Vesela igra krupnog biznisa teče dalje. Kako funkcionira svojevrsni corporate welfare na naš način, vidjeli smo ovih dana dok smo pratili finaliziranje transakcije većinskog dijela vlasništva EPH-a iz ruku Ninoslava Pavića u ruke odvjetnika Marijana Hanžekovića.
Kako funkcionira socijalizam za tajkune? Hanžeković je u svom core businessu postao praktički pa monopolist u utjerivanju dugova, sve uz pomoć dobrih političkih veza, uz ostalo i uz potporu HSLS-a, nekada jake stranke čijeg je predsjedništva svojedobno bio član. Našoj verziji repo mana monopolističku poziciju najprije je omogućila država (HRT), a onda i Grad Zagreb (komunalije). Da podsjetimo na dobro poznate brojke: njegov ured samo od ovrha za RTV pretplatu godišnje prihoduje petnaestak milijuna kuna, a približno toliko i od Grada Zagreba, kojem vodi ovrhe protiv građana radi neplaćenih računa za Čistoću i Gradsko stambeno-komunalno poduzeće. Potom preuzima medijsku tvrtku koja je također nastala iz svojevrsnoga javno-privatnog partnerstva. A gdje je tu slobodno tržište, mogao bi se netko zapitati. Ma dajte, molim vas, to je žvaka za studente ekonomije!
Kako je dakle tekao business as usual između države i Pavića? Država je unazad petnaestak godina u nekoliko navrata smanjivala PDV na novine, što je njezinu kasu stajalo nekoliko stotina milijuna kuna, koje su se direktno slijevale u džepove medijskih izdavača, među njima i Pavića. Zatim su išli permanentni zahtjevi izdavača da se snize porezi oglašivačima, a ne treba zaboraviti ni opraštanje dugova na ime neplaćenih poreza, kao što je to bio slučaj s pola milijuna kuna koje je tadašnji ministar Slavko Linić oprostio Paviću.
Osim porezne politike, od koje novinarstvo i novinari nisu imali ama baš nikakve koristi, postojao je i čitav niz indirektnih načina državne pomoći medijskim mogulima. Spomenimo samo vrlo restriktivni Zakon o radu iz Račanova razdoblja, koji je novinare, nekada radno-zakonodavno vrlo dobro zaštićene, pretvorio u slabo zaštićenu lovinu zvanu erpeoovci, honorarci ili zaposlenici na određeno ili na pola radnog vremena, što je omogućilo neviđenu manipulaciju radnom snagom od strane izdavača unazad deset do petnaest godina. Uštede na otpuštanjima dosad još nitko nije izračunao. Tu je i permanentni pritisak privatnih medija na državu da ograniči utjecaj državnih medija, što je dovelo i do gašenja jedinog dnevnog lista u državnom vlasništvu. Naravno, sve pod egidom slobode tržišnog natjecanja.
Inače, deregulacija na medijskoj sceni započinje kad i restauracija kapitalizma. Krenulo se s demonopolizacijom televizijskog programa i davanjem dozvola privatnicima, koji se u svom medijskom radu vode isključivo principom profita. A odmah potom i s ohrabrivanjem komercijalizacije u ostalim dijelovima medijskog sektora, na što se jako dobro nadovezao i Pavić sa svojim ratnim ‘Globusom’. Međutim, umjesto da se takvim potezima, čemu se nadala tadašnja medijsko-kulturna elita, nekadašnja navodno monopolizirana medijska slika u socijalizmu zamijeni medijskom pluralnošću, dobili smo, ostanimo samo u području vlasništva u tiskanom novinarstvu, u najboljem slučaju situaciju duopola – vladavinu Styrije i EPH-a. U sadržajnom smislu, situacija je još gora. Jer glad za senzacijama praktički posve uniformira novine, pa se Pavić-Hanžekovićev ‘Jutarnji’ praktički ne razlikuje od ‘Večernjaka’, čiji su vlasnici štajerski popovi. O tome govori i to što bi, po nagađanjima, novi glavni urednik ‘Jutarnjeg’ mogao postati sadašnji glavni urednik ‘Večernjeg’ Goran Ogurlić, koji je u taj list došao upravo iz – ‘Jutarnjeg’.
Posve su se izjalovile nade o garantiranom pluralizmu, zagovaranom od strane te iste kulturno-medijske elite; nema ni govora o na sva zvona proklamiranoj neutralnosti države u području medija. Ispada dakle da sloboda tržišta, natjecanja i poslovni rizik vrijede za svakoga osim za velike igrače – oni igraju na sigurno, njima su namijenjeni državna regulativa, poticaji, porezne olakšice, oprost dugova, dopusnice za otvaranje medijske škole preko reda (slučaj Pavićeve medijske škole u Koprivnici/Varaždinu) i slično.
Najavljuje se i nova Hanžekovićeva urednička ekipa, pa ako je istina da se na neka urednička mjesta planiraju pozvati neki od naših libertarijanskih prvaka, jasno je da se novi, gotovo stopostotni vlasnik kani osigurati sa svih strana i nastaviti njegovati dobre političke veze sa svakom strankom koja će u danom trenutku biti na vlasti. I da ta križaljka i nije posve točna, novi će vlasnik sasvim sigurno pronaći ona grla koja će mu osiguravati političku podršku svih strana. Uostalom, tako je radio i njegov prethodnik, pa ni tu nema iznenađenja. U svakom slučaju, medijski se baruni smjenjuju, a bijeda novinskog izdavaštva ostaje nepromijenjenom.
