U najnovijem nastavku EPH-ovog višegodišnjeg gigantskog serijala ‘Divan život na proračunu’ gdje se, podsjetimo, čitateljima ‘Jutarnjeg lista’ svakodnevno i sistemski pedantno ogađuje, nagrđuje i podriva svaki oblik rada u javnim institucijama, fokus je zastao (i) na znanstvenim institutima društveno-humanističke orijentacije – što je mala, ali značajna konceptualna novost.
U tekstu objavljenom 23. travnja pod naslovom ‘Nije skup najam nego to što nema rezultata’ autor Boris Vlašić analitički meditira o najavi ministra financija Borisa Lalovca da smanji državna davanja za najam poslovnih prostora, jer je ‘za državu preskup svaki četvorni metar poslovnog prostora koji u najmu košta više od 11 eura’.
Počinje simptomatskom invokacijom: ‘Zato je divno živjeti na proračunu, bez obzira na krizu, jer jednostavno, institucije moraju postojati pa će se država pobrinuti da im namakne pare’, a nastavlja statistikom en general gdje se vidi da ‘agencije, zavodi, fondovi i druge pravne osobe s javnim ovlastima, a imamo ih 187, raznih, sasvim ludih naziva i možebitno sličnog sadržaja, troše pristojan novac, 100 milijuna kuna godišnje, samo na poslovne prostore’.
Nabraja fatalne primjere: HAKOM, HANDA, CARNet, ASOO, HANFA – pri čemu negdje daje potpune podatke o broju zaposlenih, cijeni najma i bruto iznosu plaće, a negdje ne. U analitičkom žaru autor, odjednom, počinje kazivati u množini, uz neprilagođen glagolski oblik: ‘Ali time se ne bavimo. (…) Jer kada bi se svime pozabavili, shvatili bi da taj novac odlazi, recimo, i na neki Staroslavenski institut sa 23 zaposlenih. Što 23 zaposlenih radi u Staroslavenskom institutu a da koristi Hrvatima u 21. stoljeću, to može objasniti samo ekipa, njih 27, koliko ih je zaposleno u Institutu za filozofiju.’
Znači, brojčano nadmoćna ekipa od 27 filozofa (pouzdano grabe historijski dalje od Baščanske ploče ili Vinodolskog zakonika, bome dalje i od Ćirila i Metoda) mogla bi, moguće, Hrvatima u 21. stoljeću protumačiti tržišnu vrijednost glagoljaša. Glagoljaši bi, međutim, zajedno s tržišno nesolidnim filozofima iz Instituta, mogli ukupno nastradati od brojčano nadmoćnog, sljedećeg parazitskog najmoprimca iz znanstvene zajednice jer je ‘jasno da nam treba Institut za folkloristiku sa svih 46 zaposlenih o kojima nemamo pojma’. I sad, jasno vam ili nejasno, poanta je pregnantna u naslovu: najam nekako, ali rezultata nema!
Po pitanju, naime, agencijskih i institucijskih rezultata, glagoljaši iz Demetrove 11 na državnom stanu i hrani nemaju velikih šansi. Reklo bi se: njihove su šanse historijski i tržišno izgubljene. Epehaovski diak Boris, pridivkom Vlašić, valjda zna, nakon tegobnog ali katarzičnog iskustva predstečajne nagodbe ako već ne po vlastitom nagnuću, što znači (medijsko) tržište – minus proračunskih 600 milijuna.
