Pregovori Evropske unije i SAD-a oko notornog Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (TTIP) odvijaju se spokojno, apartnom unutarnjom dinamikom, neokrznuti znatiželjom javnosti. Prekooceansku bonacu, kojom moćni pregovarački dvojac bez kormilara mirno vesla prema idealima globalne neoliberalne vladavine, tek tu i tamo uznemiri prosvjed aktivista ili poneko curenje skrivene dokumentacije. Ali nema razloga za brigu. To što procuri samo je kap u Atlantskom oceanu: ništa što bi znatnije omelo veslače, ništa što bi ih moglo spriječiti da preveslaju javnost. Finalni tekst njihovog sporazuma – u skladu s najavama i usprkos protestima – trebali bismo tako dobiti unutar idućih godinu dana, onda kada više ne bude otvoren za raspravu. Pa ipak, početkom ovog mjeseca vidjeli smo neku vrstu uvertire u rasplet procesa koji će uvelike promijeniti naša prava i slobode. Petog novembra, naime, nakon okončanja sedmogodišnjeg tajnog dogovaranja, dvanaest je zemalja sa suprotne hemisfere – iz Južne i Sjeverne Amerike, Azije i Australije – napokon objavilo sadržaj trideset poglavlja Transpacifičkog sporazuma (TPP), geopolitičkog blizanca TTIP-a.
Ove države predstavljaju čak četrdeset posto globalne ekonomije, a dvije među njima, SAD i Japan, spadaju u tri najsnažnija nacionalna gospodarstva na svijetu. Treće je, inače, kinesko: upravo zbog njegovog izostavljanja iz pregovora površniji su analitičari u TPP-u vidjeli samo polugu kojom Sjedinjene Države pokušavaju sa scene izgurati svog glavnog konkurenta. Prema novijim informacijama, međutim, ni aktualne potpisnice, a ni sama Kina ne bi imale ništa protiv da se suradnja u bliskoj budućnosti proširi. I dok čekamo eventualnu ekspanziju ionako megalomanskoga pakta, vrijedilo bi ukratko rekapitulirati njegove premise i doseg; ako ni zbog čega drugog, onda zato što nam vrlo jasno najavljuje skori transatlantski scenarij.
Već je osnovna premisa, ona prema kojoj je sklopljen ‘samo’ trgovinski sporazum, pogrešna. Ili, barem, vrlo neprecizna: iako tekst u preambuli kao svoj osnovni cilj najavljuje ‘liberalizaciju trgovine i investicija’, posljedice te liberalizacije itekako će izmijeniti radnička prava, razinu brige za okoliš, slobodu komunikacije, ulogu države… Ukratko, kompletnu socioekonomsku arhitekturu partnerskih država. Ako je u fokusu te ambiciozne transformacije trgovina, onda to, čini se, samo odražava ideološka polazišta autora teksta, koji sve društvene odnose mjere tržišnom isplativošću, a tržište pritom vide uglavnom kao sferu nesputane slobode navodno ravnopravnih aktera, umjesto kao prostor nejednakosti i zavjesu eksploatacije. Dobar primjer krajnjih konzekvenci TPP-a je često isticani tzv. mehanizam rješavanja sporova između investitora i države, kakav će, prema svemu što znamo, biti ugrađen i u TTIP. Riječ je o uspostavi navodno nezavisnog međunarodnog pravosudnog tijela sastavljenog od troje privatnih odvjetnika kojima će korporacije moći tužiti pojedine države ukoliko u njima ne uspiju ostvariti ‘očekivane buduće profite’.
Iako TPP u preambuli kao svoj osnovni cilj najavljuje ‘liberalizaciju trgovine i investicija’, posljedice te liberalizacije itekako će izmijeniti radnička prava, razinu brige za okoliš, ulogu države… Ukratko, kompletnu socioekonomsku arhitekturu partnerskih država
Toliko, dakle, o tržištu kao sferi slobodnog natjecanja i poduzetničkog rizika: ne postigne li neka tvrtka planiranu zaradu zato što je država u kojoj posluje promijenila regulaciju da bi, recimo, zaštitila sigurnost svojih građana, ta će joj država vjerojatno morati nadoknaditi ‘izgubljeni’ iznos. Sličnim smo sporovima, uostalom, već svjedočili: Philip Morris trenutno zahtijeva dvije milijarde dolara od Urugvaja zbog zakonske obaveze isticanja upozorenja o štetnosti pušenja na duhanskim proizvodima, dok je švedski nuklearni div Vattenfall tražio od Njemačke 3,7 milijardi dolara nakon referenduma na kojem je izglasano postupno zatvaranje nuklearnih postrojenja. Ovo možda jesu radikalniji primjeri, ali prilično precizno pokazuju koliko nas nisko može odvesti višak brige za profit velikih korporacija. Podsjećaju nas, međutim, i da mehanizam rješavanja sporova između investitora i države nije inovacija TPP-a, već je postojao otprije. I zbilja: većina instrumenata ugrađenih u pacifički pakt samo su hipertrofirane ekstenzije ranijih neoliberalnih politika samoograničavanja države u korist kapitala.
Svojedobni emfatični zaključak američkog ‘The Nationa’ kako TPP predstavlja ‘korporacijski državni udar’ utoliko bi ipak trebalo staviti u zagrade: partnerstvo je, s jedne strane, prvenstveno nastavak višedecenijske prakse promoviranja interesa krupnoga biznisa, dok država, s druge strane, nije izložena udaru ‘izvana’, nego aktivno redistribuira prava na stranu dominantnog antagonista u klasnom sukobu, a na štetu većine svojih državljana. Baš oni će zato biti pregaženi u ‘utrci prema dnu’ radne snage, čiju novu etapu TPP najavljuje; njih će pokositi bolesti zbog osnaživanja monopola farmaceutske industrije i očekivanog poskupljenja lijekova; njima će ostati uskraćene važne informacije zahvaljujući zakonskoj zaštiti korporacija od zviždača i istraživačkih novinara…
S ove strane Atlantika, sve to još uvijek može izgledati kao daleka distopija. Već iduće godine, međutim – vidjeli smo jasno na pacifičkom primjeru – i nas će dohvatiti snažne prekooceanske struje. Prognoza nije sjajna: nakon što nas potopi plima kapitala, gotovo sigurno slijedi oseka radničkih, građanskih i brojnih drugih prava.
