Tomislav Tomašević prošle je nedjelje u drugom krugu lokalnih izbora suvereno zaokružio veliki uspjeh platforme Možemo! i partnera. Unatoč naporima Miroslava Škore i Domovinskog pokreta, koji su suparnike zapjenjeno sotonizirali te u javnost izlili kloaku laži i insinuacija, Tomašević je s 65,25 posto i gotovo 200 tisuća glasova dobio veću potporu Zagrepčana negoli itko ikada, uključujući i Milana Bandića u zenitu uspjeha. Što se liste zeleno-lijeve koalicije za Gradsku skupštinu tiče, ona je 16. svibnja u prvom krugu osvojila približno 41 posto glasova i 23 od ukupno 48 zastupnika. S petero SDP-ovaca nova će gradska vlast predvođena Tomaševićem i dogradonačelnicima Danijelom Dolenec i Lukom Korlaetom – dok se očekuje da će predsjednik Skupštine biti SDP-ov Joško Klisović – imati čvrstu većinu za prijeko potrebne promjene. U trenutku pisanja ovog teksta nije još poznat rezultat pregovora s Peđom Grbinom i drugim SDP-ovcima, no ozbiljniji se problemi ne očekuju bez obzira na format suradnje. Primopredaja vlasti novom gradonačelniku trebala bi biti u petak, 4. lipnja, dok je krajnji zakonski rok za konstituiranje Skupštine 23. lipnja. Saldu treba pridodati i pobjedu Suzane Jašić, koja je postala gradonačelnica Pazina, kao i uvjerljiv ulazak zeleno-lijeve koalicije u gradska vijeća još sedam gradova od Osijeka do Dubrovnika. No kao što su određeni komentatori već primijetili, nema mjesta pretjeranoj euforiji, nego oprezu, pa i promišljenoj zabrinutosti. Pozornica na kojoj će se odlučiti budućnost ove političke opcije prije svega je Zagreb. A tamošnji su problemi monumentalni, pa se i s ukalkuliranim mukotrpnim radom naivno unaprijed kladiti na uspjeh.
- Veliki je problem to što će novoj vlasti trebati jedna godina ili i čitava polovica mandata samo da se svede račun Bandićeve vladavine. Tek nakon što izgube to vrijeme krenut će zapravo u mandat. Bit će teško uspostaviti sustav u razvaljenom gradu, koji je 15-20 godina funkcionirao ovisno o volji jednog čovjeka. Istovremeno će se Tomašević i suradnici vrlo brzo suočiti s nezadovoljstvom javnosti, koja od njih ima velika očekivanja. Javnost i mediji su ih sada podržali, imajući u vidu i to tko je bio na drugoj strani. Međutim, to će se već za pola godine okrenuti. S prvim problemima počet će žestoke kritike. Bude li smeće dva tjedna na ulici, nitko neće pitati je li to posljedica Bandićeve vladavine, nego će se tvrditi da je to rezultat njihove nesposobnosti. Morat će mnogo uložiti u komuniciranje - objašnjava za Novosti Ladislav Tomičić, novinar Novog lista vrlo upućen u prirodu prethodne vlasti i zagrebačku društveno-političku scenu.
Municipalistička retorika i simboli u principu su otvoreni. Ne moraju biti izrazito lijevo orijentirani, pa mogu biti privlačni građanima raznih uvjerenja – kaže politolog Karlo Kralj
Često spominjani problem je očekivani otpor struktura-profitera dosadašnjeg načina upravljanja gradom, koji se može sažeti u maksimu "uništi javne službe, a njihove poslove autsorsaj privatnicima". Stotine milijuna kuna isisavale su firme Bandićevih ortaka i svi oni i dalje će očekivati "svoj" novac. Zbog najava da će Tomašević ispitati mogućnost raskida štetnih ugovora čak se spominjala nužnost policijske zaštite. Konačno, i na samom početku Bandićeve vlasti 2001. ispred zgrade Gradske uprave postavljena je eksplozivna naprava, dovoljno jaka da je oštetila desetak, a potpuno uništila pet automobila.
- Zaposlenici Gradske uprave koji nisu upleteni u mutne poslove gledat će da dobiju otpremnine, dok će oni koji jesu otići sami, jer znaju što su radili. Prava teškoća bit će partneri bivšeg gradonačelnika. Bandić se outsourcingom služio koliko god je mogao. Upravo su tu ležale poluge njegove moći, jer onaj tko dijeli poslove i novce takvom praksom akumulira i moć. Vizija upravljanja koju imaju Tomašević i suradnici potpuno je različita. Međutim, ako predstavnici nove uprave ne budu igrali po zacrtanoj špranci – a njihova namjera je osnažiti gradska poduzeća i vratiti im te poslove – suočit će se s ozbiljnim brojem tužbi. Što se mogućih prijetnji tiče, naš organizirani kriminal ipak nije ni Camorra ni 'Ndrangheta. Ti su ljudi svjesni da je ovo mala zemlja u kojoj se sve zna. Obilo bi im se o glavu kada bi se usudili napasti nekoga na istaknutoj poziciji, kao što se Zemunskom klanu obilo ubojstvo Zorana Đinđića. Ne vjerujem da će doći do takvih problema, ali osobno se ne bih junačio i na posao išao biciklom. Tko zna što kome može pasti na pamet kada je u pitanju 100 milijuna kuna - nastavlja Tomičić.
Izuzetno važnim za budućnost glavnog grada i društva Tomičić smatra potpuno raskrinkavanje principa Bandićeve vladavine. Po njegovom mišljenju, nova vlast ne bi trebala sve dokumente samo detaljno interno pregledati, nego i o svemu opsežno izvještavati javnost, a štetne ugovore objaviti.
- Oko toga ima smisla tražiti policijsku zaštitu, jer bi možda zaista moglo biti opasno. Svejedno, mislim da to apsolutno moraju uraditi, sada kada imaju pristup arhivima. U suprotnom, prijeti nam opasnost da se za 15 godina ispred Gradske uprave diže spomenik Bandiću. Možda to sada zvuči smiješno, ali tko god pamti 2000. i prijelaz s tuđmanizma na Račanovu vlast dobro zna o čemu govorim. Mitologizaciju Franje Tuđmana nije spriječilo čak ni objavljivanje stenograma iz njegovog Ureda, u kojima su izrečene nevjerojatne, užasne stvari. Bandić je namirio mnoge, i oni zato imaju interesa da ga se pretvori u zagrebački mit. Tako nešto treba u startu sasjeći - ističe novinar.
Novoj vlasti trebat će jedna godina ili i čitava polovica mandata samo da se svede račun Bandićeve vladavine. Tek nakon toga krenut će zapravo u mandat – smatra novinar Ladislav Tomičić
Osim problema s pretjeranim očekivanjima javnosti i medija (pojedini liberalni komentatori već vode harangu protiv njihovog programa, pa je Gojko Drljača Tomaševićev stav prema privatnim poduzetnicima usporedio s Lenjinovim), dubioznim stanjem gradskih financija, devastiranim gradskim službama, masivnom štetom od potresa, otporom klijentelističko-kriminalnih struktura i reformom gradske uprave, Tomaševića i zeleno-lijevu koaliciju očekuju i interni izazovi po pitanju daljnjeg jačanja organizacije. Ovdje im treba pokloniti i stanovito povjerenje: naime, iza ljudi u Možemo! stoji iskustvo petnaestogodišnjeg terenskog rada. Osim toga, sociolog Dragan Bagić u zadnjim je danima kampanje na Facebooku komentirao da "lijevo-liberalne nevladine organizacije, iz kojih dolazi većina ljudi iz Možemo! spadaju zasigurno u organizacije s najviše iskustva u strateškom planiranju i općenito strateškom načinu mišljenja", dodavši da je o strategiji vođenja organizacije naučio više kao član upravnih tijela nekih udruga, nego kroz desetak godina "poslovnog iskustva" i iskustva u javnom sektoru.
Politolog Karlo Kralj je na municipalističkom portalu Minim objavio tekst u kojem je analizirao razloge uspjeha zeleno-lijeve koalicije. Mimo uobičajenih toposa – korupcije, političkog i ideološkog kraha SDP-a i drugih – Kralj ističe upravo vještinu na razini lokalnog organiziranja, uključujući i u perifernim četvrtima.
- Možemo! je sustavnim terenskim radom uspio približiti građanima politiku, objasniti da njihovi svakodnevni životni problemi u kvartu itekako imaju veze s političkim tijelima – i onima na razinama bitno nižim od Gradske skupštine – i da je organiziranje putem političke stranke i sudjelovanje na izborima nešto pozitivno. Otkad je 2017. osnovan Zagreb je naš! uložen je golem trud da se izmijeni u javnosti dominantno značenje pojma politike i da mu se pridaju pozitivne konotacije. Izveden je frontalni napad na cinično, negativno shvaćanje politike - kaže za Novosti ovaj doktorand firentinskog sveučilišta Scuole Normale Superiore, inače i član Možemo!
Platforma će u narednim koracima morati razmotriti svoju organizacijsku strukturu, kao i stratešku orijentaciju te idejne prioritete. U Zagrebu je zeleno-lijeva koalicija već prilično masovna organizacija te je na proteklim izborima imala oko 700 kandidata na listama za razne razine vlasti. No daljnji razvoj u čitavoj Hrvatskoj svakako je prioritet. A poseban je izazov promišljanje prednosti i ograničenja municipalizma. Riječ je o strategiji postizanja društvenih promjena fokusiranjem na lokalnu razinu, bez nužnog upuštanja u velike ideološke bitke ili osporavanja državnih struktura, a dosadašnji pristup platforme Možemo! dobrim se dijelom oslanjao na takav koncept.
- Kao i u većini država srednje i istočne Europe, u Hrvatskoj prevladava ono što zovemo sociokulturni vrijednosni rascjep, u smislu sukoba konzervativne i liberalne orijentacije. Ljevici je jako teško mijenjati takvu situaciju, pa je municipalizam jako dobra adaptacija. Počinje od onog što je ljudima blisko i čime ih je moguće mobilizirati, a zapravo ima lijevi ideološki sadržaj, poput borbe za javna dobra. Istovremeno su municipalistička retorika i simboli u principu otvoreni. Ne moraju biti izrazito lijevo orijentirani, pa mogu biti privlačni građanima raznih uvjerenja. Ne vidim mnogo drugih ruta za istočnoeuropsku ljevicu. Istina je, međutim, i da ta široka strategija dugoročno ima limite i da municipalistički pokreti moraju raditi kako na unutrašnjoj koheziji, tako i na vlastitom ideološkom profilu - zaključuje politolog.
Ukratko, municipalizam je ponudio pametan izlaz iz desetljećà depresije, pasivizacije i zarobljenosti nacionalizmom, što je koristilo prvenstveno političkim oligarhijama i njihovim saveznicima. Ukazao je na to da politika može biti i radosna djelatnost samih angažiranih građana. Međutim – riječ je o našem, a ne Kraljevom rezoniranju – iako su njeni lideri do sada to vješto radili, zeleno-lijeva koalicija neće moći vječno izbjegavati "velika" ideološka pitanja, naročito sada kada je izašla na nacionalnu scenu. Uz dovođenje u pitanje i samog kapitalizma, a ne samo "devijacija", u Hrvatskoj to prije svega znači sveobuhvatan odnos prema prošlosti, to jest naslijeđu Jugoslavije i ratu. Ovu zemlju vjerojatno nije moguće suštinski promijeniti nabolje bez osporavanja nosivih stupova šovinizma, nacionalizma i tuđmanizma, s obzirom na to da ta rigidna armatura ustrojava, drži na okupu i disciplinira čitav patološki društveni sustav. To ne znači da je nužno frontalno jurišati. Tomašević je u intervjuu Novostima na pitanje o mogućem vraćanju Titovog imena današnjem Trgu Republike Hrvatske izjavio da će podržati takvu inicijativu ukoliko se pojavi, ali da samoj koaliciji to nije prioritet. Stav je razumljiv – em je ekstremna desnica i tako rezerviranu poziciju iskoristila za enormno granatiranje, em će za ocjenu uspješnosti njihovog mandata mnogo bitniji biti uspjeh u obnovi Zagreba i drugi projekti (za što će presudna biti i suradnja s premijerom Andrejom Plenkovićem). Ipak, upitno je kamo takvo taktiziranje vodi.
- Mudro je što su u Možemo! izbjegavali tu raspravu. Međutim, ako takav prijedlog dođe u Skupštinu, bolje ga je odraditi u prvoj godini mandata, jer će se u trećoj ili četvrtoj ponovno vagati. A ako se to uopće ne dogodi, takav kompromis, prvo, neće biti pošten prema povijesti, a drugo, gura ih na isti put na kojem je već propao SDP. Istovremeno, dominantni svjetonazor uključuje potpuno pljuvanje partizana, pa je teško oko tog pitanja biti pametan. Bez obzira na to, izuzetno je važno da se događa odmak od roditeljske kulture, koja u Hrvatskoj znači kulturu rata, smrti i pitanja "gdje si bio 1991.". Ova generacija neopterećena je tim stvarima, a ako njihov mandat u Zagrebu bude uspješan, to potencijalno neće mnogo značiti samo za Hrvatsku, nego i za čitavu regiju - zaključuje Tomičić.
Primjetno je da zeleno-lijeva koalicija za sada mnogo otvorenije progovara, recimo, o pravima rodnih manjina no o traumama i kontroverzama historije. Ipak, treba podsjetiti da su njeni predstavnici prošlog studenoga odali počast ne samo žrtvama Ovčare, nego su položili i vijence u Dunav za, riječima Ivane Kekin, "sve nevine civilne žrtve rata, neovisno o nacionalnosti". To je, naročito u Vukovaru, vrijedan iskorak i presedan za hrvatske političke stranke. Temeljita promjena ove zemlje bit će sve prije negoli lagana. Unatoč ogromnoj zagrebačkoj pobjedi Možemo!, HDZ je i na ovim izborima pokazao da je – kako je u medijima formulirao sociolog Bagić – "neupitni vladar hrvatske politike". A zajedno s ekstremistima iz DP-a i klerikalcima iz Mosta, desnicu trenutno podržava premoćna većina barem onih građana koji izlaze na izbore. I u tom svjetlu treba razmotriti taktički redoslijed korakâ pridobivanja građana i idejne profilacije, pri čemu bi istovremeno preveliki kompromisi bili, moguće, ipak pogubni.
Možemo! i partnere čeka planina problema u političkoj džungli u kojoj se ne biraju sredstva, a put je posut minama. Vrijedno je osvrnuti se i na iskustvo njemačkih Zelenih, pri čemu ne vučemo ideološke paralele, jer su Možemo! i partneri više lijevo usmjereni. Zeleni u Njemačkoj su, međutim, uspjeli stubokom izmijeniti tamošnje društvo, ali im je za to trebalo 40 godina. Najlakše je zauzeti ciničan stav, po kojem je unaprijed sve osuđeno na propast. Unatoč relativnoj mladosti, snage okupljene u ovoj grupaciji dokazale su znatnu umješnost, promišljenost i inovativnost. Izgledno je da su ovi lokalni izbori, nakon onih iz 2017. i lanjskih parlamentarnih, značili treći ključan korak na dugom putu rastakanja društvene paradigme koja vlada posljednjih 30 godina.
