Srpski parlament konstituirat će se sljedećeg tjedna, a vladu će izabrati u drugoj polovici kolovoza. Za dio srpske javnosti kilavo konstituiranje parlamenta i još kilavije formiranje vlade samo su dodatni dokazi da su Vučićevi naprednjaci zatrli višestranačje i parlamentarizam u Srbiji. Srpska napredna stranka na izborima je osvojila dvotrećinsku većinu, a ipak će potrošiti skoro čitavo ljeto da zaokruži zakonodavnu i izvršnu vlast. Srpskim medijima nije promaklo da je HDZ nakon relativne izborne pobjede i s najtanjom mogućom parlamentarnom većinom to ekspresno obavio, iako su izbori u Hrvatskoj održani tjedan dana kasnije nego u Srbiji. No mediji istovremeno podsjećaju da se apsolutnom lideru naprednjaka Aleksandru Vučiću i u prošlosti nakon izbornih pobjeda nije žurilo da u funkciju stavi parlament i vladu. I do sada je postizborno razdoblje koristio da na tihoj vatri lagano peče ne samo potencijalne koalicijske partnere nego i stranačke suradnike koji se natječu za funkcije u vlasti. Vučić tim roštiljanjem partnera i suradnika održava i učvršćuje svoju osobnu političku moć u stranci i državi.
No ovaj put za njega su stvari postale složenije nego što su bile poslije svih dosadašnjih izbora. Apsurdno je pritom da se u složenijoj situaciji našao nakon najuvjerljivije naprednjačke izborne pojede i osvajanja dvotrećinske parlamentarne većine. Ishod izbora Vučića je doveo u poziciju da mora odlučiti hoće li njegov SNS u parlamentu imati makar formalnu opoziciju ili će vladu i ovaj put formirati zajedno s Dačićevim socijalistima, zastupnicima nacionalnih manjina i novopridošlom parlamentarnom strankom SPAS, odnosno sa skoro svim parlamentarnim zastupnicima i njihovim stranačkim klubovima. Ako se odluči za potonju verziju, opoziciju u parlamentu neće imati.
Kako je spuštanjem izbornog praga neposredno prije izbora pokušao izbjeći situaciju u kojoj se sada našao, Vučić je očito svjestan svih mana totalne kontrole zakonodavne i izvršne vlasti koju mogu ostvariti njegovi naprednjaci. Opoziciju u parlamentu neće imati, ali će je imati izvan parlamenta, i to sve brojniju i raznorodniju jer se već počela širiti ne samo među izvanparlamentarnim opozicijskim strankama nego i među nevladinim organizacijama, društvenim pokretima, cehovskim udruženjima, skupinama nezadovoljnih građana… Ako pak vladu formira samo s predizbornim koalicijskim partnerima, u prvo vrijeme će u Dačićevom SPS-u i Šapićevom SPAS-u imati formalnu opoziciju, ali s vremenom će ih sve više gubiti kao partnere jer će se i oni radi političkog preživljavanja okretati na opozicijsku stranu, gdje će tražiti nove partnere za sljedeće izborne utakmice, ali i podršku za odluke i politike suprotne onima koje će provoditi naprednjaci. U tom bi slučaju Vučićevi naprednjaci već na predsjedničkim izborima za dvije godine bitno okljaštrili svoj koalicijski potencijal i Vučić bi se kao njihov kandidat natjecao sam protiv svih. Ako se SNS odluči već sada osamiti na vlasti, dodatno će pogurati povezivanje i okrupnjavanje opozicijske scene, prvo one izvanparlamentarne, ali s vremenom i njezino makar djelomično povezivanje s parlamentarnom opozicijom koja to nije željela biti, ali bi odlukom naprednjaka bila izbačena iz vlasti i htjela – ne htjela morat će hodati opozicijskom stranom ulice.
U izbornoj noći, proglašavajući trijumfalnu izbornu pobjedu, Vučić je najavio da će pokušati u vladu uvrstiti i pojedine članove opozicijskih stranaka koje nisu uspjele preskočiti izborni prag. I do sada je prakticirao uključivanje nestranačkih pojedinaca i prebjega iz drugih stranaka u vladin kabinet, ali tom političkom kozmetikom nije uspijevao prodati priču o pluralnoj vlasti, štoviše, dodavao je dokaze o autoritarnom karakteru svoje vlasti jer je toliko moćan da može, kao nekad Tuđman u HDZ-u, odlučivati i mimo volje i interesa svoje stranke i njezinih članova i čelnika. I to je vjerojatno jedan od krupnijih razloga zbog kojih Vučić sporovozno ide u formiranje parlamenta i vlade. U srpskim medijima skoro da i nema informacija o tome što se u SNS-u događa poslije izbora, iako im ne promiču ni najmanja iskrenja u drugim političkim strankama, pa i u SPS-u i SPAS-u dok čekaju da Vučić odluči hoće li biti dio vlasti ili opozicija. I ono malo što se do javnosti iz SNS-a probije, poput zagovaranja dijela njegovih čelnika da sami, bez SPS-a i SPAS-a, formiraju vladu, može se tumačiti i kao Vučićevo trbuhozborenje i priprema terena za proglašavanje odluke koju je već donio. Slično je i s naprednjačkim licitiranjem kandidata za budućeg premijera i članove vlade jer malo tko može proći na te funkcije bez Vučićevog blagoslova.
No prošloga je tjedna medijsku pažnju privukla vijest da je Vučić u jeku konzultacija o konstituiranju parlamenta i izboru vlade obavio razgovor sa svojim prethodnikom na funkciji predsjednika stranke i države Tomislavom Nikolićem. Moguće je da je taj razgovor bio rutinski, kao što tvrdi Nikolić, ali moguće je i da je Vučić u razgovoru s njim testirao neka od svojih rješenja kako bi izbjegao negativne unutarstranačke reakcije, jer u ovome trenutku veći politički lomovi u SNS-u mogli bi ugroziti njegovu vlast više nego sve ono što poduzima razmrvljena i razjedinjena opozicija. Nikolić je po svoj prilici još uvijek utjecajan među naprednjacima, pa Vučiću ne bi valjalo da se nađe među nezadovoljnicima i povede ih u sukob s njim. Nezadovoljstvo u SNS-u koje bi eventualno zaživjelo u procesu formiranja vlasti ne može na kraće staze ugroziti Vučićevu poziciju, ali u dužem razdoblju može se izroditi u političke sukobe koji se masovnim strankama-pokretima, kakav je i SNS, najčešće o glavu obijaju na izborima. Vučićevo stalno odlaganje najavljenog povlačenja s funkcije predsjednika SNS-a sugerira da itekako pazi kad će i ako će nekome drugome prepustiti neposrednu kontrolu stranačke organizacije i hijerarhije, jer iz nje crpi glavninu svoje političke moći i kao predsjednik države, čije su ustavne ovlasti minorne u odnosu na moć i utjecaj koje sada stvarno ima u sustavu vlasti i svim njezinim institucijama.
Vučić je i ovih dana još jednom najavio povlačenje s dužnosti stranačkog predsjednika. Gotovo je sigurno da će se to dogoditi tek nakon što se uvjeri da slaganjem novog parlamenta i vlade nije izazvao veće pukotine u stranci i raspirio nezadovoljstvo među njezinim članovima, ali i u vrh stranke doveo odane mu ljude. Kako je već uoči izbora najavio značajno pomlađivanje naprednjačkih ljudi u tijelima vlasti i brojnije kadrovske promjene u vladi i parlamentu, mora odlučiti tko će biti novi ljudi u vlasti, ali i zbrinuti one koji iz nje odlaze kako bi izbjegao da se njihovo nezadovoljstvo gomila u SNS-u. Njihovim zbrinjavanjem pokazao bi i da ne pušta olako ljude niz vodu kad mu više nisu potrebni. To mu je pak važno ako doista želi u izvršnu vlast privući sposobne nestranačke i ljude iz drugih stranaka, pogotovo sad kad se na primjeru liječnika iz zdravstvenog kriznog štaba za borbu protiv koronavirusa pokazalo da je suradnja s njim i više nego rizična jer i na njih navlači bijes i nezadovoljstvo koji su ponajprije usmjereni prema Vučiću i njegovu stilu vladanja.
Zbog svega toga, sporo formiranje parlamenta i vlade ovaj je put za Vučića i njegovu stranku puno složenije i zahtjevnije od vaganja je li politički isplativije nastaviti suradnju sa SPS-om ili ga poslati u opoziciju, pa nastaviti vladati sam i na ne tako daleke predsjedničke izbore ići s drastično politički prepolovljenim i sukobljenom društvom i biračkim tijelom. Rizik je tim veći zato što će se vlast do sljedećih izbora morati izboriti s epidemijom koronavirusa i posljedicama koje će ona ostaviti na ekonomiju zemlje, a tu su i pregovori o normalizaciji odnosa s Prištinom, pristupni pregovori s EU-om i mnoge druge prepreke o koje se vlast lako može saplesti. Pogotovo sada nakon što je najveći dio opozicije ostao izvan parlamenta i efikasnu političku borbu s Vučićevim naprednjacima može voditi samo na ulici, na kojoj i brojni građani nezadovoljni vlašću naprednjaka sve češće pokušavaju istjerati svoju političku pravdu.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
