Koordinator za humanitarna pitanja Ujedinjenih Naroda Stephen O’Brien 16. ožujka ove godine izjavio je u Vijeću sigurnosti da se ‘svijet suočava s najvećom humanitarnom krizom od osnutka UN-a’, te zatražio od međunarodne zajednice 4,4 milijarde dolara za zaustavljanje gladi u samo četiri najkritičnije zemlje. Otprilike u isto vrijeme iz UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) obaviješteni smo i da se 80 posto stanovnika Jemena, njih 17 milijuna, suočava s prijetnjom gladi te da preživljavanje svih tih ljudi ovisi isključivo o međunarodnoj humanitarnoj pomoći. Također, u isto vrijeme administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa objavila je prijedlog državnog proračuna za sljedeću godinu u kojemu se predviđa smanjenje izdataka za UN-ove humanitarne programe od čak 50 posto, te još 37 posto za proračun Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Ukoliko se ovi rezovi zaista i provedu, ionako do krajnjih granica rastegnut međunarodni sustav humanitarne pomoći mogao bi, predviđaju stručnjaci, potpuno kolabirati.
Ukoliko se američki rezovi zaista provedu, ionako do krajnjih granica rastegnut međunarodni sustav humanitarne pomoći mogao bi, predviđaju stručnjaci, potpuno kolabirati
Osoblje State Departmenta već je dobilo upute da pronađe načine da se američko financiranje UN-a smanji za 50 posto. Na udaru su najrazličitije aktivnosti, a predviđa se da će najgore proći mirovne misije i UN-ov Program za razvoj (UNDP), programi koji se financiraju iz budžeta Biroa za međunarodne organizacije State Departmenta. Kresat će se i među republikancima nepopularna tijela kao što je UN-ov Populacijski fond, koji od Amerike godišnje dobije 35 milijuna dolara za programe planiranja obitelji, kao i agencija UNRWA, koja pomaže palestinskim izbjeglicama. Prognoze za među republikancima popularnije UN-ove organizacije nešto su svjetlije, pa bi bolje mogli proći fond za djecu UNICEF te Svjetski program za hranu koji se financira s odvojenog računa u američkom Ministarstvu poljoprivrede. Američka ambasadorica u UN-u Nikki Haley već se prihvatila posla revidiranja 16 mirovnih misija diljem svijeta, a zasad je prilično izvjesno da će se smanjivati one u DR Kongu, Sudanu i Južnom Sudanu.
SAD svake godine u proračun UN-a uplati oko 10 milijardi dolara, kojima se pokriva i 22 posto administrativnog budžeta UN-a, dok ostatak odlazi na pojedine operacije i agencije. Ove uštede, objavio je prošlog mjeseca Trump, trebale bi nadoknaditi dio gubitaka za projicirano povećanje proračuna za obranu, koje će iznositi 54 milijarde dolara. Još nije sigurno hoće li se rezovi provesti odjednom ili, kako predlaže američki državni tajnik Rex Tillerson, u fazama tijekom tri godine. No američki dužnosnici već su održali zatvoreni sastanak s predstavnicima najvećih donatora UN-a na kojemu su ih upozorili na nadolazeća ‘značajna financijska ograničenja’. Ti donatori, među kojima su članice Evropske unije, Japan i Južna Koreja, neće biti u stanju nadoknaditi manjak koji će nastati smanjenjem američkog financiranja, pa većina upućenih smatra da će ovi rezovi financijski devastirati Ujedinjene narode. Amerika je, primjerice, samo UN-ovoj agenciji za izbjeglice (UNHCR) lani donirala 1,5 milijardi od ukupno četiri milijarde dolara njezinog budžeta.
Da je Trumpova administracija u sveobuhvatnom pohodu na organizaciju UN-a moglo se saznati i iz nedavne prijetnje Rexa Tillersona upućene UN-ovom Odboru za ljudska prava (HRC). Državni tajnik obratio se predstavnicima desetak najvećih neprofitnih organizacija, rekavši da će SAD napustiti to četrdesetsedmeročlano tijelo ukoliko ‘ne provede opsežne reforme’. SAD će ‘nastaviti evaluirati djelotvornost odbora’, napisao je Tillerson organizacijama, ‘ali je i dalje skeptičan oko svrhovitosti članstva u organizaciji za ljudska prava u kojoj sjede i države koje kontinuirano krše ljudska prava, poput Kine, Egipta i Saudijske Arabije’. Naglasio je da su američki prioriteti za to tijelo još i obnavljanje mandata UN-ove komisije za Siriju, novi mandati izvjestiteljima za torturu i slobodu izražavanja te onima za Iran, Sjevernu Koreju i Burmu.
HRC je tijelo koje je UN osnovao 2006. godine, a tadašnji američki predsjednik George W. Bush odbio je priključiti mu se. To je učinio Barack Obama 2009. godine, smatrajući članstvo mogućnošću za njegovo reformiranje iznutra. U Trumpovoj administraciji postoje, pak, dvije frakcije, od kojih jedna članstvo smatra bespredmetnim, a druga ga vidi kao mogućnost za suzbijanje HRC-ovih nastojanja usmjerenih protiv vlade Izraela. Izrael je, po svemu sudeći, jedan od glavnih razloga recentnog pritiska s obzirom na to da je upravo ovih dana trebala biti predstavljena baza podataka o stranim kompanijama koje posluju na okupiranim palestinskim područjima. Izvještaj, koji je lani naručio HRC, trebao je biti predstavljen istoga dana kada je Tillerson objavio svoje prijetnje HRC-u, nakon čega je izvjestitelj prezentaciju odgodio za rujan.
Istovremeno, UN-ova Ekonomska i socijalna komisija za zapadnu Aziju, ESCWA, uspjela je objaviti izvještaj u kojemu se izraelska država naziva ‘režimom aparthejda’ i optužuje za ‘sistematsku institucionaliziranu rasnu represiju i dominaciju nad palestinskim narodom’. Izraelski i američki ambasadori u UN-u, Danny Danon i Nikki Haley, izvještaj su nazvali ‘antiizraelskom propagandom’, a sekretarijat se od njega ogradio. No izraelskim desničarima naklonjeni analitičari upozoravaju da je sastav HRC-a takav da je ‘strukturno’ naklonjen palestinskom pitanju, zbog čega je ostanak SAD-a za Izrael bolje rješenje. Štoviše, kako navodi Foreign Policy, u tri prve godine postojanja, u kojima SAD nije bio član HRC-a, u tom je tijelu održano šest specijalnih sjednica o Izraelu i isto toliko o svim drugim kršenjima ljudskih prava u svijetu, dok su nakon ulaska SAD-a o Izraelu održane samo dvije sjednice, a 13 ih se bavilo drugim zemljama.
Ima li, pak, ikakve veze s destabilizacijom UN-a i američki zaokret u politici prema Sjevernoj Koreji tek će se vidjeti, no sigurno je da Trumpova administracija i u tom pitanju namjerava napraviti oštar rez. Za razliku od dosadašnje američke politike prema toj zemlji, koja se uglavnom svodila na beskrajno iscrpljivanje ekonomskim sankcijama, Tillerson je u prošlotjednom posjetu Seulu otvoreno zaprijetio sjevernokorejskom režimu, rekavši da su ‘sve opcije, pa i ona o preventivnoj upotrebi sile, na stolu’.
