Karte su podijeljene, pa američki predsjednik Donald Trump igra s onim što mu je u ruci. Njegova je politika najbolji pokazatelj koliko je uznapredovao proces urušavanja SAD-a kao imperija koji vlada svijetom. Do jučer Amerikanci su bili predvodnici globalizacije, koja se smatrala jednim od glavnih ekonomskih oružja njihove dominacije. Danas oni uvode carine, dok ih Kinezi podučavaju kako je svatko tko se zatvara osuđen na zaostajanje. Nije zato kriv gospodin Trump. Svi veliki imperiji imaju kraj i on uvijek nastupa kad trošak održavanja carstva postane veći od koristi koje ono donosi. Grubo rečeno, kad se pljačka više ne isplaćuje. Zato je propalo i Rimsko i Osmansko Carstvo, zato su se povukli i Britanci u čijem svjetskom imperiju sunce nikad nije zalazilo i koji su prema svojoj volji krojili Afriku i Aziju crtajući po zemljopisnoj karti s ravnalom u ruci. Od polovice prošlog stoljeća zamijenili su ih Amerikanci.

Kakva je njihova imperijalna politika? Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad je Amerika još doslovno hranila velik dio Europe i ostatka razorenog svijeta, tu je politiku precizno i bez rukavica definirao jedan od njihovih tada najvažnijih političara i diplomata, Averell Harriman. Sjedinjene Države sudjeluju sa šest posto u svjetskom stanovništvu, a koriste 50 posto najvažnijih svjetskih resursa. Naša politika u sljedećem razdoblju zasnivat će se na naporima da što duže zadržimo takvo stanje, rekao je on. Tada je, međutim, i Staljin već postavljao temelje svom imperiju, koji je bio znatno slabiji, ali u vremenu atomskog oružja dovoljno jak da se uspostavi bipolarni svijet. To je garantiralo izvjesnu ravnotežu koja je, kako znamo još od Metternichovih vremena, uvjet mira. Osim toga, istok nije prijetio samo raketama, već i socijalističkom idejom, što je davalo snagu sindikatima na zapadu, a osiguravalo i određenu umjerenost u međunarodnim odnosima.

Ali SSSR nije izdržao, i to ne samo trošak oružja, već ni održavanja vlastitog imperija, odnosno sovjetskog bloka, kako se tada govorilo. Kojem, usput rečeno, Jugoslavija nije pripadala. Pokazalo se da se novac ne preljeva iz satelitskih zemalja u SSSR, već obratno. Da kroz povlaštene cijene nafte, plina i raznih sirovina SSSR debelo pomaže zemlje svog bloka. Zato je pao Berlinski zid, nakon čega su svi odahnuli, uključujući i Moskvu. Rusi, međutim, na tome nisu stali. Izračunali su da im se ne isplati ni održavanje samog SSSR-a, koji je ubrzo pretvoren u Zajednicu nezavisnih država. Ali to je, zapravo, bila figa u džepu, jer Rusi nisu htjeli nikakvu zajednicu. Kako je to funkcioniralo, opisuje u svojoj knjizi kazahstanski lider Nursultan Nazarbajev. Bilo je dogovoreno, kaže on, da sve zemlje Zajednice imaju jedinstven novac i da to bude rublja. Ali u praksi Rusi su emitirali rublje samo za sebe. Ostale novostvorene države nisu dobivale ni kopjejke. Nakon dugotrajnog natezanja poslali su Kazahstanu izvjesnu količinu rubalja, ali su im naplatili golem trošak emitiranja. Jedini izlaz bio je uvesti vlastiti novac, ali nitko u novim državama nije znao kako to učiniti. U Jugoslaviji to nije bio problem, jer je svaka republika imala svoju narodnu banku. U SSSR-u je postojala samo jedna centralna banka. Bilo je dakle očito da je ZND samo bajka i da se svatko mora uzdati samo u se i u svoje kljuse.

Česi su na isti način postupili sa Slovacima. Prvo su tiskali vlastitu, češku krunu. Bilo je odmah jasno da se odvajaju od Čehoslovačke barem toliko odlučno kao i Slovaci. Realni socijalizam bio je u dubokoj krizi, a posljedice su uvijek iste. Traži se grešni jarac, okrivljuje se druge i svatko vjeruje da će mu samom biti bolje. Zanimljivo je tumačenje zašto se samo Jugoslavija raspala u krvi, protjerivanju i razaranju. Svi su kod nas, naime, skloni vjerovati kako smo mi nekakvi posebni divljaci. Istina je, međutim, da su se u drugim slučajevima najveći odvajali od manjih, dok je kod nas bilo obratno. Utoliko je teži grijeh Slobodana Miloševića i ekipe koja je tada formulirala srpsku politiku.

Kad je nestalo sovjetske prijetnje, Amerikanci su znatno povećali izdatke za vojsku. To se činilo apsurdnim. Neprijatelja više nema, a oni se ponašaju kao da je on postao mnogo jači i opasniji. Ali ubrzo je sve postalo jasno. Bez hladnog rata i sovjetskog atomskog kišobrana nad svojom interesnom sferom, čitav svijet je postao slobodno igralište. Uključujući i samu Rusiju, koja je pod Jeljcinom i njegovim oligarsima (točnije bi bilo reći da je on bio njihov) bila izvrgnuta nesmiljenoj pljački. Za svoju novu ulogu jedine supersile i svjetskog policajca Amerika je trebala golemu vojsku i isto takvu industriju naoružanja. Ona ju je spremno razvila, bez obzira na trošak koji snosi i danas, kad se pokazuje da je sve to postao račun bez krčmara.

Upravo je uloga vojske ono što bitno razlikuje Ameriku od viktorijanske Britanije i njenog nekadašnjeg carstva. I Englezi su ratovali i osvajali, ali svoj su imperij zasnivali na trgovini. U ono vrijeme Indija je brojala oko 300 milijuna stanovnika (danas ih je milijardu više), a britanskih je kolonizatora bilo svega 16 do 24 tisuće, kako u kojem trenutku. Kad je račun postao prevelik, Britanci su se zato mogli povući relativno mirno. Za Amerikance sve je vojska i oružje. Zato treba strepiti od načina njihovog povlačenja. Danas je skoro cijeli svijet isprepleten mrežom američkih vojnih baza, u kojima boravi golema profesionalna vojska. Ona živi svojim životom, sa svojim odmaralištima, sportskim terenima, svojim zdravstvom, ukratko mnogo sigurnije i luksuznije nego normalni američki građani. I što je najvažnije, živi po svojim zakonima, zaštićena od pravosuđa zemlje u kojoj boravi. Veliki vojnoindustrijski kompleks postao je najvažniji dio američke ekonomije koji, kao i svaka industrija, zavisi od prodaje svojih proizvoda. Dakle, od ratova. Još prije dvadesetak godina ugledni američki profesor Chalmers Johnson predvidio je sadašnje američke nevolje koje, kako je napisao, nastupaju brzinom FedExa. To su stanje stalnog rata i jačanje terorizma, kao i veće oslanjanje manjih država na oružja za masovno uništavanje kako bi se obranile od imperijalnog čudovišta. U samoj Americi, kaže on, gubit će se demokracija i sadašnji ustavni poredak i jačati izvršna vlast pentagoniziranog predsjedništva (to je njegov izraz). Istinito informiranje zamijenit će propaganda koja glorificira rat, silu i vojne legije. I konačno, doći će do ekonomskog bankrota, jer zemlja više neće moći financirati svoj imperij.

Što sada radi Donald Trump? Pokušava što više troškova prebaciti na svoje saveznike, koje optužuje da izdvajaju premalo za obranu. (Zapravo za očuvanje američkog imperija.) Pokušava ih prisiliti da kupuju skuplju američku robu i putuje svijetom prodajući tenkove i borbene avione. I, naravno, sve to opravdava kineskom i ruskom opasnošću i stvara klimu opsjednutog grada. Imperiji zla nikad ne spavaju. Igra s kartama koje mu je sudbina dodijelila, iako u njima, kao što se uvjerava iz dana u dan, nema pravih aduta. Istovremeno, u Americi je postala bestseler knjiga s naslovom ‘Stogodišnji maraton’ u kojoj autor Michael Pillsbury tvrdi da se Kinezi razvijaju po tajnom planu s ciljem da umjesto Amerike postanu glavna svjetska sila. Teorije zavjere uvijek su prodavale knjige. Ali tvrditi da se netko izvlači iz siromaštva i razvija samo zato da napakosti drugome više je od toga. To je već čista paranoja.