Ovogodišnje obilježavanje Kristalne noći u Zagrebu održat će se u atmosferi vijesti o masovnim civilnim žrtvama u sukobu Izraela i Hamasa. Ali i prvi put u redovima dosadašnjeg jedinog organizatora tog obilježavanja, Antifašističke lige RH, neće biti predstavnika židovskih organizacija jer su Židovska općina Zagreb (ŽOZ) i Židovska vjerska zajednica Bet Israel istupile iz Antifašističke lige zbog izjave i teksta njenog predsjednika Zorana Pusića o događajima na Bliskom istoku.
Kako će u danim okolnostima izgledati obilježavanje Kristalne noći?
Ove godine bit će tri obilježavanja Kristalne noći. Prvi put obilježit će je i Vlada, odnosno Ministarstvo vanjskih poslova. Vjerojatno je to postupak u skladu s Hrvatskim predsjedanjem Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA). Tokom desetak godina, koliko se organizira na Trgu žrtava fašizma skup sjećanja na žrtve tog pogroma, nitko iz Vlade nikad nije pokazivao interes za obilježavanje Kristalne noći. S druge strane, sjećanje na taj događaj u skladu je s temeljnim načelima Antifašističke lige, javno upozoravanje i osuđivanje progona i zločina nad bespomoćnima i obespravljenima, u slučaju Kristalne noći Židova, od moćne nacističke države u Njemačkoj i Austriji 1938. godine. Ali na taj davni povijesni događaj ima smisla podsjećati danas, i zato to Antifašistička liga čini, jer s nestankom nacizma nisu nestali stavovi, porivi i postupci karakteristični za nacizam. Poticanje mržnje i netrpeljivosti prema obilježenim skupinama, pa i narodima, čije se pripadnike prikazuje kao prijetnju i, u isti čas, kao Untermenschen, pojave su koje ugrožavaju i sadašnjost i budućnost.
Zar za skromnu i krhku hrvatsku antifašističku scenu nije štetan izlazak Židovske općine Zagreb iz Antifašističke lige? Da li se taj razlaz mogao izbjeći?
Izrazito mi je žao što je došlo do istupanja Židovske općine iz Antifašističke lige. To su naši poznanici, neki od njih i prijatelji, s kojima smo godinama surađivali i kretali zajedno s akcijama u čiji su uspjeh samo rijetki vjerovali. Da li se to moglo izbjeći? Ni sad ne vidim kako je iznošenje jednog načelnog stava, osuda masovnog ubijanja civila, žena i djece, tko god ga počinio, moglo izazvati tako drastičnu reakciju. U trenutku kad je ŽOZ donio odluku o istupanju izjava je bila objavljena samo na Facebooku tajnika Lige. Isti dan, na portalu Novosti objavljen je moj tekst koji je proširena izjava. Vašim čitaocima je taj tekst lako dostupan, neka sami prosude što je u njemu neistinito, što je kolegama iz ŽOZ-a bilo tako neprihvatljivo.
Stotine načelnih izjava
Desničarske stranke koje falsificiraju vlastitu povijest kako bi relativizirale zločinačke, kvislinške režime iz Drugog svjetskog rata sad navijaju za Izrael kao moćnu i, po njima, militarističku državu koja im imponira. Antisemitizam u tim krugovima nikad nije nestao i neće
U priopćenju u vezi svoje odluke da istupe iz Antifašističke lige ŽOZ navodi da ih niste konzultirali.
To je točno. Nisam. Kao predsjednik Antifašističke lige potpisujem izjave AFL-a i isključivo sam za njih odgovoran. Ako neka članica ili član AFL-a smatraju da se danom izjavom krše temeljna načela na kojima je Antifašistička liga osnovana, mogu se požaliti meni, Izvršnom odboru ili pokrenuti proceduru, propisanu statutom, za sazivanje izvanredne skupštine AFL-a. Liga je dala stotine načelnih izjava kao i izjava u kojima se komentiraju konkretni događaj. Nisam se ni sa kim savjetovao kad je Liga osudila, čim smo za to saznali, divljanje nekih BBB-a u Kustošiji, s parolama "Jebat ćemo srpske žene i djecu". Ili kad smo osudili rusku agresiju na Ukrajinu. Izjava objavljena na samom početku agresije sigurno nije u potpunosti izražavala stavove svih članica i članova Lige. Ali dali smo je jer je Putin rusku "ograničenu akciju" pravdao antifašizmom, namjerom da se ukrajinski narod oslobodi nacističkog režima u Kijevu. Pravdanje agresije antifašizmom, agresije koja podsjeća na agresije fašističkih država na svoje susjede, predstavljalo je ozbiljno dezavuiranje antifašizma i trebalo je brzo reagirati. Jasno je da savjetovanje s mnogobrojnim članicama i članovima Lige oko sadržaja izjave ne bi bio baš najefikasniji način da izjavu date pravovremeno. To nismo nikad radili, predsjednik AFL-a potpisuje izjave i za njih je odgovoran, to nije manjak demokracije nego nužna količina povjerenja za efikasno funkcioniranje, postoji procedura kako izraziti svoje neslaganje. Međutim, odluka o istupanju iz AFL-a jeste nešto o čemu se trebalo razgovarati, bar na Izvršnom odboru AFL-a. Prema tome, svoju odluku o istupanju ŽOZ nije donio iz formalnih razloga, nego zbog sadržaja izjave. A za to nije dano nikakvo objašnjenje.
Možda su iz vaše izjave i teksta objavljenog u Novostima mnogi iščitali samo kritiku upućenu Izraelu, bez jasnije osude Hamasa?
Onda su je krivo iščitali! U izjavi i u tekstu doslovce piše: "Osuda masakra palestinskih civila (...) ni na koji način ne umanjuje osudu brutalnih zločina koje su pripadnici Hamasa počinili nad izraelskim civilima 7. listopada." Hamas se dokazao kao teroristička organizacija 7. listopada. Pobiti 1400 civila u akciji koja na prvi pogled nije imala nikakav vojni cilj je strašan teroristički zločin. I od ranije je poznato da je Hamas teroristička organizacija koja ne drži do ljudskog života, ni do svog, ni do tuđeg. Ali izjava i tekst jesu kritika prije svega brutalnog bombardiranja i masovnog ubijanja palestinskih civila u Gazi od strane izraelske države. Nije to sporenje prava Izraela na postojanje, pa ni prava da se brani i obračuna s teroristima. Prije je izraz zabrinutosti za državu Izrael zbog puta kojim je krenula njezina demokratski izabrana vlada. Konačno, i sam naslov teksta, "Ne postati zlo koje osuđujemo", izraz je te zabrinutosti.
Koliko je izraelsko neselektivno bombardiranje Gaze uopće put za obračun sa terorističkom organizacijom poput Hamasa, a koliko ga upravo takvi postupci mogu ojačati i izroditi nove grupacije terorista u budućnosti, posebno među djecom koja će sve te strahote u Gazi preživjeti?
Ni vi ni ja nismo strateški stručnjaci pa nam se čini da bi izraelski stručnjaci trebali uzeti u obzir mogućnost da tako izabrana borba protiv terorizma, neselektivno ubijanje desetka hiljada ljudi, osim što prerasta u ratni zločin, može proizvesti više, a ne manje terorista. Ako načas govorimo samo o interesima države Izrael, vratimo se na terorističku akciju Hamasa od 7. listopada. Mnogo toga ukazuje da je taj teroristički napad bio pripreman unaprijed. Takav napad ima smisla ako je on korak, prvi korak, prema cilju koji si je zadao Hamas, uništenje države Izrael. Svako popuštanje napetosti, svaki dogovor, svako međusobno priznavanje Izraela i neke arapske države, ugrožava taj cilj. Hamas uništenje Izraela ne može postići sam, on je teroristička, ali ne i vojna prijetnja Izraelu. Dakle, ako je teroristički napad od 7. listopada bio prvi korak, što bi mogao biti drugi? Treba li uzeti u obzir da je Hamas predvidio upravo ovakvu reakciju Netanjahuove vlade, nesmiljeni napad na stanovnike Gaze, čija će strašna stradanja i patnje gledati cijeli svijet? Da će to onemogućiti bilo kakav dogovor između Izraela i arapskih zemalja, da će u tim zemljama pokrenuti masovni bijes i mržnju prema Izraelu? A onda mnogi scenariji postaju mogući, neke od njih kao da je pisao Hamas.
Ono što mogu garantirati, ako će naši sugrađani biti ugroženi od mogućeg antisemitizma, Antifašistička liga uvijek će stati u njihovu obranu
Bujanje ekstremizama
Kako iskorijeniti terorizam na Bliskom istoku?
Teško. Ako se ograničimo samo na ovaj sukob, i tu se radi o ekstremizmima, koje prihvaćaju i neki Palestinci i neki Izraelci, ekstremizmima koji jedan drugog jačaju. Na sukobima ti ekstremizmi bujaju, javljaju se organizacije, poput Hamasa, čiji je deklarirani cilj uništenje Izraela i ubijanje Židova. S druge strane, sve su jači ekstremisti u Izraelu i u izraelskom političkom establišmentu. Tako je u Netanjahuovoj vladi ministar financija Bezalel Smotrich koji je prije šest godina rješavanje palestinskog pitanja prezentirao kao da ga je prepisao od Mile Budaka: "Dio Palestinaca će se pokoriti pod vlašću Izraela, bez prava na svoju zemlju, dio koji se time ne slaže iseliti, a dio koji se tome aktivno protivi ubiti." Drugi ministar, Amichai Eliyahu, javno je izjavio da su u Gazi svi stanovnici teroristi – no such thing as noncombatants in Gaza – i da je opcija baciti atomsku bombu na Gazu. Suspendiran je, ali je zastrašujuće da je na mjesto ministra takav tip uopće mogao doći. Tu je na mjestu citirati izraelskog pisca Amosa Oza, borca za mir i pravedno rješenje spora između Izraelaca i Palestinaca: "Terorističke ideje se ne mogu pobijediti vojno, iskorijeniti bombama, mogu se uništiti konkretni teroristi, ali će se proizvesti novi teroristi. Ideja se može pobijediti samo boljom idejom." U toj izjavi, danoj mislim 2010. godine, Oz očito misli na politiku i postupke koje bi izraelska država trebala dugotrajno voditi kako bi oslabila, a možda i iskorijenila terorističke pokrete koji ugrožavaju Izrael. Nije teško zamisliti kakav bi bio stav Oza, jednog od najuglednijih i najžešćih kritičara Netanjahuove politike, prema užasima koji se pred našim očima dešavaju u Gazi.
Naravno da ovi događaji, koje pratimo gotovo u realnom vremenu, svaku ideju o mirnom rješenju čine nerealnom. Kad bi bilo snage, vizije bolje budućnosti i hrabrosti, Izrael bi trebao prestati s bombardiranjem Gaze, trebao bi otvoriti granice za humanitarnu pomoć i poslati svoje medicinske ekipe, hranu, vodu, lijekove. Bilo bi to u skladu s plemenitim idejama nekih od osnivača države Izrael. Kad bi politika Izraela bila politika mira i pregovora, zaustavljanja otimanja zemlje Palestincima na Zapadnoj obali, slanja ekonomske pomoći a ne bombi, to bi bio mogući put prema nestanku terorizma bar u tom dijelu Bliskog istoka.
Rekli bismo da je to u ovom slučaju utopija?
Zvuči kao utopija, to je točno. Sadašnja situacija ne otvara nikakvu perspektivu mirnog rješenja. Postoje hrabri građani u Izraelu koji prosvjeduju i zbog unutarnje politike premijera i zbog sadašnjeg bombardiranja Gaze. Prosvjeduju protiv postupka svoje zemlje i osuđuju postupke koji vode stradanju nevinih civila drugog naroda, što je izuzetno teško u vrijeme rata. Ja volim onu rečenicu Oscara Wildea da zemljopisna karta na kojoj nije ucrtana utopija ne vrijedi papira na kojem je crtana. Neke stvari u početku izgledaju kao utopija. I često u tim pokušajima treba biti ustrajan. Nažalost, dosadašnji pokušaji mira između Izraela i Palestinaca nisu uspjeli. Pokušano je kad su Yitzhak Rabin i Jaser Arafat potpisali sporazum 1993. godine pred Bilom Clintonom. Rabina je ubio izraelski radikalni desničar jer je probao naći mirno rješenje. Što Hamas misli o miru pokazali su kad su digli Arafatovu kuću u zrak čim su stigli na vlast. Sjetimo se i egipatskog predsjednika Anvara el-Sadata koji je u Knesetu izrekao: "Ovdje je jedan Arapin koji vam pruža ruku, nemojte je odbiti." Nimalo lak potez. Ubili su ga muslimanski ekstremisti. Put prema miru je dugotrajan, mučan, težak i sada nepopularan.
Nakon 7. listopada došlo je do nekih neprincipijelnih iskaza podrške: antisemiti su odjednom počeli podržavati Izrael kao obranu od navodnog islamskog prodora. Odluku ŽOZ-a o izlasku iz Antifašističke lige pozdravio je Anto Đapić, na desnici se generalno likuje...
Vidimo tko podržava Izrael, a ne Židove. Izrael bi se trebao zabrinuti oko te podrške. Na primjer, u laptopu Andersa Breivika, masovnog ubojice mladih članova Laburističke stranke u Norveškoj, nađeni su antisemitski tekstovi paralelno s glorificiranjem države Izrael. Senzibilitet prema Palestincima u Gazi i kritiziranje politike Izraela nisu antisemitizam. I sami građani Izraela kritiziraju aktualnu vladu, ne državu kao ideju. Desničarske stranke koje falsificiraju vlastitu povijest kako bi relativizirale zločinačke, kvislinške režime iz Drugog svjetskog rata, sad navijaju za Izrael samo kao moćnu i, po njima, militarističku državu koja im imponira. Antisemitizam u tim krugovima nikad nije nestao i neće. Ono što mogu garantirati, ako će naši sugrađani biti ugroženi od mogućeg antisemitizma, Antifašistička liga uvijek će stati u njihovu obranu.
