Nezavisna međunarodna istražna komisija za Ukrajinu 19. listopada objavila je novi izvještaj o ratnim zločinima u Ukrajini. Riječ je o komisiji koju je početkom marta 2022. – odmah nakon početka rata – oformio Savjet za ljudska prava Ujedinjenih naroda. Nedavno objavljeni izvještaj drugi je koji je izradila ta komisija, a naglasak je stavljen na ubojstva i mučenje te seksualno nasilje, ali i na neselektivno bombardiranje civilnih ciljeva, koji uključuju i znatne civilne žrtve.
Iako načelno odrađuje važan posao dokumentiranja potencijalnih ratnih zločina u jednom od trenutačno najvećih ratnih sukoba u svijetu, sama Komisija nije pošteđena osporavanja. Njezino formiranje izglasalo je otprilike dvije trećine članica Savjeta za ljudska prava, uz protivljenje Rusije i Eritreje, ali i suzdržanost ostalih. Najsnažniju potporu Komisiji dale su zemlje od kojih se većina (iako ne i sve) smatraju bliskima Sjedinjenim Državama.
Rusija je izbačena iz Savjeta za ljudska prava još u aprilu 2022., a njen nedavni pokušaj da se vrati u to tijelo bio je neuspješan. Taj odnos snaga načelno odražava i sastav Komisije. Vodi je ugledni norveški sudac Erik Møse, ranije angažiran u tribunalu koji se bavio genocidom u Ruandi, a čine ju još i kolumbijski stručnjak za ljudska prava s američkom adresom Pablo de Greiff te indijska stručnjakinja Vrinda Grover.
Sam izvještaj glavni fokus stavlja na žrtve i ne ulazi u detalje pojedinačnih incidenata, nego traži uzorke u prijavljenim zločinima. Temelji se na intervjuima s 445 osoba, uglavnom žrtava. Oni su obavljeni na područjima pod kontrolom ukrajinske Vlade i među ukrajinskim izbjeglicama u Poljskoj. U njegovoj izradi Komisija je uživala potporu ukrajinske strane, dok se ruska oglušila na zahtjeve. Shodno tome, velika većina zločina obrađenih u izvještaju pripisuje se ruskim snagama.
Prema podacima UN-a, dosad je u ratu poginulo preko 27.000 civila – navodi se da su stvarne brojke vjerojatno veće – dok je 6,2 milijuna ljudi napustilo zemlju, a dodatnih pet milijuna je u izbjeglištvu unutar zemlje. Posebna pozornost u izvještaju dana je ruskom raketiranju stambene zgrade u Umanu i supermarketa u Hersonu. U oba slučaja, Komisija zaključuje kako se radi u napadima u kojima nije "posvećena dovoljna briga" da bi se izbjegle civilne žrtve, što te napade čini ratnim zločinima.
Ukupno je, procjenjuje se, preko 8.000 civila ubijeno u sličnim napadima. U izvještaju se navode deseci primjera raketiranja očito civilnih objekata, poput dućana, klinika, stanica javnog prijevoza i ostalih kojima Komisija nije utvrdila vojnu namjenu. Iako je primila prijave i za više napada na područja pod ruskom kontrolom, poput raketiranja bolnice u Novoajdaru i rezidencijalna područja u Donjecku, Komisija ih nije istražila, navodeći nemogućnost pristupa kao glavnu prepreku.
Možda najveći dio izvještaja odnosi se na ispitivanja i mučenja koja Komisija naziva sistematskim, a koja na područjima pod svojom kontrolom provode ruske vojne snage nad osobama za koje sumnjaju da surađuju s ukrajinskim vlastima. Mnoge od tih tortura, koje uključuju i upotrebu struje, odvijale su se u improviziranim mjestima internacije poput policijskih stanica – ali i škola – te su povremeno trajale i više mjeseci. Povod za neke od internacija bili su antiruski materijali na mobitelima ili proukrajinske tetovaže.
Komisija je zabilježila i slučajeve u kojima su ukrajinske vlasti internirale i mučile civile osumnjičene za suradnju s ruskim snagama te zaključila da ih treba "dalje istraživati". Među najgorim dijelovima izvještaja primjeri su silovanja od strane proruskih paravojnih skupina ili ruskih vojnika počinjeni u ruralnim područjima, pri čemu se radi o neselektivnom nasilju nad civilima. Kako se navodi, nadređeni su tek rijetko pokušali zaustaviti ili kazniti seksualno nasilje. Prema izjavama svjedoka, neke od žrtava koje su silovanja prijavile počinitelji su kasnije ubili.
Poseban segment posvećen je i pitanju ukrajinske djece u Rusiji. Kako se navodi u izvještaju, odvođenje djece u drugu zemlju, osim za potrebe hitne medicinske skrbi, a bez dozvole roditelja ili skrbnika, može predstavljati ratni zločin. Službene ukrajinske brojke o 19,5 tisuća "ukradene djece" u stvarnosti, prema tvrdnjama Komisije, uključuju i onu koja su izbjegla u Rusiju zajedno s roditeljima.
Istovremeno, sama Rusija tvrdi da se u toj zemlji nalazi 700 tisuća izbjegle djece. U Rusiji se, naime, nalazi oko milijun i pol ukrajinskih izbjeglica. Prema podacima koje je objavila Rusija, veći broj siročadi iz područja Dunjecka i Luganska također je premješten u Rusiju, uz dodjelu državljanstva. U nekim slučajevima, Rusija je izrazila spremnost da spoji djecu bez skrbnika sa članovima obitelji u Ukrajini, navodi Komisija, no tisuće njih još se nalaze u Rusiji.
