HRT bi mogao zaustaviti prikazivanje i prodaju šovinističkog dokumentarca ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918.–2018. (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)’ Jakova Sedlara. To su nam iz HRT-a sugerirali nakon što smo ih upozorili da smo analizom Sedlarovog huškačkog uratka pronašli velike količine njihovog neovlašteno korištenog materijala. S Prisavlja najavljuju analizu filma, ističući da s autorom nisu potpisali nikakav ugovor o arhivskoj građi. ‘U slučajevima neovlaštenog korištenja arhivskog materijala HRT poduzima sve pravne radnje da bi spriječio svako daljnje neovlašteno korištenje i nadoknadio nastalu štetu’, stoji u odgovoru HRT-a, čija pravna služba ima mogućnost zabrane daljnje distribucije uradaka zbog povrede autorskih prava.
Kao šef Drame u zagrebačkom hnk-u Sedlar je sredinom 1990-ih inicirao otkaz glumici Vlasti Ramljak. Pet godina kasnije sudski je vraćena na posao uz odštetu od 1,1 milijun kuna
Najavom mogućih pravnih koraka javna se televizija pridružila nisu domaćih i svjetskih medijskih kuća čije je materijale Sedlarova ekipa koristila bez pitanja i naknade. Analizirajući film u prošlom broju Novosti, pronašli smo najmanje 36 fotografija Reutersa, Associated Pressa, EPA-e, Hanza medije, Styrije, Tanjuga, Hine te portala Dubrovniknet.hr i Virovitica.net, kao i snimke HRT-a i beogradske televizije StudioB. Dodatnim proučavanjem utvrdili smo da ih je više od 60, a većina navedenih medijskih kuća najavila je da će od Sedlara tražiti obeštećenje. Pored HRT-ovih snimki, ponajviše su korišteni materijali izdavača Jutarnjeg lista Hanza medije i Styrijine foto-agencije Pixsell, a šteta učinjena pojedinim kućama mjeri se u desecima tisuća kuna.
Ovaj film po tome nije iznimka u Sedlarovom slučaju. Takvim metodama radio je pojedine dokumentarce i u prošlosti. U ljeto 2002. napravio je polusatni dokumentarac o Sinjskoj alci, a mediji su uskoro došli do zaključka da je riječ o HRT-ovoj arhivi. Iako je Sedlar spominjao nekakve ‘nesporazume’, tvrdeći da su neistiniti navodi o neovlaštenom korištenju tuđeg autorskog rada, uskoro su ga demantirali iz javne televizije. Najavili su tada mogućnost tužbe i ishođenja sudske zabrane daljnje distribucije. Ništa manje nezadovoljni nisu bili ni u Viteškom alkarskom društvu, koje je dalo 250 tisuća kuna za izradu filma. Nije pritom jedini problem bio što su za film koji traje koliko i oduži televizijski prilog isplatili toliku sumu; scenarist Hrvoje Hitrec je, k tome, počinio niz faktografskih omaški. Naveo je, među ostalim, da ‘pješice idu alkari koji ne sudjeluju u natjecanju’, iako pješače samo alkarski momci. ‘Edek je vojvodin pričuvni konj’, napisao je, premda je edek simbol zarobljenog konja turskog paše i ne služi za jahanje. Iako su to sporedni detalji, navodimo ih kao ilustraciju činjenice da je Sedlar sklon neistinama i kad obrađuje puno benignije teme od ustaškog genocida. Nije ni u slučaju alkara, doduše, ostao bez amoralnog laganja. Na kraju filma ustvrdio je da je alkarski vojvoda Mirko Norac ‘lažno optužen za ratne zločine’.
Kad je ostao bez prostora za muljanje, Sedlar se vadio nepostojećim ‘džentlmenskim dogovorom’ koji je s upravom HRT-a uspostavio početkom 1990-ih, a po kojem bez pitanja može uzimati njihove materijale, a oni pod istim uvjetima emitirati njegove uratke. Medijima je ispričao da je ‘dogovor’ uspostavio s tadašnjim ravnateljem Hrvojem Hitrecom, istim onim čiji je scenarij o alkarima pratila otuđena HRT-ova slika. Hitrec je do danas ostao vjerni Sedlarov suradnik. Tako je 2016. napisao tekst za skandalozni film ‘Jasenovac – istina’, u kojem se negira i umanjuje ustaški zločin holokausta i genocida nad Srbima i Romima. Analiziravši proteklih dana i taj film, utvrdili smo da je i tamo neovlašteno korišteno najmanje dvadesetak fotografija, o čemu smo također obavijestili nositelje autorskih prava.
Kao što smo napomenuli u prošlotjednom tekstu, od razmjera krađe nečijeg vlasništva puno je bitniji društveni status pojedinca odgovornog za taj čin. Čovjek koji na tuđi račun progoni ‘jugokomunističke zmije’ i dalje je na poziciji savjetnika za kulturu rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa. Postavljen je i u programsko vijeće zagrebačkog Studentskog centra, a prošle godine dodijeljena mu je i Nagrada Grada Zagreba zbog posebnog doprinosa u području kulture. Premda je navedena biografska skica sasvim dovoljna ilustracija Sedlarovog ‘doprinosa’ kulturi, u nastavku ćemo navesti još poneku epizodu iz bogate redateljeve ostavštine.
Višedesetljetni modus rada u kulturi Sedlar je uspostavio na samom začetku Republike Hrvatske. U svibnju 1990., tjedan dana prije uspostave višestranačkog Sabora, osnovao je radnu filmsku zajednicu Helios, supotpisanu imenima još šest kulturnih radnika. Opisujući planiranu djelatnost i tražeći državnu financijsku potporu, Sedlar je tvrdio da Helios, uz film ‘Gospa’, namjerava proizvesti niz uradaka iznimno značajnih za hrvatsku povijest i kulturu. Na tim je osnovama dobio i tražio kredite od Zagrebačke i Glumine banke. Zahvaljujući tekstu novinarke Željke Godeč, objavljenom deset godina nakon osnutka Heliosa, ispostavilo se da su svi potpisi bili krivotvoreni. Navodni osnivači nisu imali pojma da se nalaze u Sedlarovim dokumentima. O tome ih je obavijestila Zagrebačka banka, neuspješno pokušavajući naplatiti nevraćeni kredit. U slučaj se početkom dvijetisućitih uključila i zagrebačka policija, proslijedivši Općinskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv Sedlara za kaznena djela krivotvorenja isprave i ovjeravanja neistinitih sadržaja, kao i za više prijevara u gospodarskom poslovanju te štetu od 6,3 milijuna kuna. Mediji će naknadno utvrditi da su se spomenute banke, svjesne zaštićenog statusa Tuđmanovog kulturnjaka, najmanje pet godina ustručavale provesti prisilnu naplatu dugovanja. Do zaključenja teksta nismo dobili odgovor o epilogu ove priče.
Dvije godine nakon iniciranja te policijske istrage, pokojna novinarka Jasna Babić napisala je da dokumentacija ‘od tada i stoji u MUP-u, jer ni policija, niti sudovi, navodno, ništa ne mogu riješiti dok se ne ustanovi Sedlarova točna adresa’. U istom tekstu Babić je otkrila da stagnira i kazneni postupak u slučaju sumnjivog financiranja filma ‘Četverored’ koji je prikazan 1999. godine, uoči trećesiječanjskih izbora. Prema toj je priči zagrebački Odjel za kulturu dao bez odluke mjerodavnih gradskih tijela 500 tisuća maraka za izradu filma, dok je prema službenoj verziji dotacija predstavljena kao pozajmica splitskog samostana Sveta Klara. Sedlar je sve negirao, kao i u svim drugim slučajevima. Po dolasku Račanove koalicije na vlast, maknut je s pozicije kulturnog atašea u New Yorku, gdje je bio nakon što je do sredine 1990-ih bio šef Drame u zagrebačkom HNK-u. Iz New Yorka je vraćen u kazalište na poziciju drugog blagajnika, a naknadno je postao njihov šef za propagandu. Prije nekoliko tjedana umirovljen je upravo u zagrebačkom HNK-u. Mimo državotvornih užasa koji su postavljani za njegova mandata, o Sedlarovoj ostavštini u toj kazališnoj kući ponajbolje svjedoči i slučaj glumice Vlaste Ramljak. Sredinom 1990-ih sasvim bezrazložno je inicirao njen otkaz. Pet godina nakon toga Županijski sud je naložio njen povratak na posao i isplatu svih zaostalih plaća i dodataka, ukupno 1,1 milijun kuna. Razmišljajući o Sedlarovom potezu, Ramljak se jednom prilikom prisjetila da je njen suprug Zvonimir Ivković (preminuo 2010.) kao intendant osječkog HNK-a odbio 1990. njegovu ponudu da postavi Shakespeareova ‘Macbetha’. ‘Sud može izmijeniti odluku, ali nikada neće moći Vlastu Ramljak promovirati iz provincijske glumice u prvakinju Drame HNK’, napisao je Sedlar u jednoj novinskoj polemici.
Incidenti koji uključuju tuđi novac nisu bili ograničeni samo na kulturno polje. Prije 15 godina Sedlara je rukovodstvo zagrebačke Importanne Galerije optužilo da je u ranim jutarnjim satima sudjelovao u operaciji izvlačenja sinovljevog automobila iz njihove garaže. Sin je naime dugovao 30 tisuća kuna za parkiranje. Predstavnici Importannea medijima su pokazali videosnimku na kojoj Sedlar u ranim jutarnjim satima ulazi u garažu s nepoznatim muškarcem. Nekoliko minuta nakon toga crni automobil dolazi do uzlazne rampe. Vozač uzima karticu, ali kreće u rikverc kako bi istovremeno propustio automobil u vlasništvu Sedlarovog sina. Sedlar je negirao i te optužbe, tvrdeći da je ‘riječ o fotomontaži, i to lošoj’, što je zgodna ironija zna li se da su kritičari često znali komentirati njegov rad tvrdnjom da se radi ‘o fotomontaži, i to lošoj’.
O toj umjetničkoj ostavštini nećemo u ovome tekstu; ona je još devedesetih unisono ismijana kao precizna estetska i intelektualna mjera Tuđmanove Hrvatske. Navedimo tek da je s godinama okarakteriziran kao ‘hrvatski kralj trasha’, ‘hrvatski Ed Wood’, ‘jeftini kazališni mađioničar’, ‘poznati falsifikator’, dok su mu djela bila opisana kao ‘naivne bedastoće koje raskošno prezentiraju sav autorov netalent’, ‘prodavaonica užasa’, ‘zabavna grozota’ ili jednostavno ‘splačina’. Filmovi su mu općenito ‘užas’, a neki među njima ‘krunske škovace hrvatskog filmskog Jakuševca’. Svi navedeni citati došli su od pojedinaca koje će Sedlar u svojim filmovima stoga redovno demonizirati i predstavljati kao neprijatelje svega hrvatskog, kao što je uradio i sada u filmu ‘Sto godina srbijanskoga terora’.
Počelo je filmom ‘Sjećanje na Georgiju’, gdje je likove nazvao imenima Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ivan Starčević i Nenad Polimac, prema novinarima koji su bili nemilosrdni prema njegovim dotadašnjim filmovima. Sedlar je isticao da ta ‘imena savršeno odgovaraju likovima homoseksualaca i pijanaca u mome filmu’. Komentirajući taj film koji je s 200 tisuća kuna pomoglo Ministarstvo kulture u mandatu Antuna Vujića, Pavičić je napisao da je Sedlar ‘transcendirao vlastiti filmski idiotizam na višu, smrtnicima nedosežnu razinu gdje je sve moguće, jer je svaki smisao dokinut’. Sedlar je odgovorio da je htio testirati njihovu duhovitost i da je, k tome, znao da ‘nitko nema copyright na svoje ime’. Kao iskusni redatelj i producent, morao je znati da se copyright u pravilu odnosi na audiovizualna djela koja sustavno uzurpira bez dozvole. S obzirom na reakcije medijskih kuća čije je materijale neovlašteno koristio, uskoro će i to saznati.
