Čak i ako Vlada donese odluku da ne želi ulaziti u arbitražu s bankama koje traže milijarde temeljem navodnih gubitaka koje je prouzročila konverzija kredita u švicarskim francima, nije definitivno sigurno da će se takvom zahtjevu udovoljiti, niti da će Europska komisija moći poništiti eventualnu odluku arbitraže. Takav zaključak se nameće nakon što smo o nadolazećim sporovima protiv Hrvatske konzultirali više stručnjaka za međunarodno trgovinsko pravo. Po svemu sudeći, rasplet događaja ovisit će o odluci arbitražne instance u Washingtonu, gdje je Unicredit pokrenuo postupak prije manje od mjesec dana. Hrvatska tek treba odgovoriti na zahtjev banke za postupkom, ali dosadašnje izjave predstavnika Vlade sugeriraju da će pokušati izbjeći arbitražu.
Prvi postupak protiv Hrvatske, naime, proizlazi iz bilateralnog sporazuma o zaštiti ulaganja koji je potpisan s Austrijom 1997. godine. Radi se o sporazumima koji najčešće podrazumijevaju i mogućnost traženja naknade za primjerice gubitak trenutnih ili planiranih profita na arbitražnim tijelima kao što je Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporazuma u Washingtonu (ICSID).
Arbitražne procedure u bilateralnim ugovorima isključuju nacionalne sudove kao i Sud pravde te stvaraju situaciju gdje ti sudovi nisu u poziciji osigurati punu primjenu eu zakona, naglašavaju iz Europske komisije
No Europska je komisija prošle godine donijela presedansku odluku, tražeći od pet država članica da ponište takve sporazume jer nisu kompatibilni sa zakonodavstvom EU-a i izravno krše principe zajedničkog tržišta. Iz Europske komisije u izjavi za ‘Novosti’ decidirano kažu kako se njihov stav ne odnosi samo na sporazume pet zemalja, već na sve bilateralne ugovore svih članica koje su ih međusobno potpisale. Kao argument navode činjenicu da je ‘Europski sud pravde više puta ponovio stav kako bilateralni ugovori između država članica Europske unije nisu u skladu s pravom EU-a’ i da ‘od trenutka proširenja takvi dodatni instrumenti ne bi trebali biti potrebni s obzirom na to da sve države članice podliježu istom zakonodavnom okviru i istim pravilima jedinstvenog EU tržišta’.
‘Arbitražne procedure u tim bilateralnim ugovorima isključuju nacionalne sudove kao i Sud pravde te stvaraju situaciju gdje ti sudovi nisu u poziciji osigurati punu primjenu EU zakona’, naglašavaju iz Komisije, ne želeći, međutim, odgovoriti na pitanje koje ovlasti i stav ima Komisija u slučaju pokretanja postupka banaka protiv država članica temeljem ugovora koje Unija ne priznaje. ‘Postupke ne komentiramo, kao što ne komentiramo, odnosno ne prejudiciramo presude sudova, niti odgovaramo na hipotetska pitanja’, poručili su iz Komisije.
Iako je Europska komisija prošle godine u svojevrsnom pilot-zahtjevu zatražila od više zemalja članica da ponište takve sporazume, u Washingtonu se i dalje nesmetano odvijaju sporovi koji se na njima temelje. Jedino je zasad Italija raskinula sve takve sporazume, dok bi ostale zemlje, dođe li do konkretne odluke europskih sudova, to također trebale učiniti.
Peđa Grbin iz SDP-a već neko vrijeme proučava sadržaje ovih sporazuma i pravnu problematiku koja se veže uz njih. Prema njegovom mišljenju, Hrvatska treba odlučno zastupati dva stajališta.
- Treba ustrajati da arbitraža nije nadležna za donošenje odluke, nego europski pravosudni sustav. Ako arbitraža ipak odluči donijeti odluku, treba jasno zastupati stav da izvršenje ne bi bilo u skladu s pravnim poretkom Hrvatske i EU-a - veli saborski zastupnik SDP-a, posebno napominjući da u slučaju konkretnog ugovora s Austrijom još dodatno stoji da se ‘bilateralni ugovor neće primjenjivati u dijelu u kojem je suprotan pravnom sustavu EU-a i Hrvatske’.
Stručnjak za trgovinsko pravo sa sveučilišta u Upsali Joel Dahlquist kaže za ‘Novosti’ da nikad nije vidio takvu rečenicu u kojoj se eksplicitno daje primat pravnom sustavu EU-a u bilateralnim sporazumima i da bi ona mogla imati ‘dugoročne posljedice’ u slučaju ovakvih arbitraža.
- Utjecaj ovakve formulacije, međutim, neće toliko ovisiti o odlukama Europske komisije, koliko o odlukama međunarodne arbitraže u Washingtonu, što bi moglo dovesti do različitih odluka u pojedinim slučajevima - procjenjuje Dahlquist, dodajući pritom kako je čak i u slučaju ukidanja ovog konkretnog sporazuma Hrvatska obvezana poštivati njegove odredbe još deset godina, pa tako i arbitražne postupke ako do njih dođe.
Dahlquist također pretpostavlja da će Komisija pokušati utjecati i na druge slučajeve koji su posljedica arbitražnih postupaka, kao što je to učinila u slučaju braće Micula. Oni su naime tužili i dobili veliku odštetu od Rumunjske, da bi Komisija utvrdila kako je riječ o nedopustivim državnim poticajima i naložila vraćanje 178 milijuna eura. No kako je riječ o specifičnom slučaju, Dahlquist drži da njegov sadržaj ne može biti argument za ostale sporove utemeljene na spornim sporazumima.
Dođe li do arbitraže, mimo i u suprotnosti s pravosudnim okvirom Europske unije, predstavnik udruge Franak i odnedavni saborski zastupnik Goran Aleksić uvjeren je da će Hrvatska neminovno izgubiti.
- To za početak nije sud, nego tijelo Svjetske banke u kojem glavnu riječ drže korporativni odvjetnici i bankarski lobisti - ističe Aleksić i dodaje da Hrvatska mora učiniti sve da izbjegne arbitražu koja je, ponavlja to više puta, utemeljena na napuhanoj i nerealnoj potražnji banaka.
Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporazuma u Washingtonu jedna je od nekoliko instanci na kojima se u pravilu razrješuju sporovi između stranih korporacija i država. Hrvatska ima 55 takvih sporazuma, od kojih 23 dijeli sa 24 države Europske unije. Potpisivani su dominantno u drugoj polovici devedesetih i početkom dvijetisućitih godina, i po mnogočemu, na štetu Hrvatske, dozvoljavaju kompanijama iz drugih država pristup svim sektorima, za razliku od drugih strana, koje su redovno izdvajale područja kao što su socijalna zaštita, zdravstvo ili školstvo. Upravo takav omjer rizika u ugovorima – da slabije države nude sve, dok bogatije samo dio svoga tržišta – rezultat je činjenice da su među državama koje podnose najviše zahtjeva SAD, Njemačka, Nizozemska ili Kanada, dok su predmet najveće količine tužbi Argentina, Venezuela, Egipat ili Španjolska.
Riječ je o instanci koja je posebno na značaju dobila sredinom devedesetih godina, služeći bogatijim zemljama, zapravo korporativnom sektoru, kao pravno osiguranje u nerazvijenijim zemljama sa slabijim pravosuđem. Hrvatska trenutno u Washingtonu i pariškoj podružnici vodi četiri slučaja u kojima kompanije i pojedinci traže oko četiri milijarde kuna. Dva su u postupku pokretanja. Pridruže li se potencijalni zahtjevi svih banaka, ta bi se brojka mogla popeti na 12 milijardi. Između ostalih, spor je pokrenuo Georg Gavrilović, koji traži 300 milijuna eura, francuska kompanija zbog stopiranja ulaganja na šibenskom području traži 30 milijuna eura, dok je prije mjesec dana zahtjev podnio i nizozemski Amlyn Holding B.V. pod obrazloženjem da je hrvatska administracija ‘blokirala’ projekt termoelektrane na drvnu biomasu u Koprivničkom Ivancu.
U arbitražnom postupku koji je mol pokrenuo u Washingtonu jedan od četiri povoda je i postupak protiv Zsolta Hernadija, optuženog da je davao mito Ivi Sanaderu
Godinama se već provlači kontroverza oko same naravi ove institucije, nastale pod okriljem Svjetske banke. S jedne strane jer nema stalne suce, već birane pravne stručnjake, najčešće iz korporativnog sektora, koji u različitim sporovima mogu zastupati bilo koju stranu. Mnogima je sporna činjenica da se radi o netransparentnim postupcima u kojima ekskluzivitet pokretanja postupaka imaju kompanije, dok su svi drugi, pa i države, izuzeti od takvih mogućnosti. U tim postupcima, pokazalo je više istraživanja, nerijetko direktno napadaju zakone država kojima se štiti socijalno, financijsko, radno ili zdravstveno zakonodavstvo, pod obrazloženjem da im zakonskim izmjenama umanjuju profit. Tako je, primjerice, Libija tužena jer nije zaštitila naftna postrojenja tijekom građanskog rata. Španjolska je dovedena pred arbitražu jer je smanjila poticaje kompanijama koje se bave solarnom energijom, nakon što je vlada uslijed recesije morala smanjiti troškove. Indija je morala na arbitražu jer je dozvolila lokalnim kompanijama da prave jeftinije verzije lijekova protiv raka i time oštetila strane kompanije.
Istraživanje američkog medija Buzzfeed pokazalo je kako je praksa eskalirala u godinama nakon izbijanja financijske krize, kad su ISDS mehanizmi postali, uz pomoć elitnih odvjetničkih ureda koji potiču korporacije na tužbe, sredstva za zastrašivanje siromašnijih država, koje često pristaju na milijunske nagodbe u strahu od još goreg epiloga. Drugi sporni razlog je pokušaj da periferne države odustanu od kaznenih progona njihovih direktora, optuženih da su utajama poreza, bankovnim špekulacijama ili korumpiranjem vlada oštetili proračune za stotine milijuna dolara. Najmanje dva postupka okončana su tako da su države odbacivale kaznene prijave, u sklopu nagodbe s tužiteljem. U arbitražnom postupku koji je MOL pokrenuo prije tri godine u Washingtonu, jedan od četiri povoda je primjerice i postupak protiv Zsolta Hernadija, optuženog da je davao mito Ivi Sanaderu. Arbitraža je, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pokrenuta manje od mjesec dana nakon što je Interpol raspisao tjeralicu za Hernadijem. Iako smo od Vlade tražili da nam navede troškove postupaka, jer u svakom od njih Hrvatska uz DORH angažira međunarodne odvjetničke urede, taj nam odgovor nije dostavljen, kao ni točni iznosi koje kompanije potražuju od Hrvatske. Potonje detalje, poručili su iz Vlade, ne mogu otkriti bez pristanka druge strane, naime kompanija koje su podnijele zahtjev za arbitražu. Što se tiče odvjetničkih usluga, one u prosjeku po slučaju iznose oko pet milijuna dolara.
Prema podacima prikupljenima temeljem poznatih arbitraža, države su dobivale sporove u jednoj trećini slučajeva, dok druge dvije trećine otpadaju na nagodbe ili pobjede kompanija, što u oba slučaja podrazumijeva desetke ili stotine milijuna dolara proračunskog novca.
Peđa Grbin smatra da Hrvatska ne smije pristati na arbitražni postupak, kao ni na ustupke bankama koji bi bili posljedica pritiska tom arbitražom i njezinim ishodom. Dosadašnjim je ponašanjem, dodaje Grbin, Vlada smanjila manevarski prostor u budućim postupcima protiv bankarskog sektora, bez obzira na to u kojoj se instituciji budu vodili postupci, ukoliko ne dođe do dogovora.
- Naša strana je svojim nastupima i reakcijama praktički dala za pravo bankama i umjesto da štiti nacionalne interese davala je argumente bankama za građenje predmeta protiv RH. Time je vlada oslabila položaj RH i u vjerojatnom sporu koji će se voditi pred sudom u Europskoj uniji - zaključuje Grbin.
U nadolazećim tjednima bit će jasniji stavovi Hrvatske i po pitanju arbitraže. Zasad se vode razgovori s predstavnicima banaka i podastiru argumenti Komisiji, koja je zatražila očitovanje zbog odredbi što su dovele do konverzije kredita. Stišale su se u međuvremenu i kritike HDZ-ovih dužnosnika, poput Mire Kovača, koji je za vrijeme najava tužbi krivnju prebacivao na SDP i njihov ‘predizborni populizam’ u kontekstu donošenja odluke o konverziji švicarskih franaka, za koju je HDZ također digao ruke.
