Nedavno objavljena aktivistička početnica Platforme za reproduktivnu pravdu "Na valovima feminizma", koju su uredile Vedrana Bibić i Ivana Živković sažima sve bitne elemente reproduktivne nepravde u Hrvatskoj – od reproduktivnog nasilja, prava na pobačaj, menstrualnog siromaštva do reproduktivnog zdravlja Romkinja i reproduktivne pravde za trans, interspolne i rodno varijantne osobe. Detaljnije o početnici i aktualnim smjerovima borbe za reproduktivnu pravdu razgovarali smo s Ivanom Živković.

Koji je primarni cilj početnice? Kome ste je primarno namijenili?

Aktivistička početnica "Na valovima feminizma" nastala je nakon istoimene Ljetne feminističke škole koja je održana u rujnu 2021. godine u Šibeniku. Htjele smo okupiti mlađe osobe koje dosad nisu imale prilike pohađati feminističke edukacije, a zanima ih feministička teorija i praksa. Tekstovi su nastali prije nego što je, zahvaljujući hrabrosti Mirele Čavajde, tema pobačaja i javnog zdravlja došla u fokus medija i javnosti, ali baš zato služe kao podsjetnik i upozorenje da se ženska reproduktivna prava godinama sustavno urušavaju, o čemu feministkinje također godinama govore i zbog čega organiziraju proteste. Ne treba zaboraviti ni okolnosti u kojima smo odlučile organizirati feminističku školu: te su se zime iz Centra za ženske studije u Zagrebu, gdje se provodi jedini sustavni feministički obrazovni program u zemlji, mogli čuti transfobni glasovi. Međutim, feministička borba ne tupi oštricu time što se udružuje s različitim potlačenim skupinama – na taj je način oštri. I zato nam je bilo važno organizirati ovakvu školu, na kojoj smo, između ostalog, govorile i o reproduktivnim pravima trans, inter i rodno varijantnih osoba.

Budući da su i ograničavanje prava na pobačaj i reproduktivno nasilje sistemski problemi koji proizlaze iz političkog konteksta na kraju početnice iznosite i osam vrlo važnih zahtjeva Platforme za reproduktivnu pravdu. Oni su dominantno vezani za ostvarivanje prava na javno financiran i dostupan prekid trudnoće i kontracepciju. Na koji način ćete djelovati (i već djelujete) na novi zakon o pobačaju?

U petoj smo godini iščekivanja novog zakona o pobačaju, još otkako je Ustavni sud 2017. donio odluku da pobačaj mora ostati legalan i naložio donošenje novog zakona u roku od dvije godine. Te je godine Platforma za reproduktivnu pravdu prvi put problematizirala pitanje dostupnosti pobačaja te smo iznijele osam zahtjeva, a to su: javno financirana i dostupna kontracepcija, uvođenje seksualnog obrazovanja temeljenog na znanstvenim činjenicama, besplatan pobačaj, pravo na informiranu odluku bez savjetovanja, perioda čekanja i komisija, pravo odabira metode pobačaja, pravo na sterilizaciju na temelju informirane odluke te financijske kazne za one koji se ogluše na odredbe zakona. Ispunjavanje tih zahtjeva riješilo bi jednu od dvije temeljne prepreke dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj – pobačaj je nedostupan jer ga žene ne mogu platiti, jer košta kao minimalna plaća, jer se radnice zadužuju i ulaze u minuse kako bi mogle pobaciti, jer često nemaju dovoljno novca za put do susjedne Slovenije u kojoj je pobačaj dio Ustava i gdje se liječnici i liječnice ne bave osuđivanjem i odgovaranjem žena od pobačaja, nego medicinom. Novi zakon neće, međutim, riješiti problem uskraćivanja skrbi, odnosno takozvanog priziva savjesti, što je temeljna prepreka dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. Priziv savjesti reguliran je kroz nekoliko zakona i podzakonskih akata, a u stvarnosti se ulaže kako se kome sprdne – u Hrvatskoj se svatko, pod bilo kojim uvjetima, može pozvati na priziv savjesti. Taj lagodan pristup uskraćivanju medicinske skrbi doveo je, primjerice, do situacije da se u KBC-u Sveti Duh, bolnici u vlasništvu Grada Zagreba, svi ginekolozi i ginekologinje prizivaju – ilegalno, ali nekažnjeno. Platforma smatra da prizivu savjesti nema mjesta u medicini i zato ističemo zahtjev za ukidanje priziva savjesti u medicini. Donošenje novog Zakona o pobačaju prava je prilika da se stane na kraj toj nereguliranoj samovolji. Sve dok ginekolozi imaju pravo ne raditi svoj posao, pobačaj neće biti dostupan.

U početnici donosite i ohrabrujući podatak iz lanjskog istraživanja koje je proveo CESI o tome da 78 posto hrvatskih građanki i građana smatra da bi sveobuhvatno seksualno obrazovanje u školama trebalo biti obavezno i da je dužnost države da ga uvede. Zašto vladajući i dalje odbijaju čuti te glasove?

Dobar dio mladih prisiljen je educirati se o seksualnosti isključivo putem interneta ili u razgovoru s vršnjacima jer škole ne odrađuju tu važnu zadaću. Iako postoje jasni znanstveni dokazi da sveobuhvatno seksualno obrazovanje, jedan od najvažnijih alata u prevenciji seksualnog nasilja, štiti djecu i mlade te koristi društvu u cjelini, iako mladi i njihovi roditelji jasno izražavaju potrebu za njime te unatoč peticijama građana i građanki, ono uporno izostaje iz obrazovnog sustava. Teško je dati obuhvatan odgovor na pitanje zašto je to tako, ali – kao što je slučaj i s pobačajem i prizivom savjesti – očigledno je da je politički oportuno pretvarati se da je riječ o temama koje dijele društvo. Drugim riječima, činjenica da se ženama uskraćuje medicinska skrb, da se mladim ženama uskraćuju informacije, vladajućima prosto nije bitna.

Lani je u Hrvatskoj postao vidljiv i problem menstrualnog siromaštva. Koliki su pomaci već ostvareni u borbi protiv njega?

Menstrualno siromaštvo u Hrvatskoj je donedavno bilo potpuno zanemarena tema. To se promijenilo u veljači 2021., kad je riječka udruga PaRiter objavila porazne rezultate istraživanja koji glase: više od 10 posto građanki Hrvatske ne može kupiti dovoljno uložaka da bi ih redovito mijenjale, a isti postotak njih uloške si ne može priuštiti – uopće. Mnoge su pobjede otad izborene na razini jedinica lokalne i regionalne samouprave, prvenstveno kad je riječ o uvođenju besplatnih menstrualnih potrepština u škole. Do ožujka ove godine porez na menstrualne potrepštine iznosio je 25 posto, a sada je smanjen na 13 posto. Ipak, malo to znači u zemlji koju nagriza inflacija. Dakle glavna borba – borba za besplatne menstrualne potrepštine u Hrvatskoj – se nastavlja.

Poglavlje o klitopismenosti, koje donosi povijest istraživanja klitorisa i njegove anatomije, pokazuje koliko je žilavo poistovjećivanje genitalija i reproduktivnih kapaciteta, ali i koliki je optimistični potencijal tjelesnosti jednom kada se ona oslobodi tih dominantnih javnih narativa. No da bi klitopismenost zaživjela i izvan aktivističkih krugova u Hrvatskoj treba nam kvalitetno seksualno obrazovanje. Kako prekinuti kontinuitet represivnog djelovanja institucija u tom smislu?

Priča o povijesti istraživanja klitorisa i njegove anatomije priča je o tome kako predrasude oblikuju znanje o vlastitom tijelu i seksualnosti. Klitopismenost je prijevod riječi Cliteracy, koju je osmislila američka umjetnica Sophia Wallace. Nakon predavanja Karle Horvat-Crnogaj na Ljetnoj feminističkoj školi prostorijom je odjekivala varijacija jedne te iste rečenice – ja ovo ništa nisam znala. I nećemo znati dok god se zdravstvena i obrazovna politika ne počnu temeljiti na činjenicama. Nećemo znati dok god vladajućima odgovara neobrazovan narod.