U organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine grada Bjelovara i lokalne Udruge antifašističkih boraca i antifašista, u subotu je otkrivena spomen-ploča tragično nastradaloj braći Bakić: Milanu – Baji, Slobodanu, Aleksandru i Nikoli. Sva četvorica su po uspostavi NDH odvedeni u logor Danicu, a zatim u Jadovno gdje su surovo ubijeni i bačeni u jame. Otkrivena ploča replika je originalne koja je na njihovoj rodnoj kući bila postavljena 1955. godine i koja je uništena početkom 1990-ih. Uslijed ratnih dešavanja, i bjelovarska ulica koja je bila nazvana po njima je preimenovana u Ulicu Ferda Rusana.
U zrak su dizani i spomenici njihovog jedinog preživjelog brata i najznačajnijeg jugoslavenskog kipara svjetskog formata, Vojina Bakića. Njihova velebna vila danas je potpuno zapuštena, kao i mnogi objekti u centru Bjelovara, a nalazi se u vlasništvu INA-e. Na kapiji susjedne kuće ispisano je ustaško ‘U’, a izblijedjela boja grafita govori da se on tamo nalazi već dugo.
Aneta Vladimirov, zamjenica predsjednika Srpskog narodnog vijeća, na početku skupa pročitala je podatke iz zaboravljene biografije nadarene braće i time podsjetila Bjelovarčane na ljude čije se ime sustavno zatire u proteklih 30 godina.
Najstariji Aleksandar rođen je 1912. u Bjelovaru gdje je završio Srpsku osnovnu školu, a potom maturirao u Državnoj realnoj gimnaziji. Studirao je šumarstvo u Beogradu. Bio je trener plivanja i stolnog tenisa, urednik bjelovarskog Vjesnika, sportskog tjednika i zabavnih novina.
Milan – Baja rođen je godinu dana kasnije. Kao i stariji brat prošao je Srpsku osnovnu, potom Državnu realnu gimnaziju, a zatim je završio pravo u Zagrebu. Vratio se u Bjelovar i otvorio advokatsku kancelariju, a već 1936. primljen je za člana Komunističke partije. Godinu dana kasnije izabran je za sekretara Okružnog komiteta KPH u Bjelovaru da bi kasnije postao sekretar Gradskog komiteta.
Nikola je rođen 1916. godine, a bio je zaposlen kao diplomirani pravnik na bjelovarskom sudu. Također sportski nadaren, za NK Građanski je odigrao 200 utakmica. Najmlađi Slobodan Čačko, rođen 1919., bio je student Filozofskog fakultet u Zagrebu. Već tokom gimnazijskog doba susreo se sa naprednim idejama i 1937. godine je postao član SKOJ-a.
Nenad Nekvapil je u ime bjelovarskih antifašista kazao da su braća Bakić bili najsvjetliji ponos toga doba te da su ubijeni samo zbog nacionalne i vjerske pripadnosti.
- Ako u ovom trenutku Hrvatska ima 15 posto visokoobrazovanih, u ono vrijeme mali grad Bjelovar izgubio je četiri visoko obrazovana čovjeka koji su mu dali veliki doprinos. Zaustavljeni su u trenutku, a ni ova kuća više ne pripada njihovoj obitelji - ispričao je Nekvapil.
Prijatelj Vojina Bakića, akademik Tonko Maroević, kazao je da osjeća potrebu govoriti u ime svih ljudi koji su neravnodušni na ustaške zločine, kao i u ime žrtava kojima se mora odati počast.
S Vojinom sam izbjegavao razgovarati o obiteljskoj traumi, živio je do kraja s tim teretom, ali znam da je svoju braću ovjekovječio kroz umjetnost: njihovu mladost, ljubav i sportski duh, kazao je Tonko Maroević
- S Vojinom sam izbjegavao razgovarati o obiteljskoj traumi, živio je do kraja s tim teretom, ali znam da je svoju braću ovjekovječio kroz umjetnost: njihovu mladost, ljubav i sportski duh, kao svog najmlađeg brata Slobodana u spomeniku ‘Bjelovarac’. Vojin je bio čovjek vedrog duha, no sa sjetom i sjenom koju mu je dala obiteljska tragedija. Ti mladi ljudi su imali svoje mladenačke ideale, imali su i naivnost koja ih je koštala povjerenja u druge ljude - kazao je Maroević.
Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac rekao je da su oni koji su rušili Bakićeve spomenike i skidali ploče s njegovim imenom oskrnavili sjećanje na zločine ustaša, a da su mladim generacijama u Bjelovaru onemogućili da znaju tko su bile njihove žrtve.
- Kao što je proživio gubitak svojih najbližih, Vojin je doživio i gubitak svojih brojnih spomenika, poput ‘Bjelovarca’ i spomenika u Gudovcu. Svi koji su se prihvatili posla da obnove ono što se može obnoviti, vratili su čast i dostojanstvo gradu Bjelovaru. Sve ono što su otac i majka braće Bakić mogli napraviti ovdje nije stečeno kao što se stiče kod nas u posljednjih 30 godina. Tome svjedoči i činjenica da su sinovi te obitelji prihvatili jedan od najprogresivnijih slobodarskih pokreta jednakosti među ljudima. Borbu za klasnu i socijalnu jednakost su prihvatili oni koji su imali šta izgubiti - poručio je Pupovac i dodao da je Vojin Bakić spokojniji nakon što su imena njegove braće vraćena na fasadu njihove kuće te da će potpuni mir posmrtno dobiti tek kad Gudovčani ponovno dobiju svoj spomenik.
U ime Grada Bjelovara skupu se obratila zamjenica bjelovarskog gradonačelnika Valna Bastijančić Erjavec, kao i predsjednik Županijske skupštine Mario Preskočil. Glumac Vili Matula čitao je stihove pjesme ‘Mala, velika moja’ pjesnika Izeta Sarajlića. Darko Karanović, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Bjelovarsko-bilogorske županije, poslije otkrivanja spomen-ploče braći Bakić organizirao je druženje u Srpskom kulturnom centru ‘Pavle Solarić’, koji je, kako kaže, multikulturalno sjecište susreta svih Bjelovarčana koji njeguju antifašističke vrijednosti.
Inicijativa za vraćanje ploče rodila se 2011. godine, a kao sljedeću etapu Karanović vidi povratak naziva ulice u kojoj se nalazi njihova rodna kuća.
- Stradanje braće Bakić je personifikacija srpskog stradalništva i bezumnosti vladanja ustaške države. U jednoj obitelji je bilo toliko intelektualaca, to su bili ljudi koji su za svoje vrijeme bili čista avangarda, koji su bili uspješni sportisti, ali i kulturni radnici - kazao je Karanović.
Jedan od prvih ustaških pogroma desio se u Gudovcu 28. aprila 1941. godine. U Grubišnom Polju je preko 500 muškaraca odvedeno željezničkim vagonima u Danicu, a odatle u Jadovno i uvalu Slana na Pagu: od 503, vratilo se njih 14. Točan datum odvođenja braće Bakić se ne zna, ali se zna da su u smrt odvedeni zajedno.
