iz 1958. koji je ‘predviđao udobniji život, vlasništvo nad različitim predmetima potrošnje, postizanje boljeg usluživanja potrošača robom, i brigu za njihove svakodnevne potrebe i opskrbu, za njihov odmor i zabavu’ (Duda, 2010:17). Svojevrsnu potvrdu ispravnosti zaključaka SKJ možemo naći, navodi Duda, kod Male djevojčice, to jest čitajući stihove pjesme pobjednice na festivalu zabavne glazbe u Opatiji te iste 1958. godine ‘u kojoj glavni lik uživa u šetnji gradom i razgledavanju izloga te svome ocu uzbuđeno nabraja što bi sve trebao kupiti…’ (ibid., 17). Iako je u tom trenutku potrošnja još uvijek ograničena strukturnim slabostima jugoslavenske privrede, nema sumnje da će desetljeća koja slijede jasnije otkriti političke uloge koji su bili u igri prilikom sklapanja saveza socijalizma i potrošnje.

Istovremeno s obećanjima o širenju mogućnosti potrošnje u idućoj etapi razvoja socijalističkog društva, nailazimo, kako pokazuje Maša Kolanović (2011), na prve obrise hrvanja s popularnim u području kulturne prozivodnje. Brzina kojom je socijalistička Jugoslavija transformirala okoštale odnose agrarne privrede Kraljevine Jugoslavije preklapa se s potrebom za preispitivanjem pojmova o kulturi, i stoga ne treba začuditi što su se, u kontekstu ubrzanih sistemskih promjena, aktivirali ‘zaostali’ refleksi oslonjeni na staru opreku visoke i niske kulture koji jedva da se mogu sakriti ispod maske ‘novog’ diskursa o socijalističkom moralu. Kolanović razotkriva momente prelaska praga društvene vidljivosti popularne kulture ispunjene nelagodom i nepovjerenjem na nizu primjera, počevši od polemike Nikole Milićevića 1953. godine protiv tendencija amerikanizacije kod autora kao što su Slamnig, Šoljan i njima slični. Poput kakvog dugogodišnjeg suputnika Frankfurtske škole Milićević se zgranuto pita: ‘Zar se psiha našeg čovjeka (pa makar mislili samo na intelektualca i građanina) može poistovjetiti sa psihom američkog džeziste, odakle u stvari potječu korijeni Šoljan-Slamnigovih eksperimenata?’ (Kolanović, 2011:123) Činjenica da su Šoljan i Slamnig danas dio književnog kanona mogla bi poslužiti za nastavak razmatranja razvoja kulturnog polja do razdoblja post-socijalističke tranzicije. Međutim, ovdje ćemo se, umjesto toga, usredotočiti na nekoliko ključnih epizoda ekonomske povijesti koje mogu, kako je rečeno maločas, do određene mjere osvijetliti uspon potrošnje u socijalističkoj Jugoslaviji sa svim popratnim elementima nelagode u kulturi, a iz kojih se, pod uvjetom da ih možemo sagledati u međuodnosu s drugim političkim i kulturnim elementima, naziru obrisi jugoslavenskog modernističkog projekta.

Govor o poduzećima

Iako su podjele na razvojne etape uvijek donekle proizvoljne, prema onoj koju je ponudila Diane Flaherty (1982) možemo razlikovati tri razdoblja jugoslavenske ekonomske povijesti do 1980. Nakon napuštanja sovjetskog modela razdoblje od 1952. do 1961. godine karakteriziraju napori usmjereni prema industrijalizaciji zemlje kroz kontroliranu uvoznu supstituciju. U sljedećem razdoblju od 1961. do 1976. godine Jugoslavija se okreće modelu rasta temeljenom na izvozu, što je praćeno postupnom liberalizacijom trgovine i jačanjem decentralizacije monetarnog sustava i fiskalne politike. Iduće četiri godine (1976 – 1980) proteći će u znaku još izraženije decentralizacije i tzv. ‘bottom-up’ planiranja, to jest ugovaranja poslova na razini pojedninih ekonomskih jedinica, te sve izraženijeg jačanja financijskog sektora. Prije nastavka ovog razmatranja potrebno je naglasiti kako je glavni početni problem jugoslavenskog plana industrijalizacije bila izuzetno niska osnovica, budući da je stara Jugoslavija bila tehnološki nerazvijeni, zaostali dio kapitalističke periferije s dominantnim udjelom poljoprivrede u ukupnoj ekonomskoj strukturi. Stoga je početkom pedesetih pokrenut plan s ciljem potpune razgradnje starog privrednog sustava. Taj se plan ili projekt pokušao nositi s problemom nedostatka kapitala u kontekstu nerazvijenog agrarnog gospodarstva, gdje je pitanje zemlje još uvijek važnije od pitanja rada. Stoga su prvi koraci prema industrijalizaciji i modernizaciji krenuli putem uvozne supstitucije i pionirskih pokušaja uvođenja dotad posve nepostojećeg oblika upravljanja –samoupravljanja autonomnih kolektiva radnika-vlasnika. Do sredine pedesetih jugoslavenska je privreda neprestano rasla po viskom stopama. U razdoblju od 1952. do 1956. bruto domaći društveni proizvod koji je jednak ukupnom društvenom proizvodu umanjenom za aktivnosti uslužnog sektora iznosio je 6.3%. Taj se rast nastavio i idućih godina, te je od 1957. do 1961. iznosio 10.8%, pri čemu je razvoj industrijskog sektora bio oslonac tog rasta. Ranih pedesetih godina ključne su se odluke još uvijek donosile na federalnoj razini – investicijski planovi, razina cijena i nadnica formirale su se sa zanemarivim sudjelovanjem republičkih i lokalnih jedinica. Godina 1958., koju se prema Dudi može gledati kao godinu rođenja potrošačkog društva u Hrvatskoj, donijela je promjene u službenom socijalističkom knjigovodstvu, budući da se od tada nadnice ne upisuju kao dio troškova, već kao dio neto dobiti ili profita. To je bio značajan korak prema decentralizaciji, koji je otvorio mogućnost poduzećima da u većoj mjeri odlučuju o svojem poslovanju, dajući im kontrolu nad približno 26% neto dobiti naspram 12% prije 1958. (Bićanić, navedeno prema: Flahery, 1982:110).

U tom je kontekstu bitna napomena koju daje Susan Woodward prema kojoj Jugoslavija nikad nije bila privreda utemeljena na radničkom upravljanju. Štoviše, nova klasifikacija nadnica uvedena 1958. unutar koje nadnice nisu više dio proizvodnih troškova označava formalno ukidanje tradicionalnog odnosa između rada i kapitala: ‘Sistem više nije priznavao nadničke radnike niti klasno niti statusno. Pojam rada kao aktera suprostavljenog kapitalu prestao je postojati. On je zamjenjen središnjim konceptom vlasnika koji je ujedno i proizvođač vrijednosti i operativnim principom – motivacijom da se poveća proizvedena vrijednost (tj. neto dobit ili profit), motivacijom koja je izvedena iz prava političkog i ekonomskog odlučivanja.’ (Woodward, 1995:196). Prema tome, rad tj. slobodni radnici su se formalno udružili u organizacije udruženog rada te se stoga u raspravama o ekonomskoj organizaciji, kada se govori o neposrednim proizvođačima koji proizvode novu vrijednost ustvari govori o poduzećima. Woodward upozorava, nasuprot uobičajenom shvaćanju, da ono što je združilo radno stanovništvo u radnu zajednicu jest klasična liberalna ideja interesa kao smjernice racionalnog djelovanja u privredi (što je obrazloženje koje nalazimo kod različitih liberalnih autora poput Karla Mengera). U takvom konceptualnom utemeljenju radničkog kolektiva nalazimo zametke trenja na razini ekonomske politike nastalog iz proturječja potrebe za makroekonomskim upravljanjem s jedne i autonomije proizvodnih jedinica s druge strane. Pritom treba reći kako nipošto nije riječ o osudi neprimjerenog koketiranja s ekonomskim liberalizmom. Ono što treba razumijeti jest kako je riječ o pionirskom pokušaju ujedinjenja demokracije i socijalizma na razini ekonomske strategije. Kao što je u kulturnom polju u određenoj mjeri očekivana aktivacija dispozitiva kulturnog elitizma kojeg su sudionici kulturnog polja u većoj ili manjoj mjeri usvojili tokom prethodnih desetljeća, tako je i u ekonomskoj domeni povezivanje racionalnosti, interesa i privrednog rasta za novonastalu partijsku upravljačku strukturu bilo u određenoj mjeri unaprijed zadano, usprkos (a neki će reći upravo zbog) oslanjanja na marksističku teoriju.

Jugoslavenske organizacije udruženog rada predstavljaju dobar primjer kako klasično shvaćanje ekonomske motivacije, koje se još može naći kod Adama Smitha, kroz pojam (racionalnog) interesa može donijeti neželjene rezultate, ako se zaboravi da preferencije koje instrumentalna racionalnost slijedi nisu zadane izvana, te da ponekad ni sami nositelji ekonomskog interesa ne mogu doprijeti do njegovog sadržaja bez društvene ovjere

Možemo dakle, prije nego što se vratimo na gore zacrtanu problematiku, ponešto unaprijed napomenuti da se do 1961., kada započinje prva faza liberalizacije, zemlja duboko promijenila, ne samo u pogledu ekonomsko-političkog sustava, nego i u pogledu demografije, infrastrukture, transporta, kulturne i umjetničke proizvodnje, što je dakako bez ostatka ogledalo i na razini socijalističke svakodnevice. Kvantitativne, pa onda i kvalitative promjene sažima Dean Duda govoreći o infrastrukturnim momentima socijalističke modernizacije: ‘U Zagrebu 1880. živi svega 29.584 stanovnika, 1921 njihov broj iznosi 110.000, a 1981 grad broji oko 650.000 (sa širim područjem 850.000). Što se profesionalne strukture stanovništva tiče, udio poljoprivrednog stanovništva 1910. iznosi 78.6%, pred rat 1941. je 65.3%, 1953. je 56.3%, 1961. je 43.9%, 1971. je 32.3%, a 1981. je 15.2%. Pismenost kao osnovni zalog participacije u polju popularnog rapidno raste: 1880. nepismeno je 77.9%, 1921. je 39.6, 1948. je 15.6%, 1971. je 8.9% i 1981. je 5.6%, dok je u školskoj godini 1958. – 1959. osnovnim školovanjem obuhvaćeno 97.4%, a iste 1959., nakon nekoliko ranijih reformi, Sabor donosi zakon o osnovnoj školi kojim je uvedeno jedinstveno osmogodišnje obavezno školovanje za djecu od 7 do 15 godina.’(Duda, 2012:289). Činjenica da se Jugoslavija u velikoj mjeri razišla sa sovjetskim modelom tokom pedesetih godina postaje sasvim jasna na političkoj i ekonomskoj, kao i na infrastrukturnoj ili potrošačkoj razini, što ujedno znači da će od početka pedesetih neizvjesnost neiskušanog puta u socijalizam dominirati životom zemlje.

Poročni krug stabilizacije

Dok Miroslav Krleža drži svoje čuveno izlaganje na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, kreću, kako navodi Flaherty, reforme i programi koji imaju za cilj premještanje fiskalne odgovornosti s federalne na republičku i lokalnu razinu, usprkos tome što je cjenovni sustav još uvijek kontroliran na državnoj razini s obzirom na sektorske prioritete (Flaherty, 1982: 110). Do konca pedesetih centralna regulacija privrede još se neće rastočiti u procesu decentralizacije. U skladu s tim središnji je ekonomski cilj daljnja industrijalizacija zemlje, odnosno proizvodnja industrijskog kapaciteta za samostalni industrijski razvoj, pri čemu izvoz još uvijek predstavlja tzv. pasivni dio trgovinske politike. ‘U cilju osiguravanja razvoja temeljne domaće industrije’, sažimlje Flaherty, ‘i izvoz i uvoz bili su kontrolirani od strane federalnih vlasti ne bi li se zaštitili od uvozno-konkurentske aktivnosti (engl. import-competing activities). Podjela nacionalnog proizvoda između potrošnje i investicija i alokacija investicijskih fondova u ključne privlegirane sektore (električna oprema, kemijske komponente, metalurgija i tekstil) ogledala se u ekonomskim planovima.’ (ibid., 112) Makroekonomska regulacija se pritom nije oslanjala na ekonomski plan kako ga se razumije u tradiciji socijalističke ekonomike (kod autora kao što su Lange, Lerner i Barone), već se kompozicija uvoza i izvoza indirektno usmjeravala upotrebom sustava trgovinskih koeficijenata. Prema tome, možemo se složiti s Woodward kada tvrdi da je ‘cjenovna regulacija stupila na mjesto proizvodnog plana u cilju postizanja uravnoteženog razvoja i monetarne ravnoteže koja će dati odgovarajuće poticaje pojedinim proizvođačima.’(Woodward, 1995:170). Petogodišnji planovi su dakle bili skup pravila i ekonomskih predviđanja, odnosno pokušaji da se na temelju poslovnih planova pojedinih poduzeća i spoznaja o njihovim mogućnostima proizvedu projekcije ekonomskih trendova na agregatnoj razini. Stoga je Jugoslavija bila ne-planska socijalistička privreda u nastajanju, koja se u razdoblju pedesetih i šezdesetih godina sve brže udaljavala od sovjetskog modela, pretvarajući se u sustav decentraliziranog socijalizma. Decentralizacija je u historijskom pogledu svakako ambivalentan fenomen jugoslavenske privrede koji na jednom kraju uzima nešto od principa autonomije i ekonomske demokracije, dok s druge strane dotiče klasična načela tržišnog poslovanja. Mutacije procesa decentralizacije pokazat će se dalekosežnima u desetljećima koja slijede nakon pedesetih godina.

Od samih početaka jugoslavenski je projekt modernizacije bio vezan na inozemne izvore kapitala. Niska privredna osnovica prisilila je partijske rukovodioce na stvaranje socijalističke strategije koja će pomiriti ekonomsku otvorenost s visoko podignutom ljestvicom socijalnih zahtjeva na kojima je ‘ljevica na vlasti’ temeljila svoj politički i moralni autoritet. Ovisnost o inozemnim izvorima kapitala ogledala se u neprekidnom trgovinskom deficitu od 1952. do 1980. godine. Upravo su problemi s vanjskom trgovinom bili predstavljeni kao jasan pokazatelj da nešto nije u redu s ukupnom ekonomskom strategijom, te da će u tom smislu postupna liberalizacija dati objektivnu mjeru ekonomske učinkovitosti. Zastupnici liberalne reforme na početku šezdesetih godina su tvrdili kako je uvozna supstitucija, to jest izgradnja domicilnog industrijskog sektora dovela do značajnih neravnoteža, budući da su proizvodni inputi potrebni za zacrtanu industrijsku politiku zahtjevali novčana sredstva koja se moglo prikupiti jedino putem rasta izvoza. Stvorila se, dakle, neravnoteža u domaćoj privredi, koja je izazvana državnim pokroviteljstvom nad ustanovljenim strateškim granama i djelatnostima, mahom u industijskom sektoru, ostavljajući poljoprivredni sektor nezaštićenim. Štoviše, budući da su poljoprivredni proizvodi bili važna izvozna roba, domaća proizvodnja nije mogla zadovoljiti domaću potražnju, podižući tako cijene hrane s posljedičnim rastom pritiska na nadnice. Slično je bilo i s proizvodima novih industrijskih grana koji su također plasirani na međunarodna tržišta u cilju nastavka izgradnje industrije, čime je problem domaće potražnje za tim proizvodima ostavljen po strani. Uključenost jugoslavenske privrede u globalne kapitalističke tokove stvorila je ono što Woodward naziva poročni krug unutrašnje i vanjske stabilizacije u kojem prva subvertira drugu i obratno.

Prekid i/ili nastavak tendencija u ekonomskom upravljanju

Kako je već rečeno, početak šezdesetih godina obilježila je liberalizacija privrede, odnosno fiskalna i financijska reforma koje su ograničile ovlasti i obveze federalne vlasti. S većim manevarskim prostorom u pogledu raspolaganja profitima, socijalističkim su poduzećima također smanjena porezna opterećenja sa 60% na 15% neto dobiti (Flaherty, 1982:115). Ako su tokom pedesetih godina u ekonomskoj sferi problemi ravnotežnog održanja unutrašnje i vanjske stabilizacije počeli prijetiti održivosti jugoslavenskog projekta, liberalizacija koja je uslijedila nije učinila mnogo više od povećanja stupnja izloženosti prilikama na međunarodnim trižištima. Poticaj prema liberalizaciji došao je jednim dijelom iznutra, uglavnom od ekonomista koji su vidjeli tržište kao objektivnu mjeru ekonomskih kretanja, ali jedako tako i izvana. Godine 1958. kada se, kao što je već napomenuto, pomaljaju prvi znaci potrošačke kulture, dok Jugoslavija pristupa GATT-u. To je također godina kada je sklopljen prvi stand-by aranžman s MMF-om. U skladu s ortodoksnim ekonomskim prinicpima koji dolaze s članstvom u takvom međunarodnom klubu krenulo se s liberalizacijom trgovine, ukidanjem sustava trgovinskih koeficijenata i devalvacije dinara. Unutar procesa liberalizacije trgovine i decentralizacije te izmještanja odlučivanja o investiranju i fiskalnoj politici s federalne na republičke, odnosno lokalne jedinice, Jugoslavija se okrenula strategiji rasta temeljenog na izvozu. Međutim, izloženost međunarodnoj konkurenciji donijela je negativan učinak na porezne prihode, s jedne strane, dok je s druge stvoren pritisak na domaće proizvođače i posredno na plaće. Bez tereta federalne regulacije pojedini su proizvođači imali mogućnost da sami odrede usmjeravanje zadržanih profita. Tako je stopa povećanja neto osobnog dohotka po radniku iznosila 10% 1961., da bi se zatim povećala na 27% 1964. godine (Flaherty, 1982:122). Nakon uspostave konvertibilnosti dinara, povećanje osobnog dohotka razmjerno se jednostavno prevodilo u potražnju za uvoznom robom, dok je povećanje domaćih cijena uglavnom poništilo učinke devalvacije. Iako rast nadnica može lako postati glavni krivac za rast inflacije, Woodward naglašava, da je inflacija prije rezultat povećanja ponude novca i uvoza inozemne robe, te da je rast uvoznih cijena ustvari oborio realne nadnice (Woodward, 1995:234).

Izvedena kao modernistički projekt, od samih početaka motiviran ukidanjem klasnih odnosa i regresivnih učinaka kapitalističke privrede, Jugoslavija se morala nositi s ambivalentostima vlastite emancipacijske zadaće

Liberalizacija tokom šezdesetih godina nije uklonila trgovinski deficit pa stoga nije mogla ni ukloniti poročni krug unutrašnje i vanjske stabilizacije. Stoga je ukupna ekonomska politika ostala podložna vanjskim pritiscima, koji su se mogli riješiti putem uzimanja novih kredita i ugovaranjem novih aranžmana s MMF-om i drugim financijskim institucijama. Suradnja s MMF-om, Svjetskom bankom i drugim financijskim institucijama posredno je implementirala ‘restriktivni monetarizam i fiskalni konzervativizam pri upravljanju potražnjom u okviru opće ekonomske politike: da bi se otplatio dug, smanjila inflacija i trgovinski deficit krenulo se putem stezanja domaće potražnje (ukljućujući uvoz) i promicanja izvoza. Učinak restriktivne monetarne politike i rezanja uvoza odmah se osjetio u proizvodnji budući da gotovo da je ne-proizvodni uvoz bio samo mali dio ukupnog uvoza…Učinak je uvijek bila recesija domaće privrede, poput one koja se događala u tržišnim privredama nakon primjene ortodoksne stabilizacije.’ (Woodward, 1995:229) Usmjerenost na održavanje vanjske pozicije u okviru otvoren

e liberalizirane privrede, primarna usredotočenost na smanjenje trgovinskog deficita i čuvanje deviza potrebnih za inozemna plaćanja u cilju ostvarivanja novih investicija ostavilo je posljedice na unutrašnjem planu, ne samo kroz rastuću inflaciju nego i kroz problem zaposlenosti koji se samo privremeno mogao ostaviti po strani premještanjem (rezervne) radne snage u zapadne zemlje. Na ovoj bi se točki mogli opet lako prebaciti natrag u analizu kulturnog polja i vidjeti kako je ovjereni partijski kadar (intelektualci ‘na liniji’) gledao na ‘upadljivu potrošnju’ gastarbajtera, pa bismo nesumnjivo dobili novo trenje, ovaj put određeno ne toliko ekonomskim koliko akumuliranim socijalnim i kulturnim kapitalom, ali u svakom slučaju nastalo kao posredna posljedica proturječja politike stabilizacije.

Izvedena kao modernistički projekt, od samih početaka motiviran ukidanjem klasnih odnosa i regresivnih učinaka kapitalističke privrede, Jugoslavija se morala nositi s ambivalentostima vlastite emancipacijske zadaće. Pitanje koje postavlja Dean Duda, a tiče se mjere do koje ‘socijalizam znači prekid i/ili nastavak određenih tendencija u popularnoj kulturi?’ (Duda, 2012:293), može se lako proširiti na druga disciplinarna polja. Primjerice, do koje mjere socijalizam znači prekid i/ili nastavak određenih tendencija u ekonomskom upravljanju? Jugoslavenske organizacije udruženog rada predstavljaju dobar primjer kako klasično shvaćanje ekonomske motivacije, koje se još može naći kod Adama Smitha, kroz pojam (racionalnog) interesa može donijeti neželjene rezultate ako se zaboravi da preferencije koje instrumentalna racionalnost slijedi nisu zadane izvana, te da ponekad ni sami nositelji ekonomskog interesa ne mogu doprijeti do njegovog sadržaja bez društvene ovjere. Čak i ovako kratak i nužno nedostatan prikaz dva desetljeća jugoslavenske povijesti ukazuje na potrebu da se na mjestima gdje se različita polja preklapaju otvori rasprava o učincima jugoslavenskog projekta čija cjelina predstavlja više od zbroja sastavnih djelova. To je, opet, lekcija za današnju ljevicu koja i sama često zaboravlja da se jugoslavenski modernistički projekt ne može svesti na intelekutalne džepove poput Praxis škole, kao što se historijski zadana građa nužno prelijeva izvan karikaturalne pojmovne opozicije totalitarizam – demokracija.

Aktiv br. 5-6, Novosti br. 669 , 12.10.2012.: Jugoslavenski studiji 2; Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi, tekst br. 3