Postoje ljudi i mjesta koji ne znaju koliko je važno za Hrvatsku, za hrvatsko-srpske odnose, za međunarodnu zajednicu i za srpsku zajednicu u Hrvatskoj da se sačuva stečevina dobra, da se njezin duh spoji s duhom pijeteta i da budemo dosljedni u ispunjavanju svojih obaveza preuzetih od trećih i prema trećima, a posebno jedni prema drugima.
Rekao je to predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac u četvrtak, 12. novembra, točno na 25. godišnjicu od potpisivanja Erdutskog sporazuma, na tribini Arhiva Srba u Hrvatskoj i SNV-a pod nazivom "Erdutski sporazum 25 godina kasnije: pouke za sadašnjost i budućnost" koja se u četvrtak održava u Zagrebu.
Govor Milorada Pupovca prenosimo u cijelosti:
"Erdutskim sporazumom - zaključenim istovremeno s Daytonskim sporazumom i potpisanim u vremenskom razmaku od svega nekoliko tjedana - zaustavljene su ratne strahote i izbjegnute dodatne teške posljedice rata za buduće hrvatsko-srpske odnose. Zaustavljanja rata i izbjegavanja njegovih drastičnih i trajno opterećujućih posljedica nije bilo prvi put. Vanceov plan, postignut u novembru 1991. i na osnovi njega uspostavljeni mandat UNPROFOR-a zaustavio je rat ali, na žalost, nije i osigurao trajan mir. Trajan mir osigurao je tek Erdutski sporazum i na njemu uspostavljen mandat UNTAES-a.
Taj je trajan mir bio moguć zbog toga što je - osim vojne komponente - u sebi sadržavao političku dimenziju mira. Ni jedan sporazum ili plan prije njega nije imao potrebnu unutardržavnu, međudržavnu i međunarodnu podršku. (Ukoliko ne računamo mali Gorskokotarski ili Gomirski sporazum iz 1992.)
Ta politička dimenzija na unutardržavnom planu sadržavala je sljedeće važne komponente: povratak svih raseljenih i izbjeglih (kako Hrvata tako i Srba), abolicija svih koji nisu odgovorni za ratne zločine, povratak imovine i obnova kuća, uspostavljanje ustavnoga, zakonodavnog i administrativnog poretka Republike Hrvatske, demilitarizacija i integracija policijskih i javnih službenika, ljudska prava i manjinska prava te obnova povjerenja. Provođenje dobrog dijela tih komponenti odnosilo se ne samo na područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, već i na cijelo područje Republike Hrvatske. Utoliko je provedba Erdutskog sporazuma izbjegla ne samo nove ratne posljedice na tom području, već ih je i umanjivala na cijelom području Republike Hrvatske.
Na međudržavnom planu ovaj je sporazum je stvorio pretpostavke za Sporazum o normalizaciji odnosa iz-među Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore (1996.), liberalizaciji prelazaka granice i otpočinjanju nekih vidova ekonomske suradnje. U političkom smislu, Erdutski je sporazum i kratkoročno i dugoročno pridonio tome da politička suradnja između Hrvatske i Srbije bude manje opterećena ratnim posljedicama i da ima svoje mirovno, nevojno i nenasilno uporište za rješavanje među-etničkih i međudržavnih odnosa, kao i njihovo današnje sagledavanje.
Međunarodna dimenzija Erdutskog sporazuma sadržavala je važnu afirmaciju Republike Hrvatske nakon vojnih akcija „Bljesak“ i „Oluja“, masovnog egzodusa lokalnog srpskog stanovništva, zločina koji su se dogodili za vrijeme i nakon tih akcija i sistematskog otpora povratku izbjeglih Srba. Ona je pružila priliku za integraciju teritorija zajedno sa stanovništvom, a ne bez njega. Ta je afirmacija ubrzo rezultirala primanjem Hrvatske u punopravno članstvo Vijeća Evrope, potom potpisivanjem Protokola o pristupanju NATO-u (1998.), te otvaranjem vrata za razgovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s EU.
Međunarodna dimenzija Erdutskoga sporazuma značajna je i za međunarodne organizacije i ključne aktere međunarodne politike. Zajedno s Daytonskim, Erdutski je sporazumom obnovio snagu međunarodnog pregovaranja, obnovio povjerenje u međunarodne mirovne misije te reafirmirao ulogu međunarodnih organizacija u zaštiti ljudskih prava, manjinskih prava i obnove međuetničkog i međudržavnog povjerenja narušenoga ratnim sukobima. Uloga međunarodnih posrednika i pregovarača konačno je rezultirala uspjehom. I UN, i EU, i OESS i mnoge zemlje pojedinačno imale su razloga za iskazivanje zadovoljstva tim uspjehom. Ovolik broj prisutnih ambasada akreditiranih u Hrvatskoj (pa i Srbiji) zacijelo to potvrđuje i danas.
Erdutski sporazum i Pismo namjera (također usvojeno - kako od Vlade Republike Hrvatske tako i od Vijeća sigurnosti UN-a) također su, kao međunarodni dokumenti s trajnim važenjem u segmentima koji se tiču ljudskih i manjinskih prava, postali uporišta za ostvarivanje pojedinačnih i kolektivnih prava Srba u Hrvatskoj, njihovom političkom djelovanju i političkoj participaciji te njihovom manjinskom organiziranju u formi manjinskih organizacija sui generis - Zajedničkog vijeća općina i Srpskog narodnog vijeća.
Uključenošću predstavnika srpske zajednice, na čelu s dr. Vojislavom Stanimirovićem, te su organizacije, zajedno sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom. Sve ih je tri tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđmanu odlikovao Plaketom mira. One su gradile mir u Hrvatskoj i povjerenje u odnosima između Hrvata i Srba te obnavljale svakodnevni život pripadnika srpske zajednice, kao i njezinu političku participaciju, od općinskog do državnog nivoa.
Dakle, slobodno se može reći da su od ovog međunarodnog sporazuma svi imali koristi. Svima je donio neko dobro. U prvom redu mir, pomirenje i uzajamno priznavanje. Zato se također može reći da je on zajedničko dobro svih: i Hrvatske, i Srbije, međunarodne zajednice i Srba u Hrvatskoj.
Kako danas stojimo s tim zajedničkim dobrom, tom zajedničkom stečevinom? Kako stvari stoje danas, pošto je 2009. Hrvatska postala članica NATO-a, a 2013. i punopravna članica EU? Kako je to danas, nakon što Srbija od 2015. ima sporazum o suradnji s NATO i nakon što od 2012. ima status kandidata, a od 2014. pregovara s Unijom svoja poglavlja za članstvo? Kako je to kad je i posljednji mandat međunarodne zajednice u vezi s ovom stečevinom završio 2007. (OESS), odnosno 2013. kad su sve zemlje članice ratificirale Pristupni ugovor s Hrvatskom (potpisan 2011.)?
Do tog vremena znamo da je ta stečevina bila kontinuirano i značajno dograđivana unatoč otporima pojedinih političkih krugova. Od tog vremena, od 2013., pa do 2016. u Hrvatskoj je zaustavljena, pa i grubo narušavana izgradnja mira, međuetničkog povjerenja i poštivanja ljudskih i manjinskih prava. Međudržavni odnosi također nisu napredovali, a otvorena pitanja (suđenja za ratne zločine, utvrđivanje sudbine nestalih, poštivanje manjinskih prava) umjesto da se rješavaju samo su dodatno otvarana izjavama i porukama koje su narušavale uzajamno povjerenje. Međunarodni su akteri bili daleko, zauzeti svojim pitanjima (kao što su ekonomska kriza, terorizam, migracije i novi oblici kriza u međunarodnim odnosima i međunarodnom poretku). Mi - kojima se pomoglo da izgradimo mir i obnovimo povjerenje - u tom ga razdoblju nismo znali čuvati. Kao svoje dobro i za svoje dobro. Stvarali smo nemir u svojim društvima, a rastvarali povjerenje koje nam je potrebno za suradnju i partnerstvo. A ta suradnja i partnerstvo su, čini mi se, danas potrebne ne samo nama, Hrvatskoj, Srbiji i nama Srbima u Hrvatskoj, već i međunarodnim partnerima.
U proteklih nekoliko godina, od 2017. nadoknađujemo izgubljeno vrijeme i otklanjamo nastale štete. Radimo to s Vladom Andreja Plenkovića, kao i s našim kolegama iz Sabora i partnerima iz nevladinih organizacija. Obnavljamo narušeno povjerenje i širimo prostor suradnje u našem društvu. U tome surađujemo i s Predsjednikom Republike. Surađujemo i s Predsjedni-kom i s Vladom Republike Srbije. Surađujemo i surađivat ćemo i s našim prijateljima predstavnicima Hrvata i njihovim institucijama iz Srbije. Premošćujemo obnovljene jazove, obnavljamo prekinute komunikacije i približavamo udaljene pozicije. Trebalo je nekoliko godina da se dođe do prvih ozbiljnijih rezultata. I došlo je. I to između prvog i drugog vala pandemije Covida-19.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković i potpredsjednik Vlade Boris Milošević poslali su s teškog i traumatičnog mjesta snažne poruke mira i pomirenja, žaljenja za stradalima i zbog stradanja, vjere u bolji zajednički život i opredjeljenja da ga se učini boljim. Uslijedile su jednako snažne geste u Gruborima/Plavnu i Varivodama/Gošiću. Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i predstavnici Hrvata iz Srbije, u prisutnosti ministra Gordana Grlić Radmana otvorili su rodnu kuću bana Josipa Jelačića u Novom Sadu i predali je na upotrebu hrvatskoj zajednici. Znamo da to nije sve ni s ove ni s one strane Dunava. Nije sve ni od onog što je učinjeno, ni od onog što bi još trebalo učiniti. Međutim, znamo da se sve to što je učinjeno i što će još biti učinjeno čini iz duha ove stečevine zbog koje smo se da-nas okupili, iz zajedničkog dobra kojeg baštinimo od Erdutskog sporazuma i mirne reintegracije.
Volio bih da znam, da mogu reći koliko će vremena i truda trebati da se duh stečevine Erdutskog sporazuma i mirne reintegracije vrati tamo gdje je stvaran i odakle se širio Hrvatskom i odakle se širio preko obale Dunava. Kako to ne znam, to onda danas ne mogu reći. Međutim, znam što sam sâm, zajedno sa svojim kolegama iz srpske zajednice, spreman učiniti da tako i bude, te što su SDSS, ZVO i SNV i danas spremni učiniti kao što su učinili prije nepunih 25. godina. Znam koja spremnost za to postoji i s druge strane Dunava. Znam također da postoje ljudi ovdje u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj, o ovoj konferenciji da i ne govorim, koji se sjećaju i koji znaju što je za početak primjene Erdutskog sporazuma i početak mirne reintegracije značio vlak mira, u kojem sam s državnim vrhom i diplomatskim korom stigao u Vukovar. Bojim se da to ne znaju i da to ne žele znati oni koji danas govore u ime Vukovara. Oni još uvijek žive u duhu i s duhom politike iz razdoblja 2013. – 2016. A to je duh i razdoblje prije 1996. – 1998. Dakle, prije mirne reintegracije.
Da je drugačije i da nije bilo tih godina i politika diskontinuiteta, bili bi obavljeni poslovi koji su prema Erdutskom sporazumu, Pismu namjera, Pristupnom Ugovoru s EU, Ustavu i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i posebnim zakonima već trebali biti obavljeni.
Zakon o aboliciji važio bi u punom i pravom smislu. I nitko tko nije kriv ne bi se proglašavao krivim, već bi se to činilo prema onima koji su doista krivi. Bili oni Srbi ili Hrvati.
Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma bio bi primijenjen, tako da ne samo da bi svaki jezik i svako pismo bili ravnopravni, već ni jedno ne bi bilo segregirano i demonizirano. Kažem svako, pa i jedno od historijskih, evropskih i hrvatskih pisama – ćirilično pismo.
Zakon o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina u cijelosti bi bio primijenjen i sve bi manjinske srpske škole bile registrirane kao takve, a roditelji se ne bi bojali u njih slati svoju djecu.
Zajedničko vijeće općina i Srpsko narodno vijeće bili bi registrirani kao manjinske organizacije sui generis, nastale temeljem međunarodnih sporazuma i doku-menata: Erdutskog sporazuma i Pisma namjera.
Zasad nije drugačije. Ne zato što se ne bi moglo, jer su se i mnogo teže stvari mogle. I potpisati Erdutski sporazum, i provesti mirnu reintegraciju, i vratiti izbjeglice i obnoviti zemlju i odnose među ljudima i državama, i uvesti Hrvatsku u Uniju. Ili Borisu Miloševiću otići u Knin i Tomi Medvedu otići u Grubore.
Zasad nije drugačije zbog toga što postoje ljudi i mjesta koji ne znaju koliko je važno za Hrvatsku, za hrvatsko-srpske odnose, za međunarodnu zajednicu i za srpsku zajednicu u Hrvatskoj da se sačuva stečevina dobra, da se njezin duh spoji s duhom pijeteta i da budemo dosljedni u ispunjavanju svojih obaveza preuzetih od trećih i prema trećima, a posebno jedni prema drugima.
Poštovani ministre Grlić Radman i poštovani ministre Selaković, iznimno cijenimo vašu prisutnost na ovoj konferenciji. Slučaj je htio da vaš prvi radni susret bude povodom najznačajnijeg postignuća u hrvatsko-srpskim odnosima u posljednjih tri decenije – Erdutskog sporazuma. Vjerujemo da će zato i preostala otvorena i opterećujuća pitanja biti vraćena u postupak njihova rješavanja.
Poštovani ambasadori i predstavnici ambasada prisutnih na ovoj konferenciji, želim i vama zahvaliti na odazivu, a želim posebno zahvaliti onima od vas čiji su diplomati služili u potrazi i izgradnji mira i čiji su ga vojnici čuvali, a neki od njih i pri tom izgubili svoje živo-te.
Na kraju, vjerujem da mi svi ovdje okupljeni znamo, bez obzira koje vjersko iskustvo baštinili, da pijetet i mir idu zajedno, i da zajedno čine istinsku kulturu sjećanja i kulturu mira. S tim vjerovanjem naše oči vide, naše srce osjeća, a naš um razumije iskustvo naše i iskustvo drugih. Kako u ove dane pijeteta i mira, tako i u svake druge dane.
