Početkom decembra velika online peticija ‘Stop TTIP’, usmjerena protiv misterioznih pregovora Evropske komisije i američkog Ministarstva vanjskih poslova o tzv. Transatlantskom sporazumu o trgovini i ulaganjima, prikupila je milijun potpisa. Niti jedna slična internetska akcija nije u samo dva mjeseca dobila tako masovnu podršku, a na stranicama inicijative možemo pratiti kako broj potpisnica i potpisnika raste i dalje: do trenutka nastanka ovoga teksta uvećan je tako za još 150.000 protivnika stvaranja mastodontskog globalnog tržišta, o čijim budućim pravilima danas nemamo pravo znati gotovo ništa. Na tim stranicama, doduše, doznajemo i da je Komisija odbila priznati rezultate kampanje, pa će o njihovom statusu morati odlučiti Evropski sud.
Ondje, naposljetku, možemo provjeriti i omjer potpore u različitim državama EU-a: sužena na nacionalni horizont, vizura najednom nudi daleko skromniju sliku otpora. U Hrvatskoj se, naime, odazvalo tek nekoliko stotina zainteresiranih; zabilježeno je manje od deset posto planiranih potpisa. Usporedbe radi, u Njemačkoj je reagiralo oko devetsto posto potpisnika više od očekivanog, u Ujedinjenom Kraljevstvu skoro četiristo posto, u Finskoj oko dvjesto sedamdeset… Možda je zemlji koja se uoči pristupa Uniji uglavnom fokusirala na probleme ekološko-ribolovnog jadranskog pojasa i nekoliko kilometara Piranskog zaljeva ova nova, prekooceanska perspektiva naprosto preširoka: samonametnuta uloga evropske provincije nužno smanjuje političke ambicije. Ipak, valjalo bi izbjeći flagelantski autokolonijalni refleks i očekivane zaključke kako još uvijek nismo dosegli razinu društvene svijesti ‘razvijenog Zapada’: kako, naime, govoriti o nedostatku demokratske kulture kod nas ako čitava priča o TTIP-u s demokracijom nema baš nikakve veze?
Najzlokobnijim se čini mehanizam tzv. rješavanja sporova između investitora i države, koji predviđa osnivanje posebnih arbitražnih komisija pred kojima bi tvrtke mogle tužiti državne, regionalne i lokalne vlasti ukoliko smatraju da im je izmakla očekivana zarada
Podsjetimo, pregovori o sporazumu započeli su sredinom prošle godine, ali se za njih saznalo tek u proljeće ove, kada je ‘procurio’ dio dokumenata. Naknadna uvjeravanja Centra za ekonomska i politička istraživanja, institucije koju mahom financiraju velike banke, da će suradnja povećati evropsku proizvodnju dobara za 120 milijardi eura i podići standard prosječne obitelji za 545 eura godišnje nisu mogla prikriti očito: sporazum prvenstveno smjera nizom dalekosežnih mjera ukloniti prepreke kolanju krupnoga kapitala, ne obazirući se pretjerano na socijalne posljedice proklamiranog oslobađanja tržišta. Najavljeno ukidanje carinskih tarifa ovdje je najmanje važno, jer su one u trgovini SAD-a i EU-a ionako zanemarivo niske. Neusporedivo je značajniji projekt demontaže tzv. netarifnih prepreka trgovanju. Diskretni eufemizam ‘harmonizacije standarda’ ne govori nam pritom puno o smjeru interkontinentalnog usklađivanja radničkih prava, obima javnog sektora i nivoa brige za okoliš, ali postoje dobri razlozi za sumnju da će se niveliranje dosljedno orijentirati prema njihovim (naj)nižim vrijednostima: što manje javnih institucija, ekoloških zakona i zaštićenih radnika, to je šira transatlantska zona za uvećavanje korporacijskih profita.
Najzlokobnijim se, ipak, čini mehanizam takozvanog rješavanja sporova između investitora i države (ISDS): on predviđa osnivanje posebnih arbitražnih komisija pred kojima bi tvrtke mogle tužiti državne, regionalne i lokalne vlasti ukoliko smatraju da im je izmakla očekivana zarada. Presudi li komisija u korist privatne firme, država bi joj morala isplatiti odštetu novcem poreznih obveznika, bez mogućnosti žalbe. Koncept nije nov, u različitim oblicima postoji već pedesetak godina, ali tek u posljednje vrijeme korporacije ga koriste češće. Nekoliko recentnijih primjera dovoljno je da bi se shvatile njegove implikacije. Evropski ulagači iznudili su tako nedavno u kontroverznom postupku niz ustupaka od Južnoafričke Republike zbog zakona kojim je uvedena pozitivna diskriminacija crnaca: ispravljanje nepravdi nanesenih potlačenoj rasi nije se preklapalo s njihovom vizijom slobodnog tržišta. Philip Morris uspješno je tužio Urugvaj i Australiju nakon uvođenja zakona protiv pušenja: zdravlje stanovništva knjiži se, naime, u rubrici poslovnih gubitaka američke kompanije. Švedska energetska tvrtka Vattenfall upravo traži od Njemačke nekoliko milijardi eura zbog najave zatvaranja nuklearnih elektrana: briga za okoliš kosi se s njenim poslovnim planovima. Znamo li da u SAD-u posluje oko 24 hiljade evropskih, a u Uniji preko 16 hiljada američkih firmi, jasno je da bi institucionalni poticaj ovakvim praksama označio početak masovne invazije investitora na državne budžete.
Manje je jasno u kakvoj vezi stoje proklamirane poduzetničke slobode i rizik koji ih neminovno prati s naplatom ‘očekivanog profita’: ako optimistične poduzetničke projekcije postanu mjerom zakonske regulacije, ne bi li bilo jednostavnije pisanje zakona odmah prepustiti korporacijama, kako bi državnu legislativu unaprijed uskladile s vlastitim potrebama i očekivanjima? Bio bi to, naposljetku, sasvim primjeren rasplet opscene maskerade američke i evropske vlade: od početne bismo konspiracije napokon stigli do ukidanja demokracije, od pregovora započetih u potpunoj tajnosti dospjeli bismo do zatiranja javnosti.
