Poštovani barba Luka – glasio je početak pisma koje je svojevremeno sastavio Ivan Medak kako bi se iskreno i ljudski pojadao tadašnjem saborskom zastupniku HDZ-a Luki Bebiću na teror kojem je izložen. Medak se – ako se već tu nešto može napraviti, a uvijek može – preporučio da mu se pomogne kako bi postao član Uprave RVR-a (Redarstvo, vatrogastvo i rasadnik) Hrvatskih željeznica.
Naširoko je Medak objasnio kako mu SDP-ovci onemogućavaju napredak u službi, aludirajući na ‘barba Luku’ koji bi tome trebao stati na kraj što je, doznaje se iz pisma, ovome i obećao kad su se mjesec dana ranije sreli u Pločama. Kad je pismo dospjelo u javnost, koja se kasnije godinama zabavljala s danas već zaboravljenim pozdravom ‘barba Luki’ koristeći ga uvijek kad je trebalo nešto ‘pogurati’, Medak je već bio izvršni direktor Poslova i ekologije HŽ-a i za to primao plaću od 15,5 tisuća kuna. Priznao je novinarima da ga je on napisao, ali i objasnio da na funkciju nije došao preko Bebića, nego ‘preko nekih drugih ljudi’ koji su mu javili da ima jedno prazno mjesto. ‘Svi svašta obećaju, kažu da nema problema, a na kraju ništa. I Bebić je iz mojeg kraja pa me zaboravio’, opet je dječački iskren bio Medak. Kasnije ga je država gonila zbog neplaćenog poreza i uloge u nesreći nagibnog vlaka kraj Rudina, tako da je dobio izvanredni otkaz u HŽ-u, ali to je druga priča.
‘Barba Andrej’, možda je tako stajalo u pismu koje je premijer Andrej Plenković dobio od svoje rodbine i poznanika. Možda je i on, poput Luke Bebića, molbu prečuo, usred neke gužve zaboravio ili ga jednostavno zgužvao i bacio. To vjerojatno nikad nećemo doznati, ali zato znamo da je Plenkovićeve, baš kao onomad i Bebićeve, prilično krenulo u karijeri nakon što je ovaj postao premijer. Podsjetimo samo na primjere prijavljene Povjerenstvu za sukob interesa. Premijerov vjenčani kum Igor Pokaz za vrijeme Plenkovićevog mandata postao je veleposlanik Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji; premijerov ujak Marko Raos postao je član Upravnog vijeća Parka prirode Biokovo; premijerova sestrična Nera Miličić imenovana je voditeljicom Hrvatske turističke zajednice u Njemačkoj; a premijerov šogor Ivan Maslać postao je drugi čovjek Zračne luke Dubrovnik. Povjerenstvo je odlučilo pokrenuti postupak protiv njega samo u slučaju Pokaz, s obzirom na to da je Plenković trebao obavijestiti javnost i tijela koja sudjeluju u procesu odlučivanja o kumskom odnosu, dok će se u predmetu Raos ocjenjivati uloga ministra Tomislava Ćorića.
Pokaz, inače vrlo uspješan karijerni diplomat, kazao je da svi znaju za njegovu kumsku vezu s Plenkovićem, dok je premijer rekao da Pokaza poznaje od 1994. godine, da svoj posao obavlja kvalitetno, da ‘takvih primjera imate koliko hoćete’ te da bi se po ovakvom tumačenju zakona trebao izuzeti od svih imenovanja u diplomatskoj službi. ‘I? To su odluke koje nemaju veze sa mnom, svi ti ljudi su ljudi s imenom i prezimenom, obrazovanjem i kvalifikacijama. Neće ljudi koji su sa mnom povezani prestati disati dok sam ja predsjednik Vlade’, izjavio je premijer Plenković.
Zbog imenovanja sestrične Nere Miličić neće biti pokrenut postupak, ali ostaje da je postala voditeljica HTZ-ovog ureda u Njemačkoj, što podrazumijeva više nego solidnu plaću veću od 3000 eura i niz drugih povlastica. Prije imenovanja, Nera Miličić živjela je u Münchenu i radila u tamošnjem turoperatoru specijaliziranom za Hrvatsku I. D. Riva Tours. Ministar turizma Gari Cappelli, koji je ujedno i predsjednik Turističkog vijeća HTZ-a, kazao je da nije znao za rođačku vezu ni za Neru Miličić, te da se ona očito nametnula kvalitetom među kandidatima.
Ne znamo je li se kvalitetom nametnuo i njen otac i Plenkovićev ujak, Marko Raos, koji je u sedamdesetim godinama života postao član Upravnog vijeća Parka prirode Biokovo, ali sasvim mu sigurno nisu zasmetale uske rodbinske veze s prvim čovjekom države, baš kao ni činjenica da je HDZ-ov gradski vijećnik u Makarskoj. ‘Ja sam svog nećaka Andreja odgajao i čujemo se skoro svaki dan. On mi je sve i gledam ga poput sina, tako da ću se, naravno, i s njim konzultirati o kandidaturi. Sigurno neću ići protiv njegove volje’, rekao je Raos dok je još dvojio oko sudjelovanja na lokalnim izborima.
Idemo dalje. Priča ne staje na Plenkovićevoj rodbini, nego su u zadnjih godinu dana napredovali i u porodici njegove supruge Ane Maslać. Njen brat Ivan Maslać postao je direktor komercijalnih poslova Zračne luke Dubrovnik i to bez provedenog natječaja. Prije imenovanja radio je na mjestu zamjenika pročelnika Upravnog odjela za promet u Gradu Dubrovniku, ali po svemu sudeći to neće biti kraj njegovog napredovanja, s obzirom na to da je njegov šef postao Frano Luetić, koji je na tu funkciju privremeno postavljen na rok od šest mjeseci, koji je u srpnju produžen. Luetić je, inače, brat HDZ-ove europarlamentarne zastupnice Dubravke Šuice i otac HDZ-ove zastupnice Sanje Putice. Prvi potez nakon dolaska na funkciju bio mu je instaliranje premijerovog šogora u Zračnu luku Dubrovnik, a kao direktor primat će plaću od 19.800 kuna neto. S obzirom na to da će Luetić uskoro u mirovinu, zli jezici odmah su u Maslaću pronašli njegovog nasljednika. SDP je u svemu ovome vidio ‘bahato uhljebništvo kao uobičajen HDZ-ov model funkcioniranja’, a iz HDZ-a su se pravdali da premijer nije znao za podjelu funkcija.
Na imenovanje svoje sestre Ljiljane Orlovac nije utjecao ni ministar financija Zdravko Marić. Tako barem kaže. Ona je prije koji tjedan postala nova direktorica Sektora za superviziju osiguranja, leasinga i faktoringa u Hanfi, što je posebno odjeknulo s obzirom na to da bi se upravo njen sektor trebao baviti istraživanjem je li za vrijeme pisanja Lex Agrokora bilo trgovanja povlaštenim informacijama. Marić se branio da je ona profesionalka koja je već 20 godina u tom poslu, da je od 1995. bila direktorica u Adriatic osiguranju, kasnije Allianzu, te da je 2010. godine došla u Hanfu i to na mjesto zamjenice pozicije na koju je sada imenovana. ‘Ovo je mjesto direktorice, nije mjesto Upravnog vijeća niti čelnih ljudi, ovo je mjesto ispod toga. Meni su mnogi ljudi sugerirali da nju predložim za Upravno vijeće Hanfe, ona je po svim svojim kvalifikacijama za to odgovarala, ali ja sam ipak želio zaštititi i nju i sebe i nisam je htio predložiti. Pogledajte sve kvalifikacije, počev od mojih, do njenih. Ja nemam što tu sakrivati, to je moja sestra, moja obitelj, koja mi je najveća svetinja. Ako je to razlog da ja sutra moram otići s mjesta ministra financija, ja ću taj čas otići. Ako vi stvorite pritisak oko toga, ja ću otići, ako sam se o nešto ogriješio’, ponavlja Marić danima svakome tko je spreman slušati, očito jednom nogom već izvan državne službe. Problem je, međutim, ono o čemu je pisao Nacional u novom broju, da nije jasno kako je Ljiljana Orlovac uopće došla u Hanfu jer dokumentacija o tome nije sačuvana. Uz to, podsjećaju da je upravo u to vrijeme – 2010. godine – Marić bio državni tajnik ministarstva koje danas vodi. ‘Glavni kriterij izbora kadrova kod imenovanja su stručnost i sposobnost, a o rodbinskim ili drugim osobnim vezama naših djelatnika nismo niti bi trebali biti informirani, jer ih ne smatramo kriterijem izbora’, tvrde u Hanfi.
Ima toga koliko hoćete. Dogodilo se, eto, valjda slučajno i to baš sada, da su najbolji među nama njihova braća, sestre, očevi, kumovi, rođaci, prijatelji. Evo primjer Tonka Obuljena, brata ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek koji je postao predsjednik Vijeća Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM). I za ovo imenovanje javnost je doznala iz medija, jer su ga u Vladi prešutjeli, a nije da je nevažno. I to ne samo zbog 19.100 kuna plaće. I u njegovu se profesionalnost odgovorni zaklinju, a mi ćemo tek primijetiti da je uspješnim Obuljenima otac Nikola Obuljen, nekadašnji HDZ-ov dubrovački gradonačelnik i zastupnik.
Tu je potom i Svetimir Marić, brat ministra državne imovine Gorana Marića. On je, doduše, na kratko razdoblje, bio imenovan za člana Uprave Tehničkih servisa željezničkih vozila, tvrtke kćeri HŽ Putnički prijevoz. Onda je pod pritiskom medija dao ostavku, da bi potom hitno bio primljen u Zagrebačke električne tramvaje na mjesto pomoćnika direktorice, za koje ga je preporučio Milan Bandić javno i osobno. I iza ovog natječaja su se vukli repovi, jer su se javljali protukandidati koji su imali status branitelja, ali ni to im nije pomoglo. Marić je, jednostavno, bio bolji.
Nešto blaži, ali dovoljno ilustrativan primjer je onaj 25-godišnjeg Dina Bošnjakovića, sina ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića i predsjednika mladeži HDZ-a u tom kraju, koji je, otkrio je portal Index, postavljen za predsjednika Nadzornog odbora komunalnog poduzeća Ivakop iz Ivanić Grada. ‘Pitali su me jesam li zainteresiran za tu funkciju i rekao sam da jesam, i to je u principu to, nema tu nikakve druge priče sa strane’, rekao je prošle godine nakon imenovanja.
U davnoj aferi prozvan je i sadašnji ministar gospodarstva Darko Horvat zbog zapošljavanja supruge u Fini, gdje je odmah nakon najvećih otpuštanja, odnosno zbrinjavanja ljudi u toj agenciji, zajedno sa 63 druge osobe bliske HDZ-u posao dobila i ona, mada su SDP-ovci tvrdili da supruga tadašnjeg ravnatelja Uprave za energetiku u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva Horvata ima završenu samo tekstilnu školu i da nije kompetentna za mjesto rukovoditelja poslovnice Kotoriba.
Ni SDP-ovci nisu na ovakve stvari imuni, dapače, još se sjećamo snimke kako tadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić pregovara oko zapošljavanja kćeri stranačkog kolege, samo što zadnjih godina nisu na vlasti pa zato nisu u većem broju zastupljeni u ovom tekstu.
Nije nepotizam nova pojava u hrvatskom društvu. Dovoljno se sjetiti devedesetih, kada je ni manje ni više nego svoga sina Miroslava Tuđmana njegov otac, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, po uzoru na najljuće diktature postavio za šefa tajnih službi. Ili kada su tvrtke ostale Tuđmanove djece dobivale lukrativne poslove s državnim kompanijama i sumnjivim kapitalom osnivale banke da bi na kraju – kako to obično biva – vuk opet pojeo magare i nitko nije odgovarao.
Riječ nepotizam dolazi od latinskog nepos, odnosno unuče, potomak, nećak. A da se može tumačiti i šire, primjer je obitelji Nevistić. Čak osmero Nevistića, svi iz iste obitelji, poslom je vezano uz zagrebačku gradsku upravu. Zagrebački holding i inače je leglo nepotizma. Svojevremeno su sindikati ZET-a s Upravom dogovorili da prioritet pri zapošljavanju imaju djeca ili supružnici radnika, što je – barem formalno – opet pod pritiskom medija suspendirano. Kad čitate ZET-ovu monografiju imate dojam da je obiteljska, jer vrtite po nekoliko uzastopnih stranica bivših i sadašnjih zaposlenika koji imaju isto prezime. Slično je i u HZZO-u, gdje su svojevremeno posao dobili sin pomoćnice ravnateljice za pravne poslove, kao i sin i kći rukovoditelja Službe za prodaju dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, kći rukovoditelja Službe za kontrolu i evidenciju uplate doprinosa i kći rukovoditeljice kadrovske službe u šibenskoj ispostavi HZZO-a.
Nedavno je u jednom institutu ravnateljica zaposlila kćer. Novinari su je pitali za komentar, a ona se iskreno začudila zašto je to pitaju. Tako je u vrtićima, tako je u školama, tako je praktički u svim državnim i javnim službama. I to usprkos sve manjem broju zainteresiranih za posao, s obzirom na demografski pad i masovni odlazak iz države gdje se bez ‘barbe’ o poslu može samo sanjati.
Prema istraživanjima, gotovo devet od deset građanki i građana Hrvatske na radnom mjestu susrelo se s nepotizmom. Čak 74,8 posto od 1443 ispitanika smatra da se poslovi u Hrvatskoj dobivaju preko veze, dok je broj onih koji misle da se do posla može na pošten način sveden na statističku grešku i iznosi 1,5 posto. Oko 30 posto priznalo je da je posao dobilo preko veze. Nepotizam je dakle svuda oko nas. Zbog njega se ostaje bez posla, zbog njega se ne napreduje, zbog njega vas tjeraju s radnog mjesta, zbog njega ljudi obolijevaju. Posebno je opasan jer uvijek dolazi od moćnijih, od onih s vrha, koji takvo ponašanje nameću ne samo kao poželjno, nego kao jedino moguće. Bez svoga ‘barbe’ šanse za preživljavanje svedene su na minimum.
