Egipatski pjesnik Ahmed Fuad Negm život je proveo radeći kao sluga, najmenik u poljoprivredi, krojač i - godinama u zatvoru, ono po čemu će ga pamtiti – pjesnik. Nadimak mu je bio Al-Fagomi (impulzivni), po naški bi moglo i "fitiljac". Završavao je taj od komunističke tiskare na Sueskom kanalu do zatvora pa do novih prosvjeda i opet do zatvora. I tako devet puta. U pisanju pjesama ohrabrio ga je jedan od zatvorskih čuvara koji je volio književnost. Prekucavao je njegove pjesme i slao ih Ministarstvu kulture. Pod stare dane, dvije godine prije nego što će umrijeti, Negm je 2011., u godini egipatske revolucije, protestno pozdravio i tadašnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka: "Predsjednik je suosjećajan čovjek / Stalno, užurbano radi za svoj narod / Zauzet je prikupljanjem novca / Vani u Švicarskoj, čuva za nas / Jadnik, pazi na našu budućnost / Zar ne vidite njegovo tankoćutno srce?"
Negmovu poeziju uglazbio je Ramy Essam, "muzičar revolucije", koji je na Tahriru nastupao pred milijunima ljudi. Protiv policijske države orili su se stihovi pjesnika koje je iz zatvora u svijet prvo slao jedan policajac. Tahrirski su orkestar tada zapravo poveli nogometni navijači – ultrasi, što je priča dobro znana, ali vrijedna prisjećanja na januarsku obljetnicu revolucije. U zemlji ispranog civilnog društva, nemilosrdno slomljene oporbe i nepostojećih sindikata, protiv režima su se počeli organizirati navijači, četiri godine ranije. "Uvijek kažemo da je naša revolucija započela 2007., a ne 2011. Većina grupe je cijelim putem mislila na slobodu. Sišli smo na ulice da budemo dio revolucije kao građani Egipta, a ne kao ultrasi", rekao je u jednom intervjuu Ahmed Ghaffar, poznatiji kao Heema, jedan od osnivača Ultrasa Al-Ahlawy.
Dvije grupe ultrasa, Al-Ahlawy, okupljeni oko kairskog kluba Al-Ahly, i White Knight Ultras okupljeni oko također kairskog Zamaleka – marširali su na Tahriru zajedno protiv režima. Protivnici s tribina, u revoluciji rame uz rame. Zbog svog su angažmana platili pakleni dug godinu dana kasnije, na stadionu u Port Saidu, 1. veljače 2012., nakon utakmice između Al-Ahlyja i Al-Masryja. U okršaju nakon utakmice 79 ljudi je poginulo, više od tisuću ozlijeđeno, a brojni uhićeni. Navijači su tada optužili policiju i plaćene huligane da su potaknuli nasilje kao osvetu za Tahrir. Kasnije su prosvjedovali i protiv svojih klubova i igrača, jer nisu učinili dovoljno da se bore za one koji su izgubili živote u Port Saidu. U ovom Egiptu heroji su na tribinama, a ne na terenu, poručili su.
Kako u knjizi "Ultrasi Kaira" piše Ronnie Close, za razliku od sporta u službi statusa quo, u Egiptu je ponašanje navijača bilo oblik otpora regresivnoj politici. Ultrasi su, premda nakratko, ponudili alternativne načine postojanja, kontru vojnim vođama. Ohrabrili su svojim primjerom i druge na samoorganiziranje.
Zbog nastavka ekstremne represije, obje grupe raspuštene su u Kairu 2018. godine. Teška vremena za aktivističke pokrete u Egiptu postala su tako još teža. Pjesma i pogibija ultrasa, ali i brojnih drugih građana i građanki Egipta, ostaje sačuvana u snimkama arhivističkog kolektiva Mosireen. Skoro tisuću sati video materijala o revoluciji, koji, kako kažu, "hrane cikluse nostalgije, ali i otpora".
Tamo je Tahrir koji je 1951. ustao protiv britanske okupacije, Tahrir na kojem se 1977. prosvjedovalo za goli kruh, i Tahrir 2011., godine ultrasa i pjesnika. Tko je u Kairu bio lako će prizvati da Tahrir zapravo nije trg, nego veliki kružni tok.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
