Dok na cesti što vodi od glavnog grada Jordana, Amana, do Mrtvog mora gore gume, u luci Akaba na jugu zemlje puca pogled na Crveno more i prosvjednike. Nema pauze za proteste koji su počeli sredinom decembra zbog rekordnih cijena goriva. Prvo su štrajkove najavili vozači kamiona, da bi im se ubrzo priključili radnici iz sektora javnog prijevoza. U međuvremenu jačaju pozivi na generalni štrajk, trgovine i obrti zatvaraju svoja vrata, a radnici i radnice u različitim sektorima odbijaju ići na posao. Cijene goriva u Jordanu najviše su zabilježene u povijesti zemlje, a vlada se pravda tvrdnjom da ovise o kretanjima na globalnom tržištu, pošemerenom ponajviše rusko-ukrajinskim ratom. Međutim, prosvjednici ne vjeruju u ta opravdanja, jer cijene u zemlji stalno rastu. Za razliku od svjetskih cijena nafte, u Jordanu se nije desio ni minimalni intermezzo tog porasta. Cijene nafte pritom su samo djelić problema – gospodarska kriza u zemlji sve je veća, stopa nezaposlenosti porasla je i iznosi 22,6 posto, a posebno je visoka među mladim ljudima, kojih je bez posla blizu 50 posto. Nezaposlenost i siromaštvo naročito su prisutni na jugu Jordana, što objašnjava i tamošnju koncentraciju recentnih prosvjeda. Iz gradova na jugu zemlje i ranije su dolazili pokreti za promjene, od socijalno motiviranih prosvjeda iz travnja 1989. do takozvanog "ustanka za kruh" iz 1996. Na jugu se intenzivno prosvjedovalo i 2011. i 2012. godine, tijekom Arapskog proljeća. Opskrbni lanci u Jordanu trenutno su uvelike nefunkcionalni, zbog prosvjeda su zatvorene ceste između Akabe i sjevernih gradova, uključujući Aman, najnaseljeniju regiju u zemlji. Akaba, smještena na krajnjem jugu Jordana, jedina je luka u zemlji i glavno odredište za robu koja ulazi u zemlju. Grad neposredno okružuju tri granice – odmah na zapadu je granica s Izraelom, preko Crvenog mora jasno se vide svjetla Egipta, a istočno je granica sa Saudijskom Arabijom.
Slična ekonomska kriza kuha se i preko Crvenog mora, odnosno u Egiptu. Stopa nezaposlenosti raste, troškovi života rapidno rastu, a trećina stanovništva – odnosno više od 30 milijuna ljudi – živi u siromaštvu. Unatoč represiji koju prema bilo kakvom obliku otpora egipatske vlasti predvođene predsjednikom Abdelom Fatahom al-Sisijem provode čitavo desetljeće nakon Arapskog proljeća, kritika i kontra sistemu nisu posve potamanjene. Bolji poznavatelji egipatskih prilika predviđaju nove proljetno-nemirne scenarije, a da su diljem regije aktualna kretanja u tom smjeru daju naslutiti i recentni događaji u Tunisu. Podsjetimo, iz Tunisa je 2011. krenula revolucija, odnosno poziv na promjene koji se proširio diljem arapskog svijeta. Trenutno je zemlja u političko-predstavničkoj neizvjesnosti, nakon parlamentarnih izbora na kojima je zabilježen rekordno nizak odaziv. Svega 8,8 posto glasača ubacilo je svoje listiće u glasačke kutije, a kao posljedica činjenice da je većina političkih stranaka u zemlji odlučila izbore bojkotirati.
Naime, predsjednik Kais Said suspendirao je rad parlamenta u julu 2021. godine, političke stranke okarakterizirao kao neprijatelje naroda, pripisao im najveći dio krivnje za propadanje gospodarstva i galopirajuću stopu nezaposlenosti, i na kraju pozvao samostalne kandidate da se natječu na izborima s programima koji služe njihovoj neposrednoj zajednici. Tako se na parlamentarnim izborima na kraju natjecalo 1055 samostalnih kandidata, za 161 mjesto u parlamentu. Konačni rezultati izbora bit će proglašeni sredinom januara. Predsjednik oporbenog saveza Fronta nacionalnog spasa Ahmed Nedžib Čebi optužio je Saida za državni udar protiv demokracije, poručivši da je predsjednik "izgubio sav pravni legitimitet". Said je posebno opleo po pokretu Ennahda, dijelu oporbenog saveza koji je nakon Arapskog proljeća dominirao političkom scenom Tunisa. Predsjednik veli da ne vjeruje u tradicionalne političke stranke, a narod očigledno ne vjeruje u ništa što se nudi u standardnoj političkoj konfekciji. Rastu cijene, raste nezaposlenost, padaju jedino stope izborne izlaznosti. Jer što ćeš na izborima, ako je to jedini izbor koji imaš. A ima li alternative i kakva je, kazat će nam (opet) ulice.
