Za Preobraženje 19. avgusta u Veljunu, sreli smo Danicu Relić Mužu (1957), rođenu u Slavskom Polju, koja je doputovala u rodno mjesto da bude sa ocem kojem su 84 godine, da vodi brigu o njemu nakon što mu je prije više godina umrla supruga, pa živi sam. Danica živi u Kanadi, u jednom gradu između Toronta i Hamiltona sa suprugom, kćerkom i sinom. Nakon što joj je brat Miloš nesretnim slučajem stradao u posljednjem ratu, posvojila je i njegovu kćer.
- Sa 45 godina sam otišla u Kanadu, 2002. godine. Po zanimanju sam daktilografkinja, ali to dugo nisam radila, niti mi je ta kvalifikacija vrijedila u Kanadi. Prije rata radila sam u karlovačkoj tvornici kože, obuće i gumenih proizvoda ‘Josip Kraš’, kao obućarka u prekvalifikaciji. ‘Kraša’ nažalost više nema, a bili smo u vrhu kvalitete u proizvodnji cipela i obuće. I muž mi je 1991. godine dobio otkaz kao i ja, a radio je u ‘Jugoturbini’. Počeo je rat, izbjegli smo u Beograd. Tražili smo da idemo negdje u inostranstvo i dobili smo dokumente Kanadu - pojašnjava Danica.
Prijatelji su im mnogo pomogli da dođu u Kanadu, obezbijedili su im dolazak i smještaj za prvu ruku. Danica kaže da joj ni najmanje nije žao što su otišli. Tamo ima normalan život, a ovdje više od 12 godina nisu bili zaposleni i teško su živjeli.
- Moram reći da su se sin i kćer odlično snašli u Kanadi. On je imao 19, a ona 16 godina kad smo tamo stigli, dakle, bili su odrasli ljudi. Doduše, kćer je mnogo protestirala zbog odlaska, ali sada kaže da Kanadu ne bi napustila ni za šta, niti bi ovdje živjela sekunde više. Nije nam u početku bilo lako. Svašta smo radili. Ja sam čistila kancelarije. Muž radi u tvornici, na traci, u proizvodnji auto-dijelova - kaže naša sugovornica.
Posao su sami mukotrpno tražili, jer ih posao nije čekao. S vremenom su kupili kuću na kredit, za 250 hiljada dolara. No, sve ima svoju cijenu. Danica je teški invalid rada, hoda sa štapom i teško se kreće. Stradalo joj je osam diskova na kralježnici. Došla je recesija. Otkaz je dobilo pet žena koje su čistile prostorije. Ostale su samo dvije da rade ono što je prije radilo njih sedam. U tim okolnostima kičma je platila cijenu. Radilo se osam sati, ali je napor bio višestruko veći nego prije.
- Ja sam na bolovanju do penzije, a do penzije mi treba još pet godina, do 65 godina života. Plaća me posrednik između firme i penzionog - kaže Danica. Njena kćer je učiteljica, ali ne radi taj posao jer ima malu djecu. Sin je medicinski tehničar i radi u jednom staračkom domu. Medicinsku školu iz Karlovca mu u Kanadi nisu priznali i morao je sve ispočetka, što mu nije bilo teško, no trebalo je vremena.
- Moj muž je iz Gređana, iz Topuskog. On je Hrvat, a ja sam Srpkinja. Tokom cijelog rata, niti ikada u našem braku, razlika u nacionalnosti se nije osjetila. Svog muža nikada nikome ne bih dala ni za sva blaga ovog svijeta. Mi i naš brak možemo poslužiti svima za primjer kako ljudi normalno mogu živjeti -zaključuje Danica Relić Muža.
