Zbog sudjelovanja u antivladinim prosvjedima u Egiptu 2019. nedavno je 38 ljudi osuđeno na doživotnu kaznu zatvora. Radi li se o pojačanoj represiji ili o uobičajenom stanju stvari?
Arapsko proljeće koje je počelo u Tunisu krajem 2010. godine samozapaljenjem uličnog prodavača Muhameda Buazizija u početku je rezultiralo prosvjedima koji su se proširili čitavom regijom Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Međutim, ti prosvjedi koji u početku jesu rezultirali liberalizacijom i demokratskim pomacima u nekim zemljama, poput Egipta, na kraju nisu rezultirali istinskim širenjem demokracije u regiji, već nažalost širenjem krvavih sukoba, od kojih neki traju i danas, te ponovnom uspostavom autoritarnih poredaka. Očiti primjer potonjeg je svakako Egipat. Nakon rušenja režima Hosnija Mubaraka krenulo se s demokratskim reformama, no već 2013. su one u potpunosti poništene u vojnom udaru na čelu kojega je bio sadašnji predsjednik Abdel Fatah al Sisi. Nakon tog vojnog udara vojska je krenula u obračun s opozicijom vojnome režimu u zemlji. To nije novina u Egiptu, vojne su vlasti često i prije vršile represiju nad akterima koji su osporavali njihovu vlast. Nije tajna da su egipatski zatvori često prepuni onih koji su javno kritizirali vojne vlasti. Česti su i nestanci ljudi koji bi se onda bez sudskog procesa našli u nekom od egipatskih zatvora ili bi "nestali" zauvijek.
Kakvo je ekonomsko stanje u zemlji i koliko utječe na društvenu situaciju?
Egipatsko gospodarstvo se od 2013. nadalje počelo pomalo oporavljati te je čak u 2021. prema podacima Svjetske banke bruto društveni proizvod Egipta rastao po stopi od 6,6 posto, dvostruko više od 2020. godine. To ne čudi za 2020. s obzirom na Covid-19, posebice kada se uzme u obzir da je Egipat i popularna turistička destinacija. Međutim, posljedice rata u Ukrajini imale su negativan efekt na egipatsko gospodarstvo što ukazuje na problem da je ono slabo otporno na eksterne šokove. Također, rast BDP-a u Egiptu ne osjećaju svi njegovi građani, dapače, siromaštvo i nezaposlenost nisu nikakva novost u zemlji. Nadalje, Egipat ima i visok prirodni priraštaj stanovništva što egipatsko gospodarstvo ne prati. Naravno, neadekvatne i loše gospodarske politike mogu biti katalizator za potencijalne buduće masovne prosvjede u Egiptu.
U Tunisu je oporba nedavno masovno bojkotirala izbore, koji su zatim morali biti ponovljeni. Kako komentirate razvoj događaja u zemlji iz koje je krenulo Arapsko proljeće?
Tunis se makar donedavno smatrao jedinom zemljom Arapskog proljeća u kojoj su demokratske promjene bile uspješne. Međutim, pokazalo se da građani Tunisa nisu previše sretni s novim političkim elitama. Naime, Tunižani sve više smatraju da njihove političke elite donose odluke koje nisu u najboljem interesu za građane - da se sve odluke donose u tajnosti, bez ikakvih konzultacija s javnosti na koje se te odluke odnose. Ujedno, identitetska pitanja koja su za Tunis bila od životne važnosti u periodu do 2015., nakon te godine postepeno postaju sekundarna, dok u prvi plan dolazi gospodarstvo. Te su promjene rezultirale i promjenama na političkoj sceni pa su sve više počele jačati razne populističke opcije. To je na kraju rezultiralo time da je 2021. zbog loše gospodarske situacije populistički predsjednik Kais Said izveo "ustavni" državni udar suspendirajući rad parlamenta te smijenivši vladu. Na nedavnim parlamentarnim izborima opozicijske stranke su dobrim dijelom bojkotirale izbore, a izlaznost je bila rekordno niska, svega 11,3 posto. S obzirom na loše gospodarsko stanje zemlje to ukazuje na izrazito visoko nepovjerenje građana prema političkim elitama i formalnim političkim procesima što može rezultirati ili sve većom političkom apatijom građana ili novim valom masovnih prosvjeda. U svakom slučaju možemo zaključiti kako je demokratski napredak koji je ta zemlja ostvarila i više nego ugrožen.
I u Alžiru su recentno pritvarani novinari, sindikalisti, aktivisti. Postoji li mogućnost da u zemljama sjeverne Afrike opet zažive jači društveni pokreti i prosvjedi?
Zanimljivo je kako je Alžir bio prva zemlja sjeverne Afrike koja je krenula putem demokratskih reformi još početkom devedesetih godina. No posljedice tih reformi bile su strašne. Građanski rat je tom zemljom bjesnio jedno čitavo desetljeće i odnio je nebrojene živote. To se povijesno nasljeđe može smatrati glavnim razlogom zašto su prosvjedi u Alžiru 2011. bili malobrojni i vrlo su se brzo smirili. Do masovnih je prosvjeda došlo tek 2019. kada su prosvjednici tražili ostavku tadašnjeg predsjednika Abdelaziza Buteflike. Razlog je bio taj što se Buteflika htio još jednom kandidirati za predsjednika. Odnosno, budući da je on zbog bolesti bio poprilično nesvjestan ičega, vojni ga je režim htio još jednom kandidirati. Nije tajna da Alžirom zapravo vlada vojska te da je predsjednik više-manje marioneta vojske. Prosvjedi nisu rezultirali istinskom promjenom režima, već samo lica koje ga predstavlja. Naravno, kada nestane živo sjećanje na krvavi građanski rat, ozbiljniji prosvjedi s namjerom da se istinski promjeni režim u Alžiru su svakako mogući. Međutim, iz nedavnog iskustva svakako treba postaviti pitanje, koliko god da ono cinično zvuči, koliko su novi masovni prosvjedi u sjevernoj Africi poželjni - budući da mogu rezultirati novim valom krvoprolića ili dolaskom na vlast političkih aktera koji su fanovi uspostave nekog od oblika islamske države?
