U Hrvatskoj gotovo da nema političara koji nije zauzeo jasan i nedvosmislen stav oko notornog Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama; pogotovo nakon što je žestoka rasprava o TTIP-u podijelila Evropski parlament, posvađala zastupnike pa predsjedavajućeg Martina Schulza navela da planirano glasanje odgodi do daljnjega. U cijeloj dakle Hrvatskoj skoro da nema političara koji se o tako krupnoj temi – presudnoj, navodno, za dugoročni razvoj države – do sada nije izjasnio; iznimka je, doduše, budući premijer države o čijoj sudbini je pritom riječ. Ali to nas i ne čudi toliko – od Tomislava Karamarka, danonoćno posvećenog borbi protiv komunizma, ne možemo očekivati da se zamara još i problemima suvremenog kapitalizma – koliko nas čudi neobično jedinstvo stavova predstavnica i predstavnika dva najveća koalicijska bloka na ovdašnjoj stranačkoj sceni.
Kada napuste teren povijesnih prijepora i svjetonazorskih sukoba pa umjesto lokalne prošlosti načnu teme transatlantske budućnosti, najednom više ne slušamo nepomirljive političke neprijatelje, ljute ideološke protivnike, potentne oponente u surovoj predizbornoj borbi do posljednjeg glasa. Čujemo, naime, tek iste, lijepe i lijene fraze: o slobodi kretanja ljudi, roba i kapitala, o investicijskom motoru ekonomskog razvoja, o nuždi poticanja domaće konkurentnosti… Rasprava se tako odvija u paradoksalnim uvjetima: u cilju jačanja hrvatske konkurentnosti, dvije su najveće političke snage u zemlji spremne odustati od toga da jedna drugoj predstavljaju bilo kakvu konkurenciju. Jedni stoga spremno dodaju drugima prijeko potrebne argumente, dok drugi uzvraćaju prvima ponekom korisnom tezom: stavovi, uvjerenja i mišljenja ubrzano cirkuliraju stranačkom scenom s lijeve na desnu stranu i obratno. Pa je i korist utoliko obostrana: promatramo, ukratko, nešto poput slobodnog kretanja ljudi, roba i ideala, svakodnevnu kupoprodaju muda pod bubrege, neku vrstu transstranačkog trgovinskog sporazuma.
Izvan stranačke scene situacija izgleda značajno drukčije. Građanska inicijativa ‘Stop TTIP’ do sada je u EU-u skupila dvostruko više od potrebnog broja potpisa: 2,2 milijuna. A Hrvatska je nedavno postala petnaestom evropskom zemljom koja je ispunila svoju nacionalnu kvotu
‘TTIP će pridonijeti gospodarskom rastu, većoj zaposlenosti, rastu BDP-a, bit će koristan za trgovinsku razmjenu Hrvatske i SAD-a i zato ga treba podržati’, tvrdi HDZ-ov evroparlamentarac Andrej Plenković. Ili je to možda rekao SDP-ov zastupnik Tonino Picula? Ipak ne: ‘Meni je drago da je transparentnost cijelog procesa pregovaranja sa SAD-om oko TTIP-a prešla u jednu višu fazu’, ustanovio je zadovoljni Picula. Ili je to mišljenje iznijela Dubravka Šuica? Ipak ne: ‘Zbog neznanja se događa da se mistificiraju ti pregovori i da su ljudi protiv’, pojasnila nam je HDZ-ova predstavnica. Ili je neznanje prokazao Zoran Milanović? Ipak ne: ‘TTIP je u hrvatskom interesu’, decidirano govori aktualni predsjednik Vlade. Ili je stav zauzeo njen budući predsjednik? Ipak ne: Karamarko je, bojimo se, bio prezauzet da bi zauzeo stav.
Izvan stranačke scene, za to vrijeme, situacija izgleda značajno drukčije. U najvećem javnom savjetovanju koje je Evropska komisija do sada provela, krajem prošle godine, skoro 150.000 građanki i građana izjasnilo se o sporazumu: 97 posto bilo ih je protiv. Više od dvjesto uglednih udruga i organizacija potpisalo je veliko prosvjedno pismo; deseci demonstracija izveli su stotine hiljada ljudi na ulice evropskih i američkih gradova. Građanska inicijativa ‘Stop TTIP’ – koja prema zakonu treba prikupiti čak milijun internetskih potpisa, uz ispunjen propisani minimum u svakoj od država članica, kako bi utjecala na procese odlučivanja u Uniji – do sada je skupila dvostruko više: 2,2 milijuna. A prije nekoliko dana, recimo i to, Hrvatska je postala petnaestom evropskom zemljom koja je ispunila svoju nacionalnu kvotu.
Sa stranačkih scena na ova i slična komešanja publike gleda se međutim u skladu sa scenskim okolnostima; gleda se, naime, svisoka. Žestoki masovni otpor sporazumu pripisan je – baš kao što smo mogli vidjeti i u domaćim primjerima – neupućenosti birača i njihovom neznanju. Pa u skladu s tim svjedočimo kako se lobiranje pretvara u lobotomiranje: iako, naime, poslovne i političke elite ne skrivaju da pregovore skrivaju, iako su nam njihovi detalji sasvim nepoznati a osnovne smjernice mutne, to, čini se, nije razlog da se prigovori zabrinute javnosti, koju nitko nije ni o čemu informirao, ne otpišu s obrazloženjem da je javnost neinformirana. Ta će javnost, doduše, vrlo precizno izlistati katalog mogućih problematičnih točaka sporazuma – od predviđenog mehanizma međunarodne arbitraže u sporovima država i onih privatnih korporacija koje smatraju da su im ugroženi budući profiti zbog, primjerice, ekoloških, zdravstvenih ili radnopravnih pravila, pa sve do najavljene ‘harmonizacije’ regulacije SAD-a i EU-a koja prikriva početak nove ‘utrke prema dnu’ u radničkim pravima, javnim uslugama i socijalnoj zaštiti – ali zauzvrat će tek iznova biti informirana o vlastitoj neinformiranosti.
I malo znači onih 97 posto protivnika kada se rasprava vodi pod geslom: postoci javni, ali pregovori tajni. Tajnost pregovora predstavlja se pritom kao uvjet njihovog uspjeha, ne bi li se uspjeh pregovora predstavio kao bezuvjetan. Bizarno obrtanje teza oko osi zdravog razuma dakle; zgodna piarovska varka. Na sreću, javnost je još uvijek informiranija od Tomislava Karamarka.
