Godišnji su sajmovi imali zapaženu ulogu u životu građana Habsburške monarhije, koliko zbog trgovanja, toliko zbog zabave koja im je bilo sastavni dio. Njihova se gospodarska važnost ogledala u činjenici da je privilegiju održavanja sajma u nekom gradu mogao dodijeliti isključivo monarh. Diplomom carice Marije Terezije od 10. svibnja 1777., Petrinja je dobila sajamske privilegije i pravo održavanja godišnjih sajmova, pa možemo pretpostaviti da je tako bilo i u susjednoj Glini. Kako je termin održavanja obično bio vezan uz crkveni kalendar i proslave lokalnih crkvenih zaštitnika, tako je u slučaju Gline bilo određeno da se godišnji sajmovi ili narodni zborovi održavaju na katolički blagdan sv. Ivana Nepomuka (16. svibnja) i pravoslavni blagdan Rođenja Presvete Bogorodice (21. rujna). Sasvim sigurno da je iste godine donesen i sajamski red, koji su mogli potpisati samo zapovjednici Glinske i Petrinjske pukovnije. Po svemu sudeći, tada je određeno da se pored godišnjih održavaju i tjedni sajmovi, u Petrinji svakog utorka, a u Glini svake srijede.
Glinski trgovci stokom već početkom 19. stoljeća ostvarivali su velike poslove. Trgovina se odvijala tako što su ovce i svinje dopremane na sajam u Glinu i Karlovac, a potom na more
Prodaja robe na tjednim sajmovima postaje najrašireniji oblik trgovine tog vremena, stoji u postojećoj literaturi te se ističe da su se najčešće prodavali žito i stoka. Prema povijesnim izvorima, glinski trgovci stokom već početkom 19. stoljeća ostvarivali su velike poslove. Samo 1801. godine prodano je stoke za 87.000 forinti. Trgovina se odvijala tako što su ovce i svinje dopremane prvo na sajam u Glinu i Karlovac, a što se tamo ne bi prodalo, odlazilo je na more. Prema planu Gline iz 1821., sajam se nalazio između glinske vojne utvrde i civilnog naselja. Iako je ovaj prostor bio namijenjen vježbi, pregledu i smotri vojnih jedinica (označen kao "Parade Platz"), on je također služio kao prostor za robni i stočni sajam. Međutim, ovaj prostor gotovo je prepolovljen nakon što je 1845. ovdje posađen glinski park i uz njega podignute tri nove zgrade Glinske pukovnije; stan pukovnika, stan potpukovnika i stan majora. Tako se robni sajam, na kojem su se prodavale živežne namirnice, odvojio i preselio u glavnu gradsku ulicu.
"Obći zagrebački kolendar" za 1846. navodi da se u Glini održavaju dva godišnja sajma: prvi, na Ivanovo 16. svibnja, drugi na Malu Gospojinu 21. rujna. Tokom cijele godine održavaju se i tjedni sajmovi, koji uz trgovinu, obrtništvo i potrebe vojske predstavljaju glavni izvor prihoda Gline. Međutim, katastrofalni požar 1869., zatim ukidanje Vojne krajine 1873. i njeno sjedinjenje s civilnom Hrvatskom 1881., pospješili su nazadovanje mjesta, a na tome ništa nije promijenila ni regionalna izložba za stoku, piće i plodine, koju je priredila glinska Gospodarska podružnica 23. rujna 1886.
Pa ipak, "svake sriede u Glini je sajam", piše petrinjski list Banovac od 27. kolovoza 1892. "Tu je iz daljnje okolice sabran narod, koji je na pazar dognao razne produkte privrede. Taj se dan upozna čovjek sa narodnim prilikama, pronikne u njegove običaje i zanimanje", piše petrinjski Banovac. Dalje se navodi kako je glinska općina "bar donekle udovoljila vladinoj odredbi u pogledu smještenja i uredjenja sajmišta, jer je liepo uredjen sajam za rogatu marvu i konje, nu za ovce, koze i svinje je prostor vrlo primitivan buduć je u njemu i u sred ljeta kaljuža, koja truje zrak", piše Banovac. Međutim, "u Glini je žitni trg vrlo izdašan i živahan", pri čemu se u članku ističe jedan važan podatak: "Glinjani imaju na sajmištu posebni privilegij. Prvo deset sati nesmije stranac kupovati ne samo živad, jaja i maslo, već dapače ni goveda, svinje i ovce."
Prema pisanju Banovca od 9. rujna 1893., u Glini je znatno poskupio živež. "Jedno jaje razmjerno se skuplje plaća, nego li igdje drugdje. Tomu su uzrok naši jajari prekupci, kojih ima više u Glini", navodi se u članku. "U Glinu na sajam ne mogu se upravo ni donieti jaja, jer ih vani, izvan mjesta na sat, sat i pol, pokupiše pretrglije, koje šalju jaja u inozemstvo. Ako i koje jaje zaluta u Glinu – znajte, to je masno kao sv. Pere Kajgana", piše Banovac. Pisanje petrinjskog lista nadopunjuju zapisi glinskog župnika Paje Lebera, koji 1896. u Spomenici župe glinske piše: "U Glini se obdržaje od davnine sajam s blagom i robom svake sriede. Ako na taj dan padne veliki blagdan, tad se na drugi dan sajam prenese. Sajam donosi obrtnikom, krčmarom, a i obćinskoj blagajni liep dohodak", piše župnik Leber o tjednim, a zatim i o godišnjim sajmovima. "Veliki sajmovi, kad je slobodno trgovcem i obrtnikom stranjskim u Glinu dolaziti, obdržaju se dvaput, naime, na dan sv. Ivana Nepomuka i na Malu Gospu. Tad nije sajam za blago", piše Leber. Pritom nije nevažno spomenuti da je daljnjem razvoju sajmova u Glini značajno doprinijela izgradnja željezničke pruge Sisak-Petrinja-Glina-Topusko-Vrginmost 1903., koja je produžena do Karlovca 1907.
1925. godine, Glina kao središte glinskog kotara ima oko 2.000 stanovnika, ali je u trgovačkom pogledu na nju upućeno oko 150.000 do 200.000 žitelja okolnih krajeva
Nakon raspada Austrougarske monarhije i stvaranja Kraljevine SHS, osnovana je Primorsko-krajiška oblast sa sjedištem u Karlovcu, koja je 1924. objavila katastarsku mapu porezne općine Glina na kojoj se vidi ucrtano "Sajmište". Važne podatke također otkriva izvještaj kotarskog načelnika u Glini upućen velikom županu Primorsko-krajiške oblasti u Karlovcu od 26. prosinca 1925. U njemu piše da Glina kao središte glinskog kotara ima oko 2.000 stanovnika, ali da je u trgovačkom pogledu na nju upućeno oko 150.000 do 200.000 žitelja okolnih krajeva. Roba koja se proizvodi na tom području najvećim dijelom dolazi na glinsko tržište, tako da narod svoje osnovne životne potrebe podmiruje snabdjevajući se uglavnom u tom gradiću. Tako je na glinski sajam godišnje dolazilo 600 do 1.000 vagona drveta, 50 vagona sijena, 50 vagona žita, 30 vagona jaja, 10 vagona sirove kože i do 40.000 komada stoke, piše u izvještaju kotarskog načelnika. "Primjećuje se da se tjedni sajmovi u Glini ubrajaju među najbolje sajmove Hrvatske", pišu Primorsko-krajiške novine iz Karlovca od 29. ožujka 1928. Prema tom izvještaju, "u neposrednoj blizini mjesta Gline nalazi se željeznička stanica, koja pruža udobnost stranim trgovcima za otpremu kupljene marve i sitne stoke", što također objašnjava uspjeh tjednog sajma u Glini.
"Iz Gline smo izvješteni da je na sajmu 1. lipnja prodano bilo 389 komada krupne stoke i 322 komada sitne stoke, a sajmovi na 8. lipnja, 15. lipnja i 26. lipnja bili su isto tako dobri", javlja Jedinstvo iz Petrinje od 3. srpnja 1932. Prema tom izvještaju, ‘na tri posljednja sajma u Glini prodano je bilo 272 teladi, 169 junadi, 242 vola, 7 bikova, 174 krave i 22 ždrebadi, 10 kobila i 18 konja, 605 svinja, 20 janjaca, 27 ovaca i 9 koza." Jedinstvo od 15. siječnja 1933. piše kako su u zadnje doba sajmovi u Glini i Karlovcu bili vrlo dobri. "Mnogo se blago kupovalo za izvoz u inostranstvo. Cijene se drže nepromjenjeno. Popustile su cijene drvima, a porasle su cijene voću, orasima, jajima i pšenici", pisalo je Jedinstvo. Tjedni sajam također je opisala američka spisateljica Dorothea Orr, koja je posjetila Glinu i o tome ostavila fascinantno svjedočenje u svom putopisu "Portrait of a People: Croatia today", koji je objavljen u New Yorku 1936.
Petrinjski Banovac od 22. kolovoza 1937. piše da je na stočnom sajmu u Glini "uhapšena družba džepara" koju čine petorica članova, svi iz Donjeg Selišta kod Gline. Novine također pišu kako općinska uprava u Glini već neko vrijeme planira da premjesti robno sajmište iz glavne ulice na neku drugu lokaciju. "Čujemo da bi se sajmište preselilo na onaj dio zemljišta koji se nalazi iza zgrade općinske munjare", piše Banovac od 12. prosinca 1937. Dok se vode rasprave o novoj lokaciji, Banovac od 26. lipnja 1938. javlja kako se u Glini upravo dovršavaju radovi oko uređenja stočnog sajmišta. "Izrađuju se betonirani stupovi oko 250 komada koji će se željeznim ogradama nadomjestiti dosadanje drvene stupove", piše Banovac, i dodaje: "Radove izvršuje ovlašteni majstor g. Ante Gregurić iz Jukinca." Nedugo zatim, petrinjski list ponovo piše o uređenju sajmišta u Glini: "Kanalizacija sajmišta provedena je potpuno i sada se dovršavaju radovi na uređenju cijeloga prostora, koji se nasipava, postavljaju se željezne ograde za stoku i sada već sajmište ima vrlo lijep izgled", javlja Banovac od 18. rujna 1938.
Daljnji razvoj tjednog sajma prekinuli su uspostava NDH, ustaški teror i masovni zločini u Glini i glinskom kotaru 1941. Nakon partizanskog oslobođenja grada, Banijske vijesti od 31. siječnja 1944. donijele su sljedeću vijest: "U srijedu 2. veljače održati će se u Glini redoviti tjedni sajam. Na sajmu pored ostalog biti će i soli, koja će se mjenjati za žito i to kila žita za kilu soli". Iz razdoblja poslijeratne obnove svakako vrijedi spomenuti sjednicu Gradskog narodnog odbora Gline od 18. listopada 1950., kada je zaključeno da se "pijaca gradi kod električne centrale". Tako je i bilo, što nam potvrđuju sačuvane fotografije iz 1957., koje prikazuju izgled novouređenog robnog sajmišta na kojem je podignut ulaz s natpisom: "Gradska tržnica Glina".
"Da bi se Glina oslobodila gužve, koja nastaje sajmenim danom, kao i otklonila nečistoću sa ulica, planira se izgradnja novog sajmišta kod rijeke Maje", piše Jedinstvo iz Siska od 27. listopada 1962. "Izgradnji ovog sajmišta trebalo bi se pristupiti već u idućoj godini, kada bi se otkupilo potrebno zemljište i zasadilo drveće. Ova akcija premještanja sajmišta trajala bi nekoliko godina", piše sisačko Jedinstvo. Međutim, cijela zamisao ubrzo je ugašena, a razlozi za takvu odluku nisu poznati. S druge strane, nastavljeno je uređenje gradske tržnice u Glini, o čemu piše Jedinstvo od 1. listopada 1966. "Komunalna ustanova stalno uređuje gradsku tržnicu. Tako su napravljena još tri reda betonskih stolova, dok će kiosci u kojima će se prodavati prehrambeni proizvodi biti dovršeni u potpunosti tek kasnije." Pisanje Jedinstva iz Siska nadopunjuje pisanje Matice iz Zagreba, koja je u studenom 1967. donijela atraktivnu fotoreportažu iz Gline: "Nije svejedno kojeg ćete dana u tjednu posjetiti mali gradić u prostranoj dolini na ušću rijeke Maje u Glinu. Izaberite svakako srijedu, dan kad se u Glini održava tradicionalni sajam stoke koji posjećuju kupci iz bliže okolice i iz udaljenijih mjesta, mesarski obrtnici iz Ljubljane, Rijeke, Zagreba, Karlovca, pa čak i iz talijanskih gradova", pisala je Matica, list iseljenika Hrvatske.
"Glina je srijedom ‘uzavreli grad", piše Jedinstvo od 17. rujna 1970. "Takva je svaka srijeda, dan kada u većini slučajeva glinski trgovci i ugostitelji zadovoljno trljaju ruke. Dolaze ljudi pješice, zaprežnim vozilima, automobilima, autobusima i vlakom", piše u opširnom izvještaju, koji ističe da "glinsko sajmište spada među najveća u republici: srijedom, za sajmenog dana, ovamo dopremaju stoku poljoprivredni proizvođači Banije, Korduna, Bosanske krajine, Pokuplja, Posavine, pa čak i jednog dijela Srbije." Iste novine donijet će 28. veljače 1974. fotoreportažu pod naslovom "Glinska srijeda" u kojoj piše: "Već godinama u Glini je srijedom sajmeni dan. Na prostoru sajmišta iza zgrade Skupštine općine, okupe se tada stotine i tisuće prodavača, kupaca i nakupaca. Živost što je u gradu podno Pogledića zamjetna posebno za jutarnjih sati, oko podne jenjava, jer se poljoprivrednici iz sela glinske komune, prodavači i (pre)kupci povlače u Kasinu i ostale ugostiteljske objekte."
Prema pisanju Jedinstva od 16. veljače 1984., "Glina ima dvije tržnice, jednu stočnu, a drugu na kojoj se prodaju živežne namirnice. Stočna tržnica poznata je nadaleko zbog veoma kvalitetne stoke o čemu svjedoče i nakupci iz raznih krajeva naše zemlje. Ima ih čak iz Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, a iz Hrvatske gotovo da i nema mjesta u koji se ne plasira stoka", piše Jedinstvo, i nastavlja: "To vrijedi i za ‘žensku’ tržnicu, gdje se prodaju velike količine živežnih namirnica. Pijačni dan u Glini je srijeda, već više od 150 godina", navodi se u članku. Međutim, "treba napomenuti i to da glinska stočna tržnica nije ni smještena na najpogodnijem mjestu. Stoka se srijedom goni posred ulica, pokraj izloga, nakon čega ostaje velika prljavština, a komunalno poduzeće koje je zaduženo za čistoću grada, ne trudi se previše da očisti ulice", glasi glavna primjedba. Stoga se predlaže da se stočna tržnica preseli kod rijeke Maje.
"Lokacija je odobrena, ali se čeka na sredstva za uređenje", piše u članku. S druge strane, "ženska tržnica ima dobru lokaciju, ali ne i uvjete za rad. Vrlo mali prostor je natkriven, pa žene srijedom dolaze već u 4 sata ujutro da zauzmu mjesto pod krovom. Ostali ostaju na kiši, snijegu i žegi. Godinama se priča da će se to riješiti. Potrebno je samo natkriti još postojeća tri reda stolova, osposobiti WC i popraviti slavinu za vodu. Za uređenje tržnice ne bi trebalo mnogo novca, potrebno je samo malo više brige za ljude koji ovdje prodaju svoje proizvode", pisalo je Jedinstvo.
Među simbole Gline svakako valja ubrojiti i glinsku srijedu, koja je bila veoma važna, ne samo ekonomski, već i društveno. Tu je u punoj mjeri dolazila do izražaja društvena interakcija između sela i grada, sve do početka 1990-ih. Međutim, početak nove države označit će paradoksalan kraj ovog i još nekih važnih simbola Gline.
