Jednom kad se neki črnorizac na pogašenim razvalinama ove digitalne civilizacije uhvati skiciranja ljetopisa početnih decenija trećeg milenija već bivše Nove ere, svakako će biti zabilježeno da je čovječanstvu tad između svih jada iznenadno zaprijetila posvemašnja glad i skapavanje u najtežim mukama. Širokim potezima trščane pisaljke ili guščjeg pera ili čime još uzme notirati historik taj, bit će opisano kako je ono krilato sedmeroglavo Zlo iz Rusije zapriječilo sve kopnene i vodene puteve za snabdijevanje planete s oranica najizdašnije joj žitnice, ukrajinske.
A uto će papirus ili glinena pločica bljesnuti spomenom neočekivane zemlje-spasiteljice, malene i dotad ne posebno istaknute države na obali jednoga zabačenog rukavca Mediterana. Hrvatska je njeno ime, i ona tj. njezina vlada je toga 2023. ljeta Gospodnjeg odvažno svijetu ponudila rješenje za neutralizaciju ruskog plana izazivanja novovjekog Holodomora, ovaj put zamišljenog u globalnom totalu, kako bi pocrkali svi koji su stali na put kremaljskom Tzaru.
Ostatak povijesti, zasad još budućnosti, već je u osnovnim značajkama dobro poznat, i ponovit ćemo ga u najkraćim crtama, onako kako će, bez imalo sumnje, osvanuti u svim boljim kronikama iz našeg vremena, na znanje i diku pravoj strani ljudskog roda. Rusija je prije nekoliko tjedana odbacila mogućnost produženja sporazuma o neometanom izvozu ukrajinskog žita kroz morske luke, a ta je pogodnost dopuštana još od lani, te se zahvaljujući njoj opskrbljivalo više potrebitih zemalja Afrike, dio Europe, pa i svijeta.
Krušaricama obilata Ukrajina, naročito pšenicom, desetljećima je značila garant ishrane golemog postotka zemaljske kugle, ali i temeljne stabilnosti pripadajućeg tržišta čiji stresovi opet znače izvjesnu glad za slabije njegove potrošačke destinacije. Nije se Hrvatska, međutim, isturala u prve redove najpozvanijih baš odmah, nego kad su jedan po jedan poobarali svoje poglede svi ostali slobodarski akteri koji nastavaju ovaj kontinent na relaciji od Ukrajine zapadno i južno. Poljska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska – svi su još proljetos, zatim i početkom ovog ljeta, čak demonstrativno odbili posredovati u transportu ugroženih žitarica koje im, e to je ono ključno, fatalno obaraju vrijednost domaćeg istovjetnog produkta.
To naprosto hoće reći da niti zabranom prodaje, a dopuštanjem isključivo tranzita pomoću zapečaćenih vagona i kamiona, nisu mogli zaustaviti korifeje tržišta, zapravo nebrojene mešetare u prehrambenoj industriji, da iz posvećenog tereta čvaknu svoj nemali zalogaj po izuzetno popularnim cijenama. Vanredni priljev u enormnim količinama je drastično obezvrijedio agrar istoka Europske unije, pa su i političari i seljaci dotičnih zemalja unisono odbacili zahtjev Brisela po kojem ta roba sa njiva između Dnjepra i Dunava, u vidu zrnja ili samljevena, ima ovuda prometovati čisto bescarinski.
Kud ukrajinsko brašno prođe, tu žito više ne raste – zaključili su dosta bolno svi oni, ali hrvatskih predstavnika nije bilo tamo, i nije se ova zemlja oko toga uopće specijalno izjašnjavala, sve dok nije dignula ruku iz zadnje klupe i prijavila se za misiju.
Isprva je šok uokolo bio neskriven, svi su gledali entuzijaste iz Vlade RH pomišljajući da su prespavali dotadašnju raspravu, ali okice su naših uzdanica sjajile posve budno i nadobudno. Hljeb im bogov, ta zar oni ne haju za opću propast svih naših poljoprivreda, dalo se čuti s kućnog broja 175 u briselskoj Ru de la Loa, gdje se inače sastaju desperatni EU-ministri. Nije problem Rusija, sašaptavali su se uzrujano jedni, nego to što sad tržište po stečenom pravu želi maksimalizirati profit na činjenici da nesretna Ukrajina nudi svoj urod bagatelno.
Nije stvar u prehrani Afrike, dometali su neki drugi, nego jednostavno ne možemo zadovoljiti i burzovne špekulante, koliko god bili s njima u prijateljskom te partnerskom odnosu, i naše zemljoradnike kojih realno imamo premnogo u sveukupnom glasačkom korpusu. Samo su nam na sve to nedostajali još i ovi Hrvati, s genijalnom svojom idejom da preuzmu žito na Dunavu, nakrcano u šlepove negdje blizu delte te rijeke, na granici između Ukrajine i Rumunjske, pa ga željeznicom odvuku na plavi Jadran i tamo pretovare za prekomorska neka odredišta.
Nazočni u Vijeću EU-a osobito su tad akcentirali pojedinosti o stanju hrvatske poljoprivrede, čudeći se drskosti vodstva te zemlje u kojoj se, dosljedno iz dekade u dekadu, proizvodi sve manje hrane, i nastojeći proniknuti u valjda skrivenu logiku. Okej, što se tiče žitarica, pa i uljarica, Hrvatska tu stoji pozitivno, uvjetno govoreći, dok joj ostatak poljoprivredne djelatnosti odavno stagnira, s pojedinim segmentima u dubokom padu, a nekima i faktično ugašenim, živim još samo formalno.
Stočarstvo i povrh svega mljekarstvo najgore su prošli, pri čemu se životinje ovdje uzgajaju sve više samo za klanje, ali niti s voćarstvom nije bitno vedrija situacija, ako izuzmemo npr. mandarine, da ne idemo dalje po izdvojenim podsektorima. Štoviše, upravo ratarstvu podređena je stočarska komponenta nacionalnog agrara kod izdavanja državnog zemljišta u najam, popratno i javnih poticaja, što ponajviše koriste veliki tržišni igrači od kojih se danas glavnim nameće jedan plinski trgovac u posjedu ostataka nekadašnjeg koncerna Agrokor.
Ratari tako žanju impresivnu masu krušarica i uljarica, mada gro prinosa daju u izvoz, doslovno kao primarnu sirovinu, a zatim se natrag uvozi ogromna masa polugotovih pekarskih artikala s, dakako, uračunatom dodanom vrijednošću. Ne samo da se većina žitarica ne melje, i većina kruha ne mijesi u ovoj zemlji, nego više ne proizvodimo ni kvasac otkako je prije nekoliko godina ugašen jedini ovdašnji pogon za uzgoj te kulture.
Antirazvojna ekonomska politika baš u poljoprivredi je najtransparentnije pokazala svoje lice, uz štetočinski tretman sušte osnove prehrambene sigurnosti RH, prepuštajući stranim mlinarima i trgovcima snabdijevanje zemlje primarnim živežnim namirnicama. Ono što druge postranzicijske države EU-a brane svojim otporom spram uvoza i tranzita žitarica iz Ukrajine, Hrvatska je dosad već izgubila, proćerdala u ime zarade biranih privatnih subjekata na unosnom tržištu.
Deregulaciju i ukidanje carinskih zaštitnih barijera zagovara Brisel takoreći oduvijek, opet za račun moćnih trgovačkih i bankovnih lobija, ali praktično sve članice kontinentalnog saveza paralelno su nalazile sijaset metoda za anuliranje efekta takvog diktata. Sve izuzev Hrvatske koja koristi jedva minimum takvih beneficija za domaće poljoprivrednike, nemajući im ponuditi ni ozbiljniju mjeru internih neizravnih povlastica ni pristojan te konkurentan kapacitet hladnjača, skladišta i silosa u, konačno, njihovu vlasništvu, kao što biva drugdje.
Nemamo pritom prometnu infrastrukturu koja bi osigurala protok veće količine robe između, recimo, Vukovara i Rijeke, a to nas vodi pravo do apsurdne poante ove naše međunarodnopolitičke geste impozantnih proporcija. Možda se to nitko nije sjetio pripomenuti, ali Hrvatska tehnički nije u stanju servisirati toliko putujućih milijuna tona žita, jer se njezin prekrcajni godišnji potencijal broji u najboljem slučaju stotinama tisuća tona, računajući sve bitne morske teretne luke u istoj mreži. O stanju Hrvatskih željeznica, odnosno pruga kojim bi se vozio zamišljeni teret, izlišno je govoriti dok Vlada RH ne uspijeva iskoristiti ni već dobiveni EU-novac za njihov razvoj.
Nema dakle skrivene logike u velikodušnoj hrvatskoj ponudi za robu zaglavljenu u Odesi, Izmailu, Reniju, ili nema ustvari nikakve logike ako je tražimo u okviru predstavljenog cilja, nego je njezin unutarnji rezon moguće pronaći isključivo u širem kontekstu odnosa na međunarodnoj sceni. Hrvatskoj se ima ubilježiti dobra volja za pripomoć, iako očito nije u stanju ponuditi realizaciju, a za ovu je samu zemlju i bolje što nije, jer bi time kardinalno ugrozila jedini preostali vitalni komad vlastite poljoprivrede koji još donekle funkcionira.
Odigrali smo figuru grandioznog simboličkog značaja i mizernog stvarnog učinka, bez obzira na zapanjujući cinizam kojim odiše takva jedna inicijativa bez pokrića, imamo li u vidu konkretne posljedice manipuliranja globalnim tržištem gladi i smrti. No ostat će nam lijepa vjerojatnost za onaj dični historiografski zapis u futuru, uz nadanje da ga neće pratiti nota o tome kako smo raspetljavali problem svjetskog opstanka premda nismo ni sebi znali osigurati hranu iz vlastite proizvodnje.
