Kad se u Hrvatskoj, a i šire, danas kaže ‘restrukturiranje’, onda u pravilu slijedi vijest o otpuštanju nekog većeg broja radnika. Tako će uskoro u Ini ‘restrukturirati’ približno tristo njih, nakon onih tristo koji su otpušteni još početkom godine. Tad u Europi nije bilo epidemije koronavirusa, pa su se mađarski vlasnici te naftne kompanije u Hrvatskoj pozivali na neke druge razloge, no sad spominju pad prihoda od proljeća naovamo. U svakom slučaju, većinski sindikati u Ini su lagano pristali na tu priču, kao i više puta dosad. Žrtve su izabrane iz redova radnika u sisačkoj rafineriji od koje su zapravo svi već digli ruke, pa će tamo biti podijeljeno čak 250 otkaza.
Ova je Vlada RH u prvome mandatu pak amenovala znatno šira ‘restrukturiranja’ Inina poslovanja. Prisjetimo se samo odluke o prijevozu ovdašnje nafte na preradu u Mađarsku. Zaboravljena je stara pogodba da se oba hrvatska rafinerijska pogona, sisačko i riječko, moderniziraju i zadrže u proizvodnji. Faktično je preživjela samo Rijeka, a Sisak tek formalno, s marginaliziranim preradbenim profilom. Takva se sudbina rafinerije svakako uklapa u obuhvatnije ‘restrukturiranje’ toga grada, pri čemu je gotovo kompletna njegova industrija, nekoć impresivnih razmjera, hametice zbrisana s lica zemlje. Zaboravljena je najava HDZ-a da će otkupom vratiti Inu u hrvatsko-državno vlasništvo, te nije razrađena sugestija da bi to trebalo učiniti s tek jednim dijelom poduzeća. Navodno bi tako bilo lakše razviti značajnije dijelove naftne proizvodnje i prerade, negoli uz otkup većinskog udjela čitave kompanije.
Novi otkazi u Sisku, po svemu sudeći, neće uznemiriti mnogo duhova u domaćoj javnosti. Publika uglavnom pasivno čeka da se i nju nekako ‘restrukturira’, ako već nije, dok smo na sisačke slične priče ionako davno oguglali. Pa, zbog podatne izlike s koronom, razna takva ‘restrukturiranja’ očekujmo naskoro diljem ove izmučene privrede. U svemu tome šokantno je ionako samo još to da se više uopće ima šta i ‘restrukturirati’.
