‘Ako to napravite, nećete moći noćima spavati’, odgovor je koji je dobila jedna aktivistkinja kada je nazvala bolnicu u Vinkovcima i tražila informacije o pobačaju.
Ovo je samo jedan od odgovora koje su aktivistkinje Platforme za reproduktivna prava dobile tijekom istraživanja o dostupnosti pobačaja u hrvatskim bolnicama, provedenog u period od 14. do 23. travnja ove godine. Aktivistkinje su zvale bolnice i provjeravale obavljaju li pobačaj, koja je cijena i postoji li mogućnost medikamentoznog pobačaja.
Njihovo istraživanje je pokazalo da se u čak 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev ili dobiti informacija o tome obavljaju li pobačaj na zahtjev.
Od toga je 6 javnih ustanova - opće bolnice u Našicama, Požegi, Vinkovcima i Kninu, KBC Sveti Duh, KBC Sestre milosrdnice i, uz njih, privatna Specijalna bolnica Medico u Rijeci i Specijalna bolnica i poliklinika Podobnik.
U Podobniku su rekli da inače obavljaju pobačaj na zahtjev, ali da trenutno zbog pandemije ne. U Kninu se također pobačaji ne obavljaju zbog pandemije. KBC Sveti Duh, za koji je istraživanje iz 2019. godine pokazalo kako su svi liječnici u prizivu savjesti, aktivistkinje nisu uspjele dobiti telefonski ni e-mailom iz nekoliko pokušaja. Isto je bilo i s KBC Sestre milosrdnice, ustanovom za koju se u prethodnim istraživanjima utvrdilo da obavlja pobačaj na zahtjev.
Bolnice u Slavoniji, koje ne obavljaju pobačaj, upućuju na Opću bolnicu Pakrac gdje se takav zahvat izvodi, iako ta ustanova nije službeno ovlaštena ustanova prema popisu Ministarstva zdravstva.
Inače, istraživanje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. pokazalo je da su bolnice u Požegi i Vinkovcima kolektivno u tzv. prizivu savjesti, ali su iz bolnica pravobraniteljici tada naveli kako osiguravaju vanjskog suradnika koji obavlja pobačaj. Ovo istraživanje je pokazalo da kad nazove žena koja želi pobaciti - odgovor u tim bolnicama je: ‘Mi to ne radimo’.
Umjesto pružanja informacija o legalnom medicinskom zahvatu, čak i u bolnicama u kojima se obavlja pobačaj, žene se preusmjeravaju s broja na broj, dobivaju se različiti odgovori iz iste bolnice i prolazi se izrazito dugotrajan proces da bi se došlo do odgovora na osnovna pitanja.
‘Nakon višestrukih i višednevnih pokušaja kontaktiranja KBC Split jedva dobijete informaciju da uopće obavljaju pobačaj, a dalje se sve dogovara ‘osobno’ s liječnikom, dok u KBC Zagreb djelatnica navodi: ‘Kod nas toga nema… Sve to će ti kasnije doći na naplatu…’, a druga djelatnica četiri dana nakon kaže da obavljaju pobačaj, ali mora se ‘svakako doći osobno’’, saznale su aktivistkinje Platforme za reproduktivna prava.
Uzrok ovakvih odgovora i odbijanja u većini slučajeva je tzv. priziv savjesti.
Interaktivna karta dostupnosti pobačaja, nastala prošle godine, prema istraživanjima novinarki Novosti Mašenjke Bačić i RTL-a Danke Derifaj, pokazuje da u javnim bolnicama dva najveća grada ukupno 80 posto djelatnika ulaže tzv. priziv savjesti. Prema tom istraživanju, u KBC Split samo jedna osoba ne ulaže priziv savjesti dok je još gore stanje u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske. Cjelokupna slika dovodi do alarmantne situacije u kojoj oko 60 posto svih specijaliziranih zdravstvenih djelatnika odbija pružiti medicinsku skrb, a ta brojka se iz godine u godinu povećava.
Dok se broj zdravstvenih djelatnika smanjuje, povećava se ionako visoka cijena, što predstavlja još jednu veliku prepreku ostvarenju prava na pobačaj.
Najnižu prosječnu cijenu od 1870 kn imaju KBC Osijek, OB Bjelovar i OB Gospić, dok najvišu cijenu imaju OB Dubrovnik i KBC Rijeka s iznosom od 3000 kn te privatna specijalna bolnica Podobnik u kojoj je cijena inače čak 4000 kn. Kad se usporede podaci iz perioda 2014./2015. godine, razlike u cijeni pojedinih bolnica se u ovom relativno kratkom razdoblju kreću od 500 (npr. Varaždin u kojem je s 1500 poskupjelo na 2000 kn) pa čak do 1300 kn (Slavonski Brod u kojem je s oko 1000 poskupjelo na oko 2300 kn). Pravobraniteljica u izvještaju iz 2018. godine također upozorava na povećanje i neujednačenost cijena. Navodi da je prosječna cijena 2018. godine na nacionalnoj razini iznosila 2240 kn, što predstavlja rast od 400 kn u odnosu na prosječnu cijenu iz 2014. godine.
Medikamentozni prekid trudnoće (pobačaj uz pomoć tableta), koji bi u pravilu trebao biti znatno jeftiniji, a za čije uvođenje kod nas postoje zakonski i drugi uvjeti, i dalje je iznimno nedostupan iako se vidi napredak. Prema izvještaju PRS 2018., opciju medikamentoznog prekida trudnoće u Hrvatskoj je pružalo šest zdravstvenih ustanova: KBC Rijeka, OB Pula, OB Gospić, OB Sisak, OB Nova Gradiška i SB Podobnik, a 11 ustanova je navelo da ga namjerava uvesti u roku dvije godine. Prema istraživanju Platforme za reproduktivna prava medikamentozni prekid trudnoće u 2020. godini trebalo bi biti moguće obaviti u devet zdravstvenih ustanova: KBC Zagreb, KBC Rijeka, OB Sisak, OB Pula, OB Dubrovnik, OB Karlovac, OB Zabok i OB Varaždin (trenutno ne zbog pandemije, kažu). I u SB Podobnik aktivistkinje su dobile informaciju da ‘inače imaju tu opciju, ali ne sada zbog pandemije’. Cijene medikamentoznog pobačaja variraju, a kreću se (prema dostupnim informacijama) od 950 kn (OB Pula) do 2000 kn ili više, ako se radi o Rh negativnom faktoru (OB Karlovac). Najčešća cijena je 1500 kn.
‘Ovakvi porazni rezultati ukazuju na dugogodišnji nemar države i javnozdravstvenih politika koje su rezultirale zabrinjavajućom i sve većom ograničenošću prava na zaštitu zdravlja i reproduktivne autonomije žena. Kako će jedna žena tijekom pandemije i nadolazeće ekonomske krize u kojoj je mnogima ugrožena egzistencija moći prekinuti neželjenu trudnoću? Što ona može napraviti ako joj je to pravo uskraćeno u njenom mjestu ili županiji? Stoga zahtijevamo besplatan pobačaj pokriven sredstvima HZZO-a koji će biti dostupan svima, hitno ukidanje prava na uskraćivanje skrbi ili tzv. priziv savjesti te dostupnost medikamentoznog pobačaja u svim ovlaštenim bolnicama’, zaključili su iz Platforme za reproduktivna prava te su ponovo zatražili javno financirana kontracepcijska sredstva, besplatan pobačaj, znanstveno utemeljenu seksualnu edukaciju, pravo odabira metode pobačaja, pravo na informiranu odluku te ukidanje priziva savjesti.
