Saudijska Arabija pokrenula je vojne operacije protiv pobunjeničkih milicija u susjednom Jemenu. Obrazloženje: neće se dozvoliti rušenje legitimne vlasti u toj zemlji. Bombardiranju su se pridružile još neke arapske zemlje. Ujedinjene narode niti je tko što pitao, niti se itko sjetio da stanje u Jemenu stavi na dnevni red Vijeća sigurnosti. Obrazloženje (za vojnu akciju u drugoj državi) je, ponovimo još jednom, sprječavanje rušenja legitimne vlasti. Ta logika vrijedi za Jemen. No ne manje legitimne od ugrožene vlasti u Jemenu bile su, odnosno jesu legitimne vlasti u Libiji i Siriji ili, da stvar proširimo, u Ukrajini, gdje je srušena ‘događanjem naroda’ na Majdanu. E, tamo je vrijedila drugačija logika. Tamo se pobunjenike poticalo, pomagalo, naoružavalo i financiralo. S obrazloženjem, naravno, ali drugačijim: podrška narodu koji želi zbaciti diktatore. Uostalom, isto je obrazloženje, garnirano izmišljenim optužbama o proizvodnji oružja masovnog uništavanja, servirano svjetskoj javnosti kada se krenulo u rušenje režima u Iraku (koji jest bio diktatorski, pa se time i njegov legitimitet može dovoditi u pitanje).
Zašto sve to nabrajamo? Zato da upozorimo kako ono što vrijedi za jednu zemlju ne vrijedi za drugu, kako se pravila ponašanja mijenjaju od slučaja do slučaja, kako (gotovo) da više ne postoje načela međunarodnih odnosa i kako je svjetska organizacija, stvorena zato da bi bila brana ratovima i garancija mira (mada to nikada nije uspjela biti), potpuno gurnuta na marginu jer se politika vojnih intervencija u drugim državama, a zasnovana na interesima onih koji interveniraju, pretvorila u realnost svijeta u kojemu živimo. Drugim riječima, živimo u svijetu anarhije i anarhija vlada svijetom (mada, riječima Shakespeareovog Hamleta, ‘u toj ludosti ima sistema’). Poslije svake intervencije, navodno u interesu demokracije i slobode, ostaje – i doslovno i figurativno – spaljena zemlja. Irak se pretvorio u slobodno lovište za teroriste i činjenica da je Washington svečano objavio uspješan završetak vojne intervencije u toj zemlji na tome ništa ne mijenja, niti može poništiti cifru od milijun ubijenih Iračana. Libija kao država praktički više ne postoji. Plemena od kojih je ekscentrični pukovnik Gadafi pokušavao stvoriti libijsku naciju opet se međusobno bore, ‘demokratski izabrana’ vlada nema nikakvog utjecaja na zbivanja u zemlji, a besplatno školovanje, besplatna medicinska zaštita i tekuća voda osigurana za domaćinstva, sve to pripada prošlosti (a uskoro će se, slijedimo li logiku prekrajanja povijesti koju pratimo u Hrvatskoj, tvrditi kako to nikada i nije postojalo). Gotovo nitko ne spominje kako je Gadafi srušen i brutalno ubijen nakon što je pokušao djelovati na ujedinjenje Afrike, nakon što je lansirao ideju o jedinstvenoj afričkoj valuti i izbacivanju dolara iz igre te nakon što je tražio novi dogovor o vraćanju duga stranih kompanija što su crpile naftu u Libiji.
Sirija ima iza sebe i izbore na kojima je sudjelovalo više stranaka i parlament i vladu gdje sjede i predstavnici oporbe, ali ‘netko’ je odlučio kako Bašar al-Asad jednostavno više ne smije biti predsjednik i aktiviran je ‘libijski scenarij’. Ovoga puta nije upalilo, ali cijena je strašna: milijuni izbjeglih i razoreni gradovi (s muzejima u kojima su bili neprocjenjivi artefakti, svjedočanstva početaka civilizacije kakvu smo do sada znali). Asadove snage se zbog pogibije civila u akcijama protiv pobunjenika pribijalo na stup sramote, u Jemenu nitko za to i ne pita. Irak, Sirija i Afganistan bili su izvorište onih snaga što ih se danas s pravom označava kao terorističku opasnost za cijeli svijet. Ali one nisu niknule same od sebe. Netko ih je organizirao, financirao i naoružavao. A zna se i tko. I samo usput: snage što su sada na udaru ‘branitelja legitimnosti’ u Jemenu, bore se protiv Al-Kaide i tzv. Islamske države. A ipak, njih se bombardira. U Jemenu. U Iraku – ne.
U Egiptu je također pokušana ista igra, ali je armija, nedvojbeno najmoćnija institucija u zemlji, nakon godinu dana srušila predsjednika Mursija, spriječivši tako proces u kojemu bi demokratski izabrani predsjednik ukinuo demokraciju u korist uvođenja islamističke vladavine na podlozi primjene šerijatskog prava. Egipatska je armija previše važna Zapadu da bi se upustio u pokušaj onemogućavanja njezinih akcija, uostalom i sadašnji (vojni) predsjednik Al-Sisi izabran je demokratski s golemom većinom glasova. No i u Egiptu su teroristički napadi postali svakodnevica.
Evropa vježba život u anarhiji na primjeru Ukrajine. Tamo je srušen legitimno izabran predsjednik Janukovič (kakav bio da bio), uz javno priznanje SAD-a o milijardama dolara uloženima u ‘poticanje demokracije’ u toj zemlji i uz danas već antologijski telefonski razgovor pomoćnice šefa američke diplomacije u kojemu se vrlo ružno izražava o EU-u (a da je se nakon toga nitko iz ‘ponosne’ Evrope nije usudio proglasiti nepoželjnim partnerom) i kadrovira buduće vodstvo države. Pa je danas Ukrajina u rukama oligarha, jedan od njih doveden je i na čelo države, a na istoku zemlje traje pobuna proruski orijentiranoga stanovništva koje se ne miri s politikom ne samo jednostranog približavanja EU-u nego i uključivanja u NATO. U tom kontekstu Rusija, koja nesumnjivo ima svoje prste u onome što se zbiva na istoku Ukrajine (ali reagirajući, čak i u slučaju pripojenja Krima, a ne vukući prve poteze), ponovno se pretvara u glavnog neprijatelja ‘slobode i demokracije’, baš kao u najboljim danima hladnoga rata za koji smo naivno mislili da je otišao u povijest.
Napokon, spomenimo i Grčku u kojoj je ‘uspješan’ recept suzbijanja krize što ga je propisala tzv. Trojka (Evropska komisija, Evropska središnja banka i MMF) rezultirao dosad neviđenim siromaštvom i bijedom (zatvoreno je 40 posto svih bolnica), a ‘demokratska’ Evropa lijevoj vladi, koja se pokušava izvući iz smrtonosnog zagrljaja onih koji ‘spašavaju’ Grčku (a uništavaju Grke), od prvoga dana postavlja klipove pod noge.
I što je rezultat te anarhije, toga nereda izazvanog pogrešnom procjenom kako je završetak blokovske podjele – pobjeda Zapada nad Istokom – definitivna pobjeda kapitalizma i ‘kraj povijesti’? Rezultat je, najkraće rečeno, opća nesigurnost, nepostojanje uporišta za obranu principa na kojima se sve donedavno zasnivao svjetski poredak, mahnitanje pobješnjelog kapitalizma koji pretvara formalno suverene države u korporacije kojima upravlja vodeći se samo jednim – ekspanzijom i profitom. Rezultat je tiha smrt UN-a, koji je nesposoban reagirati na bilo koju ozbiljniju krizu u svijetu, baš kao što je svojedobno Liga naroda bila nesposobna reagirati na agresiju fašističke Italije protiv Abesinije. Liga naroda se nedugo nakon toga ugasila. UN će i dalje životariti, kao jalovi diskusioni klub, bez šanse da zaigra iole značajniju ulogu u svijetu anarhije (koliko god bi takva uloga bila u interesu većine članica svjetske organizacije).
Da, rezultat je još nešto. Kako svođenje država na korporacije i upravljanje državama i odnosima u svijetu sve više prelazi u funkciju zadovoljavanja interesa kapitala i centara financijske moći (čitaj: banaka), nužno jača socijalno raslojavanje. Bogatiji postaju sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, ali i mnogobrojniji. Beznađe je perspektiva milijuna ljudi širom svijeta. Idealno tlo na kojemu će niknuti ili nikada do kraja iskorijenjena biljka fašizma (ne treba ići dalje od Hrvatske odnosno regije), ili ponovno proklijala biljka krvave revolucije. Bilo kako bilo, istina je da živimo u svijetu anarhije, a anarhija vlada svijetom. U takvome je svijetu sve neprijatnije, ali i sve opasnije živjeti. Oni koji već jesu na udaru tih realnosti i oni koji će to sutra postati morali bi to shvatiti. Možda još nije kasno, ne za akademsku raspravu nego za akciju – zajedničku, promišljenu i odlučnu, u interesu istinske demokracije i slobode, i to ne pojedinih država ili naroda nego svakoga čovjeka.
